Kazališna netolerancija

Kazališna netolerancija

Skup bez snošljivosti, suvislosti i učinka

U Rijeci je u suorganizaciji Hrvatskoga centra ITI (predsjednica Željka Turčinović) i HNK Ivana pl. Zajca (umjetnički voditelj Hrvatske drame Zlatko Sviben) 11. i 12. listopada priređeno savjetovanje o temi repertoarne politike hrvatskih kazališta. Peti je to Kazališni forum u nizu koji susljedno tijekom posljednjih godina saziva Hrvatski centar ITI pokušavajući za isti stol dovesti osobe koje se bave kazalištem praktički, teorijski ili kritički. Budući da praktičari i teoretičari misle i govore različitim jezicima o istome, te se stoga teško mogu razumjeti, a kamoli sporazumjeti, moglo se očekivati da će spomenuta temeljna suprotnost doći do izražaja i na ovome skupu. Ali činjenica da su nesnošljivost i nespremnost na elementarnu uljuđenost da se saslušaju govornici koji su pozvani na skup s točno određenim zadaćama u pojedinih uvaženih kazališnih praktičara dosegnule razinu kakvu smo mogli zapaziti na rečenu skupu svakako i više nego zabrinjava. Ako je općedruštvena navika u nas već da nitko nikoga ne sluša, nego svatko valja vlastite monologe (što nas pomalo pretvara u autističnu zajednicu) u toliko prodrla i u područje kulture i kazališta, onda vrag doista pomalo dolazi po svoje.

Puno tema, malo vremena

Već je u zamišljaju neusklađen zbroj ponuđenih tema suodnosno raspoloživu vremenu. Raspraviti u osam sati osamnaest složenih i opsežnih tema, od analize repertoara nacionalnih kazališta u posljednjemu desetljeću, povijesnih i suvremenih modela, uloge u tome pisaca, glumaca, redatelja, dramaturga i publike, modela u hrvatskome kazališnom susjedstvu, utjecaja financiranja i vlasnika kazališta na repertoar i umjetničku politiku, pitanja kazališnih festivala i Nagrade Marina Držića za domaći dramski tekst — jednostavno je nemoguće, pa je učinak unaprijed predvidiv: o svemu se nešto natukne da se ništa ne bi doreklo niti, barem uvjetno, zaokružilo u suvislu ideju ili zaključak. Od tridesetak sudionika golema većina bijaše iz redova kazališne prakse; pristojno se odazvaše predstavnici kazališnih uprava pri čemu je uz riječke domaćine prednjačio Osijek; od ravnatelja pak, osim Riječana u punom sastavu: intendant Srećko Šestan, umjetnički ravnatelj Hrvatske drame Zlatko Sviben i ravnatelj Talijanske drame Sandro Damiani, pojaviše se tek Nenni Delmestre (odnedavna ravnateljica Drame splitskoga HNK), ravnatelj Komedije Niko Pavlović, ravnatelj pulskoga Istarskoga narodnog kazališta Robert Raponja i umjetnički ravnatelj Ullysses Teatra Borislav Vujičić. A teatrologa, kritičara i dramaturga bijaše zajedno tek sedam. Pa i takvi, malobrojni, kao da su — smetali.

Zbilja je čudan taj strah i jedva prikrivena netrpeljivost većine kazališnih praktičara spram povijesti i teorije. Posebno je pak zanimljivo da je takvo stajalište naglašeno baš u onih koji su i sami, htjeli to ili ne, već povijest. Na ovome se skupu sve to posve jasno, čak brutalno otvoreno, iskazalo u programatskom pokliču redatelja Joška Juvančića: »Dosta je s pričama o povijesti, razgovarajmo o suvremenosti!« Tom je upadicom jedan od bardova hrvatske kazališne režije grubo i neuljuđeno prekinuo uvodno izlaganje Lade Kaštelan o repertoaru zagrebačkoga HNK u nedavnoj prošlosti. Našavši se u ulozi voditelja razgovora (u kojoj se baš i nije iskazao) Zlatko je Sviben, umjesto da mu udijeli žuti karton, izgrednika zapravo podupro, nakon čega se, dakako, fina dama povukla ne prozborivši više ni riječi. Time se dominantan ton skupa otpočetka usmjerio spram nažalost dobro nam znane situacije u kojoj svatko može nekažnjeno upadati drugomu u riječ, prekidati sugovornika kad mu se prohtije, skretati razgovor na privatnosti, trošiti vrijeme brojnim netočnim navodima, pri čemu neagresivci uopće ne mogu doći do riječi jer ih se ne zapaža — a od toga do anarhije samo je korak.

Iskustva iz prakse

Da se ipak nije dogodio pad u anarhiju, zasluga je nekolicine sudionika koji su uspjeli sačuvati živce i izložiti suvisla promišljanja i podnijeti pametne prijedloge, ne samo u problematici repertoara nego i svekolikoga hrvatskog kazališta sa stajališta dramskog autora, glumca i redatelja. Mislimo tu na Miru Gavrana, Vilija Matulu, Željka Vukmiricu, Želimira Oreškovića i Roberta Raponju. Matulini i Vukmiričini glumački interventi, uz praskave upade neobuzdano temperamentne Vitomire Lončar, pokazali su eminentno glumačko mišljenje kazališta pošavši od iskustva vlastite glumačke prakse, koja iz pobune protiv redateljskog terora bježi u slobodne teatralne forme, utemeljene na vrlo studioznu radu učenja i primjene modernih glumačkih tehnika. Matula je ukazao na vrijednost kazališnih radionica, a Vukmirica na specifičnost glumca koji je i pisac i organizator kazališta, kao takav apsolutno prihvaćen od publike, ali odbačen od politike i kazališne institucije (slučaj s njegovom kandidaturom za ravnatelja ZKM-a). Posebna je važnost Vukmiričina progovora u tome da je znatnu pozornost posvetio publici, na koju su drugi sudionici više manje zaboravljali. Robert Raponja upoznao je skup s izvrsno promišljenom, dugoročnom, strategijom pretvaranja modela kazališne kuće u stalno profesionalno kazalište u Puli, koja je u kobnome desetljeću ukidanja hrvatskih kazališta tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća posljednja došla na red za odstrel — godine 1971. Želimir se Orešković u nekoliko intervencija pozabavio odgovornošću redatelja za otužnu repertoarnu sliku hrvatskoga glumišta posljednjih godinja, priznavši da je dio krivnje i na redateljskoj profesiji. A Miro Gavran, nedvojbeno danas najuspješniji hrvatski dramski pisac i u nas i u inozemstvu, utvrdivši da je hrvatska drama na našim repertoarima zastupljena sa samo 25 posto, založio se za trajnu stimulaciju domaće drame, povukavši paralele s onim što razvijene europske kazališne zemlje čine za svog dramskog pisca (primjer Goetheova instituta na promicanju njemačkog identiteta preko kulture pa i drame i kazališta u cijelome svijetu). Ali, ali: gdje smo mi od Njemačke?!

Zanimljiva su komplementarna izlaganja podnijeli kritičar Francesco Tei iz Firence i ravnatelj riječke Talijanske drame Sandro Damiani. Prvi nas je upoznao s dominantnim talijanskim kazališnim modelom, posve suprotnim od našega jer se ne zasniva na repertoarnom teatru, nego na projektima koji se igraju na stalnim turnejama dok su isplativi, dakle, dok imaju publike. Etablirani redatelji postavljaju isključivo provjerene klasike (dominantan trokut: Shakespeare, Goldoni, Pirandello), a mladi autori uspijevaju samo u manjim kazališnim trupama. Sandro Damiani govorio je o repertoaru manjinskih kazališta, izloživši iskustva Talijanske drame koja je od teatra isključivo namijenjena nacionalnoj manjini uspješno proširila svoju djelatnost, zahvaljujući koprodukcijama s talijanskim kazalištima, na obje svoje domovine: Hrvatsku i Italiju.

Prilično je pomnje izazvalo polemičko sučeljavanje mišljenja o repertoaru zagrebačkog HNK od 1991. do 1995. između Vjerana Zuppe i potpisnika ovog članka. Dok Zuppa taj repertoar smatra u cjelini retrogradnim i čak blesavim, ja sam se usudio misliti kako tomu nije tako, no to je već priča za posebnu raspravu.

Raziđoše se, dakle, sudionici skupa bez neke zajedničke ideje i suvisla zaključka. Ako bi se kakav-takav zaključak mogao izvući, sažet je u tvrdnji Vitomire Lončar (parafraziramo): »Očito se toliko toga u nama nakupilo da nam treba još nekoliko ovakvih skupova da samo iz sebe sve to izbacimo, a tek bismo onda mogli sjesti i pokušati sačiniti nekakvu strategiju za dalje!«.

Darko Gašparović