Jezik ubojitiji od sjekire

Jezik ubojitiji od sjekire

Harrowerov tekst imao je sreću da ga u Hrvatskoj radi dvostruki produkcijski tim, pa je rezultat predstava koja je stepenica više za Teatar Exit i pokazuje da se i u domaćim uvjetima svjetski hitovi mogu uprizoriti — svjetski

Britanska dramska produkcija vodeća je u svijetu i naravno da je prvi izbor pri traženju dramskih tekstova. Ipak, u domaćim kazalištima takvi noviteti rijetko naiđu na pristojan tretman, pa se često pitamo i zašto vani svi ekstatično pišu o nekoj predstavi kad je ta u nas tek — trećerazredna. Škotski dramatičar David Harrower i njegov prvenac iz 1995. Noževi u kokošima imao je sreću da je hrvatska praizvedba tog komada koprodukcija zagrebačkog Teatra Exit i osječke Barutane, gdje je i imala premijeru prošle sezone.

Noževi u kokošima naizgled je jednostavna ljubavna priča i zaista se može gledati kao ritualno razrješenje ljubavnoga trokuta koji malo mijenja stranice i kutove da bi na kraju završio potpunim raspadom na krajnje točke. No, taj komad ima i potpuno drukčiju i dublju potku individualnog oslobađanja i spoznavanja kako sebe tako i svijeta u okvirima koji nadmašuju običan dramski zaplet, i vjerojatno se u tome krije razlog postavljanja ovoga komada u gotovo svim zemljama kazališne Europe.

Univerzalna problematika

Minimalistička postava od samo tri aktera namjerno je takva i u njezinu bi se geometriju moglo ulaziti s raznih strana, od kršćanske preko mistične pa do osnovne, broj tri jednostavno zadaje krajnje točke i jednu središnju, kao što i trokut mora imati osnovicu i vrh. Iako je tekst smješten u ruralnu Škotsku 16. stoljeća, univerzalnost njegove poruke bila bi primjenjiva i u predgrađu velegrada, iako s malim nadopunama, no u njegovoj je osnovi ipak primarno — zemlja i sve ono što na njoj, a iz nje nastaje, dok je čovjek, kao kod pjesnika, tek spona između zemlje i neba.

Ukratko, zaplet se može svesti na ovo: mlada žena u braku je s Oračem, i njegov je svakodnevnim poslovima ograničen svijet jedino što poznaje, pa joj se krajnjim i neostvarivim dometom čini put do polja na kraju sela. Kada jednom slučajno mora odnijeti žito seoskom Mlinaru, kojeg prati glas da je ubio vlastitu ženu i dijete te da krade brašno koje melje, on joj postupno otkriva kako se misliti i gledati može i drukčije. Iako na početku jednako okrutan i odrješit kao i ona, on je drukčiji po tome što je — pismen. Iz njegove potrebe za pisanjem i bilježenjem vlastitih misli, pa i čitanjem tuđih, i u ženi se javlja svijest, iz koje raste spoznaja, pa na kraju i odluka.

Predstava je koprodukcija Teatra Exit i osječke Barutane, neovisne umjetničke scene koja u Osijeku pokušava održati barem privid slobodnog djelovanja alternative i kreativnosti svake vrste. Suradnja je dobro pogođena utoliko što je Exitu trebao poticaj izvana da se trgne iz repertoarne letargije, dok bi Barutana teško sama podnijela produkciju kazališne predstave, koja uz sve to izgleda bolje od Exitova prosjeka. Dva produkcijska tima tako su od Noževa u kokošima napravila pravu predstavu, koje se ne bi posramili ni neko neglumačko kazalište. Osim scenografa Miljenka Sekulića, kostimografkinje Irene Sušac i majstora svjetla Branka Cvjetičanina, najviše su za to zaslužni ipak glumci Daria Lorenci, Franjo Dijak i Hrvoje Barišić te glumac koji se povremeno zalijeće u režijske vode — Saša Anočić.

Sveukupno, glumačka predstava

Anočić je shvatio da glumcima treba dati slobodu, i oni su je iskoristili — Daria Lorenci kao mlada žena iskrzana je osobnost bez svijesti, koja očito uživa u karikaturalnoj nemuštosti na početku komada. Kroz njezine neatrikulirane krikove, kontrapunkte eventulnom humoru koji stvara dijalektalna obrada Harrowerova pisma, i posve jednostavnih rečenica, koje takve po konstrukciji ostaju do kraja, ali im se vokabular, a pogotovo značenje, itekako mijenja, i gledatelj postaje svjestan promjene koja se ženskom liku dogodila. Širenje njezina polja svjesnosti, jer je za nju imenovanje i time davanje smisla stvarima postalo jednostavno, potrebno i rutinsko poput »zarivanja noževa u kokoši«, na kraju je samo njezin konstrukt, iako ima neizravne posljedice na ostale — Orač završava sa sjekirom u leđima, dok Mlinar jednostavno odlazi. U zadanosti uloga i Hrvoje Barišić kao Orač i Franjo Dijak kao Mlinar tek su katalizatori ženine transformacije, no i kao takvi uspjeli su uloge izdići iznad deklamatorske razine koja uvijek prijeti takvu tipu drame, čiji je tekst u dijelovima poetski, a u dijelovima prividno banalan i u kojem su dramske silnice zakopane ispod površine nespektakularne radnje.

Redateljska invencija Saše Anočića vidljiva je tako u malim pomacima, kao što je, u suradnji s dramaturginjom Selmom Dimitrijević, promijenjen originalni završetak, zatim u laganoj stilizaciji i nekim detaljima kao što su frizure ili pak izbor glazbe i izbor kopulacijskih poza. Naime, Orač svoju ženu uzima straga, dok Mlinar njoj u završnom prizoru pristupa sprijeda, što treba gledati u svjetlu činjenice da jedino ljudska vrsta poznaje takozvani misionarski položaj.

Noževi u kokošima sveukupno nije ni lagana ni jednostavna predstava, ali je predstava po kojoj gledatelj može kopati i dugo nakon izlaska iz kazališta. Ujedno, ona je i definitivno stepenica više za Teatar Exit, koji je pokazao da ima snage i mogućnosti izdići se iznad tematike u kojoj je repertoarno zaglibio u protekle dvije sezone te da je u stanju okupiti ekipu koja svjetski hit može napraviti — svjetski.

Igor Ružić