Jezični skupovi u Neumu i Beču

U Večernjem listu od 29. rujna objavljen je čudan napis Snježane Herak pod dvosmislenim naslovom »Vapaj za serbokroatistikom«. Da se raspiše natječaj za uspješno promašen napis, taj bi osvrt imao dobre izglede na pobjedu

Prošle je godine 21. i 22. rujna održan u Neumu znanstveni skup pod nazivom »Jezik i demokratizacija«. Na pozivu je bila označena tema: »Raslojavanje standardnih jezika u višenacionalnim zajednicama kao zakonita pojava u procesu demokratizacije, te raslojavanje standardnog jezika Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba kao konkretan čin. « Sudjelovalo je tridesetak slavista iz BiH, Hrvatske i SR Jugoslavije kao i tri strana slavista iz Norveške, Švedske i Austrije. Organizatori skupa bili su Institut za istočnoeuropske i orijentalne jezike Sveučilišta u Oslu i Institut za jezik u Sarajevu. Sarajevski je institut još prošle godine izdao zbornik radova s toga skupa pod već spomenutim naslovom Jezik i domokratizacija.

Ne bi imalo mnogo smisla vraćati se na skup koji su prije godinu dana pokrenuli Norvežani da ove godine, također u rujnu (28. i 28.), Institut za slavistiku Sveučilišta u Beču i Balkanska komisija Austrijske akademije znanosti nisu organizirali u Beču sličan skup pod naslovom »Aktualna pitanja jezika Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca«. Sudjelovala je većina južnoslavenskih sudionika iz Neuma (uz nešto stroži izbor srpskih), kao i neumski sudionici iz Norveške, Švedske i Austrije, ali i šest novih slavista iz Njemačke, SAD, Rusije i Austrije. I teme izlaganja bile su slične onima u Neumu.

U vezi s neumskim i bečkim skupom nameću se bar dva glavna pitanja. Prvo, je li njihovo vremensko i sadržajno poklapanje kao i sličnost u inicijativi i organizaciji samo slučajnost, ili iza njih stoji nečija namjera (a onda kakva i čija). I drugo, kakva su shvaćanja i teze iznosili sudionici tih skupova.

Namjere organizatora

Što se tiče prvoga pitanja, čini se da postoji neka spremnost da se jezikoslovcima s područja bivše savezne države pomogne u stručnom i operativnom rješavanju aktualnih jezičnih problema, s time da se na to rješavanje i utječe kako bi ono bilo u skladu s vladajućim europskim i uopće međunarodnim shvaćanjima i normama. Riječ je dakle o nekoj vrsti pokroviteljstva, što je, vjerojatno, malo pretjerana kvalifikacija. Sigurno je da kod većine konkretnih inicijatora prevladava dobra volja — to su, uostalom, poznati i ugledni znanstvenici — ali, uz dužan oprez, ostaje ipak i pitanje ima li i kakvih »inicijatora tih inicijativa«. Bilo je već nagovještaja da će se slični skupovi organizirati i u budućnosti. O tezama koje su iznošene u Neumu i Beču teško je govoriti u kratkim crtama a da to bude dovoljno konkretno. Bitno je da je za većinu sudionika polaznom točkom bilo shvaćanje da su do 1990. Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi imali zajednički jezik (rezultat Karadžićeva i Gajeva djelovanja i »Bečkog dogovora«), pretežno zvan srpskohrvatskim, i to i kao standardni jezik (s hrvatskom i srpskom varijantom i bosanskohercegovačkim »standardnojezičnim izrazom«) i kao skup južnoslavenskih dijalekata (bez slovenskih, makedonskih i bugarskih), a da je nakon 1990. taj jezik »razbijen« na tri jezika: bosanski (to jest bošnjački), hrvatski i srpski (s time da će im se možda priključiti i crnogorski). Jedni su sudionici zastupali takvu tezu eksplicitno, drugi prešutno, a treći, uglavnom hrvatski, izričito su ju pobijali.

Osnovno je u izloženoj tezi da se slabo razlikuje tradicionalni povijesno-poredbeni pristup, za koji je jezik samo skup blisko srodnih dijalekata, i sociolingvistički standardološki pristup, koji operira standardnim jezicima kao polifunkcionalnim normiranim instrumentima više civiliacije. Što se tiče prvoga pristupa, hrvatski jezikoslovci nikada nisu nijekali da dijalekti kojima govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi predstavljaju određenu zajednicu u odnosu na ostale slavenske dijalekte, ali su tu činjenicu tretirali kao kabinetsku istinu jedne lingvističke discipline, bez veze s običnim, svakodnevnim životom društva, kulture i civilizacije. No u slavistici se često »podrazumijeva« da Hrvati u tom pogledu niječu činjenice. Zatim, jednostavno nije istinita tradicionalna slavistička predodžba o zajedničkom standardnom jeziku Hrvata i Srba, točno je samo da i jedni i drugi imaju novoštokavsku dijalektnu osnovicu standarda (s manjim razlikama), koju su odabrali neovisno jedni od drugih, po vlastitim kriterijima i potrebama, u raznim razdobljima, i razvijali paralelno. Ono što je bilo profesionalnom sociolingvističkom terminologijom nazivano varijantama, funkcioniralo je za jedne i druge isto kao što funkcioniraju standardni jezici drugih naroda, samo se nije smjelo tako nazivati.

Ništa se nije promijenilo

Drugim riječima, u devedesetim se godinama ništa osobito nije dogodilo ili promijenilo, izuzev promjene (uglavnom rječničke i frazeološke) kakve su doživjeli standardni jezici u svim tranzicijskim zemljama i izuzev razmjerno ne baš mnogobrojna uklanjanja osobina nametnutih u objema Jugoslavijama.

Ono što je zanimljivo jest da se u nekim slavističkim krugovima stvarne činjenice otvoreno ne pobijaju, o njima se konkretno ne polemizira, nego se ponaša kao da se za njih ne zna (što kod profesionalaca nije moguće), i jednostavno se polazi od već prevladanih pozicija. Zanimljivo je pitanje koliko će dugo trajati ta svojevrsna igra skrivača.

I na koncu, o jednom novinskom osvrtu na bečki skup. U »Večernjem listu« od 29. rujna objavljen je čudan napis Snježane Herak pod dvosmislenim naslovom »Vapaj za serbokroatistikom«. Da se raspiše natječaj za uspješno promašen napis, taj bi osvrt imao dobre izglede na pobjedu. U prvom redu, autorica brka pojmove »južnoslavenski« i »srednjojužnoslavenski«, što dovodi od zbrke i posve netočnih tvrdnja. Zatim, kaže se da je skup pozdravio akademik Katičić, pa se dobiva dojam da je to njegov stav prema skupu i sudionicima, a on je to učinio ne u svoje ime nego kao domaćin, kao akademik Austrijske akademije znanosti pozdravio je njezine goste, a to je nešto posve drugo. Zatim, kaže se da je svoje motrište iznio dr. Mijo Lončarić, a on i nije došao u Beč. Zatim, tvrdi se da sam ja govorio i dijasistemu s četiri standarda, a dijasistem i standard pojave su koje pripadaju posve različitim granama lingvistike. I na koncu, naslov na nelijep način sugerira da je skup kao takav bio »vapaj za serbokroatistikom«. Možda je za kojeg sudionika to i bio takav vapaj, za neke sigurno jest, takav ili sličan, ali bez sumnje nije za sve, najmanje za hrvatske sudionike, a osvrt u »Večernjem listu« neupućeni bi čitatelj upravo tako shvatio, to jest da je bila riječ o »općem vapaju«. Što je previše, previše je.