INTELIGENCIJA I HOLLYWOOD?

INTELIGENCIJA I HOLLYWOOD?

Uljez (Impostor), red. Gary Fleder

Nije paranoja ako vas doista gone. U ovoj staroj američkoj uzrečici možda treba tražiti razlog zašto su djela Philipa K. Dicka sve relevantnija za današnju stvarnost. Slavljen (dvojbeno) kao najveći paranoik znanstvene fantastike od kraja pedesetih do početka osamdesetih, Dick je ispisao desetke romana i kratkih priča, u njima uobličivši svjetove gdje sve uporišne točke — osobnost, slobodna volja, vrijeme, prostor — nenadano mogu promijeniti predznak. Makinacije država i korporacija u Dicka su nerazmrsive makijavelijanske spletke: način na koji vam predstavljaju stvarnost redovito je tek samo jedna od alternativnih manipulacijskih mogućnosti. U jednoj od Dickovih ranih priča, naslovljenoj The Impostor, sve te silnice već su prisutne, premda su daleko od razmjera u kojima će poslije biti razrađivane. Totalni rat, kao osnovni način na koji sustav osmišlja egzistenciju pojedinca, tu nadomješta sve etičke i demokratske skrupule: rat se vodi protiv zavojevača s nama najbliže zvijezde, Alfe Kentaura, ali i protiv svakoga tko bi teoretski mogao biti zavojevački uljez. Protagonist, Spencer Olham, biva optužen upravo za to, te mu ne preostaje drugo doli da pobjegne i pokuša pronaći dokaz da nije ono za što ga se tereti. Svi bježe, kao što kaže promotivni slogan adaptacije još jedne Dickove priče o nastojanju pojedinca da umakne suđenome mu identitetu: nevoljkost čovjeka da krotko prihvati čak i neporecive dokaze da je ono što ne želi biti možda je ključna spojnica svih Dickovih djela, pa tako i filmova Specijalni izvještaj i Uljez.

Možda ste svim svojim bićem uvjereni da niste krivi, ali sustav će se pobrinuti da vam to dokaže: zaista, čitati Dicka i gledati CNN svakim danom postaje sve sličnije. Spielbergov film, ma koliko superlativan bio, ipak zadržava pojam krivnje na razini osobne odgovornosti za ubojstvo, te tako može ostati u okvirima whodunit-trilera — i usput se našaliti s imenima protagonistovih vidovitih tužitelja, Agathe (Christie), Dashiella (Hammetta) i Arthura (Conana Doylea). Uljez, pak, na pleća protagonista svaljuje optužbu za temeljitu antihumanost koju valja istrijebiti — te utoliko doista podsjeća na budućnost kakvu nam kroji trenutačna američka vlada, putem doktrine totalnoga rata protiv terorizma svih boja i oblika. Država te tuži, država te sudi, realnost je proizvod državnih spin doctora — ili možda nije? Najgora stvar s paranojom leži u tome što je razlog zbog kojeg vas progone možda jednako stvaran koliko i sâm progon.

Kukavičje jaje

S te je strane ovaj mali, zbrčkani, uglavnom neuspjeli film vrlo dobra Dickova adaptacija. Dovoljno je beskompromisan, dovoljno vjeran piščevu svjetonazoru da bi bio primjenjiv danas koliko i prije četrdesetak godina, kad je priča napisana. Nažalost, u tome mu je i jedina vrijednost. Naime: ono što ćete morati pogledati odaberete li nakon umetanja UCD-ova DVD-a opciju originalna verzija (u kojoj nema nikakvih izbornika!) vjerojatno je najbastardnije djelo suvremenoga videorepertoara.

Da pojasnim: izvorno je Uljez bio zamišljen kao prvi dio Miramaxova trodijelnog znan-fan omnibusa, no zatim su producenti odlučili stornirati preostala dva i produljiti taj polusatni film u cjelovečernji. Taj dulji Uljez zapravo je pravi uljez na ovome DVD-u: ako želite vidjeti film koji priča Dickovu priču sažeto i pametno, onako kako je i bila zamišljena, morat ćete otići na hrvatski izbornik pri umetanju DVD-a i odabrati inače tajanstvenu, ničim pojašnjenu opciju »Uljez — kratki film«. Kako to već biva kad kukavica istisne iz gnijezda prvorođenog ptića, ta izvorna, kratka i u svemu bolja verzija filma ovdje je predstavljena apsurdno loše: transfer slike nije anamorfan, telekinirana kopija bila je negdje na razini radne — a, što je najgore, najvećim dijelom trajanja filma zvuk nije sinkron sa slikom. Je li paranoično kazati da su producenti htjeli da nam se izvorna verzija njihova filma ogadi?

Produljeni Uljez od izvornoga filma preuzima uvodni dio i završnicu. Ostatak radnje dopunjen je materijalom koji s Dickovim senzibilitetom ima vrlo malo zajedničkoga. Umjesto da prodre pod kožu načinima na koje realnost biva uvjetovana i istakne duboku podvojenost Olhamova lika, scenaristička ekipa za brze intervencije (na čelu s Ehrenom Krugerom, majstorom plastičnih narativnih obrata) pretvara tih dopunskih sat vremena u umornu reciklažu Bjegunca, bez i jedne zaista originalne scene. Radnji izvornika ne pridodaje se gotovo ništa, izuzev poludomišljena objašnjenja razloga zbog kojeg se upitni Olhamov status uljeza ne može otkriti rentgenom. Produljeni film, tako, zaista znači jedan veliki bijeg, i to ravno u naručje otrcanih klišeja B i C produkcije. Čak se i dorada futurističkih aspekata filma, povjerena inače izvrsnoj tvrtki ILM, doimlje zastrašujuće loše, kao da je reciklirana iz posebnih izdanja Zvjezdanih ratova.

Lako je uvidjeti što je imena poput Garyja Sinisea, Madeleine Stowe i Vincenta D’Onofrija privuklo izvornome filmu, ma koliko niskobudžetan bio; s druge strane, gotovo je bolno gledati na što ih redatelj tjera u produljenim sekvencama. Riječ je o Garyju Flederu (Kiss the Girls), bezličnu rutineru od kojeg se i moglo očekivati da će zabrljati jedini pošteni materijal koji mu je dopao šaka. Njegova kreativna ekipa, posve dobra za izvorni mali film, s povećanjem iznosa raspoloživih sredstava počinje pucati po šavovima — ne sjećam se kad sam vidio toliku količinu grozne scenografije, neprimjerene glazbe, bezidejne fotografije i apsurdnih montažnih rješenja na jednom mjestu. Kao da je produljeni Uljez u svakom svom vidu izraz pokušaja da se od prvobitno zanimljiva koncepta stvori tipično smeće za konzumente onoga što se na policama videoteka naziva znanstvenom fantastikom.

U Hollywoodu svi bježe, doista: i to od inteligentnog materijala, što ćete čuti od svakoga tko je ikad pokušao progurati takvo što kroz žrvanj produkcijskoga sustava. Inteligencija je opasna za kinematografiju osmišljenu kao industrija zabave. Uljez je pokleknuo; na sličan način pokleknuo je i velik dio današnjega SF-a. Zbog toga mi je drago što postoji primjer Spielberga, osobe koja je na vrhuncu moći našla potrebnim da ekranizira Dicka na autentičan način. Ali o tome više u sljedećem broju.

Vladimir C. Sever