Frankfurtska bravura

Premda su visoki standardi izvođenja njemačkih simfonijskih orkestara dobro poznati, uvijek iznova zadivljuje razina discipliniranosti njihova muziciranja

Koncertni život prve polovice listopada u znaku je početka nove koncertne sezone. U Rijeci, čija je glazbena sezona od prošle godine pojačana nastupima novoosnovane Riječke filharmonije, početak mjeseca, 3. listopada, obilježen je prvim simfonijskim koncertom spomenutog orkestra. Riječka filharmonija predstavila se publici u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca programom skladbi Igora Stravinskog (Suita iz baleta Žar ptica), Dmitrija Šostakoviča (Prvi koncert za violončelo i orkestar u Es-duru), Marija Kogoja (Bagatele za glasovir u orkestraciji Alojza Srebotnjaka) i Rodiona Ščedrina (Suita iz baleta Carmen na glazbu Georgesa Bizeta). Dirigentica koncerta bila je Nada Matošević, umjetnička ravnateljica Riječke filharmonije, a kao solist nastupio je mladi riječki violončelist Petar Kovačić. Već od inauguralnog koncerta Riječka se filharmonija javnosti predstavila kao orkestar velika potencijala, koji, zahvaljujući razumnoj organizaciji i kvalitetnom umjetničkom vodstvu može računati sa stalnim usponom vlastitih umjetničkih dosega. Ta se očekivanja već ostvaruju i upravo na spomenutom koncertu pokazala su se kao realna. Riječka filharmonija — kojoj je doduše stalni problem pojačavanje temeljnog sastava gostujućim muzičarima — izvođenjem se spomenutih, vrlo zahtjevnih, skladbi potvrdila kao ansambl profesionalnih, pretežito izvanredno kvalitetnih glazbenika, koji su, zahvaljujući ponajprije angažiranosti i ozbiljnu radu Nade Matošević, sposobni uspješno odgovoriti svakoj repertoarnoj zadaći. U usporedbi sa, primjerice, zagrebačkim simfonijskim orkestrima, Riječka filharmonija sigurno nije orkestar duge tradicije i imena koja svjedoče o staroj slavi (s kojom se u nas ponekad vrlo proračunato pokrivaju stvarni nedostaci aktualnoga lošeg stanja), nego je to ansambl velika entuzijazma i zdravih ambicija s rezultatima koje ne treba pokrivati ni trunkom blefa. Rad Nade Matošević s orkestrom stalan je i temeljit, pa su takvi i dosezi. To bi bilo nemoguće bez dodatne pomoći gostujućih muzičara, što znači da bi za Riječku filharmoniju bilo najbolje rješenje da stalnom sastavu pridoda još nekoliko kvalitetnih glazbenika, koji bi, umjesto dosadašnjeg pojačanja izvana postali pojačanjem iznutra.

Dobro vođen orkestar

Preciznost izvedbe Stravinskijeve baletne suite Žar ptica potvrdila je kvalitetu rada Nade Matošević s Riječkom filharmonijom. Angažiranost svakoga pojedinog člana orkestra uz njezino je sigurno i temperamentno vodstvo pripomoglo svježoj i zvučno izbalansiranoj realizaciji partiture. S posebnim smislom za agogičko i dinamičko nijansiranje oblikovala je Nada Matošević Kogojeve Bagatele, dok je, za orkestar izvanredno zahtjevna, Ščedrinova baletna suita Carmen na Bizetove teme ostala ipak najatraktivnijim dijelom koncertnoga programa. No po snazi umjetničkog dojma ostat će najviše u sjećanju nastup Petra Kovačića, dvadesetdvogodišnjeg violončelista, čije se izvođenje solo dionice u Šostakovičevu prvom koncertu za violončelo i orkestar nametnulo zrelošću i potpunom tehničkom perfekcijom. Njegovo je muziciranje imalo dobar oslonac u precizno vođenom orkestru. Da bi zahvalio publici na njezinu oduševljenu odobravanju, mladi Petar Kovačić izveo je i dodatak, Bachovu Sarabandu iz Suite za violončelo solo, koju je odsvirao u velikom stilu, iskazujući u intenzitetu polagana protoka Bachove glazbe začuđujuću koncentraciju i divno muzikalnu frazu.

Najviši standardi

Od zagrebačkih koncerata valja upozoriti na dva dana poslije održano gostovanje Simfonijskog orkestra Frankfurtskog radija u ciklusu Lisinski subotom. Premda su visoki standardi izvođenja njemačkih simfonijskih orkestara dobro poznati, uvijek iznova zadivljuje razina discipliniranosti njihova muziciranja. Tako je za nastupa gostiju iz Frankfurta odmah bilo jasno da je riječ o vrlo njegovanu ansamblu koji funkcionira na temeljima kvalitete rada i uvažava najviše standarde orkestralne svirke. Frankfurtski simfonijski orkestar ima sedamdesetogodišnju tradiciju u tijeku koje bilježi razdoblja djelovanja i s dirigentskim veličinama poput Hansa Rosbauda ili, ne tako davno, Dmitrija Kitaenka. Na svoje zagrebačko gostovanje Frankfurtski simfonijski orkestar došao je s američkim dirigentom Hughom Wolffom, svestranim glazbenikom snažna temperamenta i uvjerljive geste. U standardno koncipiranu programu sastavljenu na klasično romantičarskoj kombinaciji djela (uvertira Leonora br. 3 Ludwiga van Beethovena, Violinski koncert u g-molu Maxa Brucha i Prva simfonija Johannesa Brahmsa), orkestar je pokazao osobine koje ga svrstavaju u viši rang europskih simfonijskih sastava: homogenost zvuka i dobru izbalansiranost unutar pojedinih instrumentalnih skupina, finu zvučnu zaobljenost gudačkoga korpusa, odlične sekcije drvenih i limenih puhača te cjelokupni dojam visoke kvalitete zajedničkog muziciranja.

Zvijezda večeri bila je mlada američka violinistica Leila Josefowicz, čija je suzdržano strastvena, duboko emotivna interpretacija Bruchova violinskog koncerta u g-molu osigurala snažni energetski naboj izvođenja te zanosno romantičarske skladbe. S potporom tako sigurna dirigenta i orkestra, koju je imala u cijelosti, Leila Josefowicz mogla si je dopustiti svu maštovitost agogičkog i dinamičkog nijansiranja, koja je njezinoj fino dorađenoj svirci dala osobni pečat osmišljena kreativnog čina. Za Leilu Josefowicz tehnički problemi sviranja kao da nisu postojali. Elegantna lakoća njezina muziciranja bila je usklađena s tonskom ljepotom, čemu je svakako pridonio i sam instrument — prekrasni Guarneri Ebersolt, iz 1739. godine.

Na samom kraju prošloga tjedna, 13. listopada, u Dvorani Lisinski održan je koncert u sklopu obilježavanja 25. obljetnice postojanja studija saksofona na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Popularizaciji toga instrumenta u nas najviše je dakako pripomogla jazz-glazba, no trebalo je svakako otvoriti mogućnost i da se saksofon kao instrument u nas počne podučavati u okviru akademskoga školskog sustava. To je ostvareno 1977, ponajviše zahvaljujući profesoru Josipu Nochti, kao i službeno ostvarenoj potpori francuskih glazbenika, posebno saksofonista Claudea Delanglea. Tijekom godina u Hrvatskoj je mnogo mladih glazbenika time bilo motivirano za studij saksofona na Muzičkoj akademiji, a osim pojedinaca, vrlo darovitih saksofonista, pojavio se i danas već međunarodno afirmiran Zagrebački kvartret saksofona (Sremec, Merčep, Nestorović, Drevenšek), koji se ubrzo uvrstio među najkvalitetnije hrvatske komorne sastave.

Na spomenutom obljetničkom koncertu, održanu uz sudjelovanje Simfonijskog orekstra HRT-a pod ravnanjem Mladena Tarbuka, predstavili su se gotovo svi gore spomenuti protagonisti, zaslužni ili za uvrštavanje saksofona u naš sustav visokoškolske poduke ili kao kvalitetni reprezentanti muziciranja na tom instrumentu. Tako je koncertnu večer okrunio nastup Claudea Delanglea u nadahnutu i za sam solistički instrument sjajno napisanu Koncertu za saksofon i orkestar Henrija Tomasija. Tomasijeva skladba s Delangleovim virtuoznim i u tonskom pogledu čarobno iznijansiranim muziciranjem bila je nedvojbeni glazbeni vrhunac ove koncertne večeri. Po maštovitosti i svježini izričaja približila joj se tek skladba Zaljubljeni akrobat Ivane Kiš, apsolventice kompozicije iz klase Marka Ruždjaka na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Mlada skladateljica bila je pravo otkriće koncertne večeri, a njezina skladba u odličnoj izvedbi također studenta, alt-saksofonista Gordana Tudora, pokazala se zanimljivim, živim glazbenim ostvarenjem specifičnog odnosa na relaciji solist-orkestar, prepuna svježih, znalački razrađenih glazbenih ideja. To ostvarenje mlade, široj publici još nepoznate skladateljice, po inventivnosti je daleko nadmašilo konvencionalni, minimalistički dosadni koncert za kvartet saksofona i orkestar razvikanoga Philipa Glassa, djelce u kojem, osim otužna koketiranja s umiljatošću zvuka primitivnih tonalitetskih formula nekakve nove glazbene jednostavnosti, nije baš bilo mnogo muzike. Za odlični Zagrebački kvartet saksofona Glassova skladba nije ponudila mnogo mogućnosti da pokaže svoje izvođačko umijeće. To im nije omogućio ni Koncert za kvartet saksofona, gudače i udaraljke Mladena Tarbuka, čija je pretežito clusterska struktura s jakim ritmičkim pečatom bila svakako atraktivnijim predloškom za perkusioniste (predvodio ih je uvijek izvrsni Igor Lešnik) nego za četvero solista na saksofonima. Popisu izvedenih skladbi na koncertu valja još dodati Fantaziju za sopran saksofon i komorni orkestar Heitora Ville Lobosa, u kojoj je čvrstim, ali izvanredno pokretljivim tonom fino iznijansirane zvučne kvalitete briljirao Dragan Sremec. Simfonijski orkestar HRT-a predvođen vrlo muzikalnom rukom Mladena Tarbuka bio je dobar suradnik uglavnom svim solistima i nedvojbeno bio zaslužni faktor izvedbe, koji se kao zajednički nazivnik može potpisati pod cjelokupni program koncerta.