Fadil Hadžić

Fadil Hadžić

Nakon ciklusa filmova na HRT-u

Kad se Hrvatska televizija napokon odlučila pokrenuti cikluse hrvatskih filmaša, ugodno je iznenadilo rano uvrštenje (dakle prije no što netko zaključi da je riječ o staromodnim i dosadnim filmovima koje nitko ne želi gledati pa cikluse jednostavno stopira) Fadila Hadžića, a manje je ugodan podatak da smo od četrnaest njegovih uradaka mogli vidjeti tek njih četiri (Abeceda straha, Protest, Lov na jelene, Novinar). No i oni su više nego dovoljan razlog za tekst o često zanemarivanu, a nezaobilaznu sudioniku hrvatskog dugog metra.

Abeceda straha

Hadžić je igranofilmski debi zabilježio 1961. Abecedom straha, izdankom sofisticiranijeg, na urbano-ilegalni fon oslonjena tretmana Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, koji je 1956. začeo Bauer legendarnim Ne okreći se, sine. Prije koju godinu talijanski organizatori retrospektive hrvatskoga filma na festivalu u Trstu zaključili su da je upravo Abeceda straha skriveno blago hrvatske kinematografije, čak se moglo čuti da je riječ o remek-djelu. Premda je takva euforičnost pretjerana, Abeceda straha nedvojbeno je dojmljiv film koji imponira stilsko-narativnom lakoćom, uspješnim skidanjem hičkokovskog ugođaja u građenju trilerske napetosti, ali i nekim posve sadržajnim, a itekako intrigantnim sastojcima. Kao i u Ne okreći se, sine, negativci nisu ocrtani jednodimenzionalno. Štoviše, stječe se dojam da Hadžića itekako zanima bogatstvo života u stanu tipične građanske obitelji (a iz prostora stana i pripadajućeg mu podruma radnja filma gotovo i ne izlazi), sa složenim odnosom autoritativnog supruga u važnoj državnoj službi, njegove žene — tipične zagrebačke ’bolje’ gospođe u ’najboljim godinama’, i njihove dvije kćeri — seksepilne i ’amoralne’ starije koja obožava uniformu, te mlađe i nevine, koja je zapravo jedini lik prema kojem gledatelj gaji posve svijetle emocije. U složenoj mreži likova, naime, očekivalo bi se da gledatelj navija za naše, tj. ilegalku koja u stanu opasnog državnog službenika treba pronaći popis ustaških špijuna ubačenih u partizanske redove, te njezine pomagače. Međutim, i junakinja i njezini pomagači dani su s neočekivanom distancom, reklo bi se čak hladnoćom. Negativci možda i jesu zli ili barem loši, ali gledatelj ih može doživjeti kao puna ljudska bića, dok se pozitivci prije doimaju kao apstraktne sjene. Pritom je posebno zanimljiv lik junakinje koja je u prvom prizoru filma prikazana kao mondena urbana mlada žena što bez pogovora prima partijski zadatak, a ostatak filma pratimo je kao osobu posve izmijenjena identiteta — neuku ruralnu sluškinju. U toj igri identiteta ima nečega hičkokovskog: mlada ilegalka u dvije različite verzije na neki način odgovara Kim Novak iz Vrtoglavice — u oba slučaja mondenost i kultiviranost plavokose protagonistice zamjenjuje prozaičnost brinete. U oba slučaja protagonistica je podčinjena muškoj, patrijarhalnoj moći; znakovito je kako nevidljivi muški glas na početku Abecede straha daje odlučne upute po svemu sudeći samosvjesnoj ilegalki, upute koje ona bespogovorno prihvaća, jednako kao i njezino podčinjavanje u ulozi služavke, koje je i socijalno i spolno/rodno; gledatelj gotovo stječe dojam da je protagonistica bitno mazohistički obilježena, a opća erotiziranost filma (pun je erotičnih odnosno seksepilnih žena te požudnih odnosno moćnih muškaraca, čija je moć dakako seksepilna) takav dojam samo prisnažuje. Ukratko, Abeceda straha nije velik film (intrigantna karakterizacija likova zbog žanrovskih ograničenja ne uspijeva dobiti puni zamah), ali nudi pravi mali rudnik interpretacijskih mogućnosti, što svakako zaslužuje poštovanje.

Protest

Drugi film viđen u ciklusu, Protest, po starijim kritičarskim ocjenama najbolje je Hadžićevo ostvarenje. Doista, riječ je o respektabilnu uratku nastalu one pomalo čudesno kreativno plodne jugoslavenske 1967. godine. Hadžićev film uspješno rabi tad vrlo in formulu spajanja modernističkih postupaka i realističko-naturalističke građe. Tema je društveno-kritička: šikanirani radnik počini samoubojstvo, a film pokušava pronaći razloge toga čina. Da bi to učinio mora se vratiti u prošlost, što ostvaruje kronološki rasutim retrospektivnim fragmentima, omiljenim modernističkim narativnim sredstvom od Građanina Kanea do danas. Sredstvom kojim se prije Hadžića u hrvatskom filmu na svoj način poslužio Mimica (Prometej s otoka Viševice), a istodobno s Hadžićem Babaja (Breza). Pritom je slučaj Babajina filma posebno zanimljiv. Naime, i u Brezi i u Protestu postoji sekvenca sprovoda koji motivira narativni skok u prošlost; mnogo je važnija od te slučajne podudarnosti određena sličnost muških protagonista oba filma. I Marko Labudan iz Breze i Ivo Bajsićiz Protesta grubi su patrijarhalni muškarci, a obojica naposljetku dožive trenutak spoznaje koji ih slomi. Ključna je razlika između Labudana i Bajsića u tome što protagonist Breze od početka do kraja filma ostaje pukom sirovinom pa se njegovo završno prosvjetljenje gledatelja nimalo ne mora ticati, dapače doima se neuvjerljivim; protagonist Protesta suprotno tome lik je koji u sebi nosi jasne zametke humanosti i vrlo jasan moralni osjećaj. Hadžićeva autorska zrelost manifestira se u izbjegavanju pojednostavnjivanja pojedinčeve egzistencije, zamke u koju je lako mogao upasti nošen društvenokritičkim zanosom; suprotno nekim razvikanim neorealističkim djelima, junak Protesta neartikuliran je i agresivan čovjek, radnik koji posjeduje temeljnu pravdoljubivost, ali u ime ’viših načela’, a zapravo, što Hadžić fino sugerira, zbog vlastita unutarnjeg ’prokletstva’, intimne neuravnoteženosti, destruira sebe i vlastitu obitelj. Kad konačno shvati da je njegova pozicija moralne superiornosti spram korumpiranog samoupravnog okružja temeljno dovedena u pitanje vlastitim nemoralnim odnosom prema ženi i djeci, kad shvati da je i sam korumpiran, ali na najvažnijoj, intimnoj razini, Ivo Bajsić, poštujući konzekvence svog moralnog bivstvovanja, počini samoubojstvo. Za razliku od suza Marka Labudana na kraju Breze, samoubojstvo Ive Bajsića autentična je tragedija čovjeka koji je spoznao egzistencijalni kaos i njegovo beznađe na društvenoj i individualnoj razini. U tom smislu Protest je vrlo dojmljiv film, a Hadžićeva sposobnost da bespoštedno razotkrije laž tzv. socijalističkog samoupravljanja, a da je pritom ipak ne detektira kao suštinski uzrok pojedinčeva sloma, mudro pokazujući da suštinski slom uvijek leži u najintimnijim predjelima bića, ta Hadžićeva sposobnost upravo je fascinantna.

Lov na jelene

U Lovu na jelene (1972) Hadžić će biti manje suptilan, ali s dobrim razlogom. Ovdje je uzrok pojedinčeve egzistencijalne patnje korumpirana politička elita, a takvo pojednostavnjivanje više je nego opravdano povijesnim razlozima: činjenica je naime da je komunistički režim uništavao ljudske egzistencije, jednako kao što je činjenica da je 1971, kad je Hadžić snimao film, usprkos dominaciji masovnoga pokreta bilo hrabro ispričati priču o senzibilnom čovjeku potvorenom za ustaštvo i ratne zločine, a samo zato da se provincijski komunistički glavešine dokopaju njegova imutka. Mnogo važnije od tih načelnih priznanja, Lov na jelene film je u kojem je stvorena opipljiva atmosfera (hrvatske) provincije, u kojem je zbilja suvremenoga socijalističkog društva uvjerljivo prikazana kao ista ona balkanska krčma koja ovim krajevima dominira od vremena baruna Trenka i njegovih prethodnika do danas.

Novinar

Posljednji film u ciklusu, Novinar (1979), još jedan je sadržajno uvjerljiv, ali kreativno manje nadahnut prilog kritici socijalizma, sustava u čijem je izgrađivanju Hadžić i sam sudjelovao, a kad je došla prilika i otvoreno kritizirao njegove deformacije. Danas se tako superiorno otpisuju društveno-kritički autori i filmovi šezdesetih i sedamdesetih i proglašavaju prilogom režimu poželjnoj konstruktivnoj kritici. Zaboravlja se pritom, ili zbog političke odioznosti ne želi priznati, da je nerijetko riječ o solidnim, a katkad i iznimno dobrim filmovima, kao što se zaboravlja da krutom režimu kritika nikad nije draga. Ne treba bolji dokaz od činjenice da društveno-kritičke filmove ’podobnog’ Zrinka Ogreste u devedesetima HDZ-ov režim nije volio. Vrlo je vjerojatno da ni komunistički režim nije volio istovrsne filmove Fadila Hadžića, autora koji svojim najboljim radovima zaslužuje istaknuto mjesto u povijesti hrvatske kinematografije.

Damir Radić