Domingo bez konkurencije

Domingo bez konkurencije

New York Opera Metropolitan 30. rujna premijerno je izvela operu Andrea Chénier Umberta Giordana s Placidom Domingom u naslovnoj ulozi. Ostarjeli tenor prvu je veliku ariju otpjevao za poluton niže nego što je zapisana, ali oduševljenoj publici to nije smetalo, a nije smetalo ni orkestru pod vodstvom dirigenta Jamesa Levinea, koji ga je s užitkom pratio. Domingo je dokazao da unatoč godinama još pjeva fantastično. Nažalost, njegova kvaliteta nije bila primjerena kvalitetnim pjevačima u ostalim ulogama. Tako je Sylvie Valayre u ulozi Maddalene dobila različite kritike — od onih koje tvrde da je prosječne glasovne mogućnosti skrivala iza lijepe pojave do onih koje su isticale da je interakcija između nje i Dominga bila nešto posebno. Juan Pons u ulozi Carla Gerarda zaslužio je naslov popunjivača prostora. Njegovo širenje ruku u stilu staromodnih talijanskih pjevača nije moglo dobilo ničiju pozitivnu ocjenu. John Del Carlo bio je glasovno kvrgavi Matthieu, a Gino Quilico Rocheur kojega je zapravo bilo ugodno slušati. Zanimljivo, pojavljivanje Wendy White u sporednoj ulozi Madelon pokazalo je da se srca publike i kritičara mogu osvojiti i samo jednom dobro izvedenom arijom.

Pljesak Bugarima

Ženeva Očaran bojama scenografije i kostimografije — crveno za Eboli i Filipa II, plavo za Elisabeth, žuto za dvorske dame, zeleno za Tebalda te smeđe za Don Carlosa i Rodriga Posu — švicarski je kritičar gotovo zaboravio spomenuti uspjeh Verdijeve opere Don Carlos i njezinih izvođača. Radilo se o gostima iz Bugarske koji su oduševili publiku u Grand Théâtre de Geneve. Naslovnu ulogu pjevao je Kaludi Kaludov, doduše tek solidno, ali je njegova pojava bila oličenje Don Carlosa pa je to nadomjestilo pjevačku kvalitetu. U ostalim ulogama nastupili su pjevači kojima se moglo pljeskati bez suzdržavanja: Gidon Saks (Filip II), Victor Torres (Posa), Irina Mishura (Eboli), Olga Guryakova (Elisabeth). Najveći je pljesak, međutim, dobila Wallonne Anne-Catherine Gillet u ulozi Tebalda, a zaslužila ga je dinamizmom i lakoćom kojom je izvela svoju ulogu.

Loš početak sezone s Manon Lescaut

München Bavarska državna opera započela je sezonu novom postavom Manon Lescaut Giacoma Puccinija. Produkcija Andreasa Homokisa mnoge je iznenadila: Homokis je eksperimentirao s Manon zamislivši njezinu glazbu kao afektivnu pratnju nijemoga filma. Rezultat nije obećavao. Dirigent Fabio Luisi ukočeno je stajao za pultom, a ni pjevači nisu točno znali što da čine. Lucio Gallo bio je blijedi Lescaut, koji se na sceni još dvoumio da li je njegov odnos prema Manon incest ili joj je doista ljubavnik koji se uživio u ulogu brata. Uostalom, i njegove interpretativne mogućnosti pokazale su se nedoraslima ulozi. Hugh Smiths je, međutim, ulozi des Grieuxa ponudio kombinaciju seksi, pasivnog i banalnog, što je njegov nastup učinilo zanimljivim. Manon je bila Norma Fantini koja je cijelu koncepciju morala dovršiti sama. No, kao u nekom duhovnom oratoriju, njezin je glas ispitivao vlastitu tragičnu sudbinu, pa se u Sola, perduta, abbandonata mogao čuti i prizvuk skepse. Aplauz je bio neugodno kratak.

Namrgođeni kritičari i oduševljena publika

New York New York City Opera u koprodukciji s Pacific Operom 3. listopada izvela je Salomu Richarda Straussa. Naslovnu je ulogu pjevala prelijepa Eilana Lappalainen, koja se odlično uklopila u viktorijanski zamišljenu scenografiju. Međutim, unatoč tomu što je gđica Lappalainen već pjevala Salomu na velikim svjetskim pozornicama, njujorški kritičari nisu bili oduševljeni. Isticali su da je mlada pjevačica točno znala što želi postići, ali nije znala kako to učiniti. Njezin lagan, svijetao i pokretan glas nije bio dorastao ulozi Salome. Stoga se daleko uvjerljivijim doimao Mark Delavan u ulozi Johanaana, a nisu bili loši ni Brandon Jovanovich kao Narraboth i Linda Roark-Strummer kao Salomina majka Herodias. Pod dirigentskim vodstvom Georgea Manahana orkestar Njujorške opere pružio je solidnu i živahnu izvedbu teške Straussove partiture, ali bez izvrsne pjevačice u naslovnoj ulozi opera jednostavno nije mogla profunkcionirati. Unatoč tomu, kritičar bilježi urnebesan pljesak kojim je publika ispratila Eilanu Lappalainen.

Irena Paulus