Bankomat

Zapazio sam da su svi ljudi koji prilaze uličnom bankomatu nekako zlovoljni. Dobro, poneki od njih možda zna da mu je račun tanak, poneki je možda grintav po prirodi. Ali baš svi? To se najbolje vidi kad se pred bankomatom stvori rep: tada je to prava pravcata izložba tjeskobe na licima različita spola, staleža i životne dobi. I što onda čovjeku drugo ostaje, nego da zaključi kako te korisnike bankomata oneraspoložuje upravo sam taj bankomat, odnosno kontakt s njim?

A to je vrlo neobično. Jer, bankomat bi ih zapravo trebao razveseliti: on je pogodnost, olakšanje poslovanja, on služi tome da čovjeku pojednostavi život, a time i da mu popravi raspoloženje. A događa se, kao što vidimo, suprotno. Pa se pitam: ako te ljude bankomat baca u depresiju, zašto se onda njime služe? Zašto ga jednostavno ne zaobiđu?

Očito, zbog toga što ne mogu: oni jednostavno moraju imati posla s bankomatom, koliko god da ih on ozlovoljuje; da nije tako, već bi nešto poduzeli. A to je opet, dakako, prilično čudno. Jer, kako i zašto čovjek ne bi mogao bez bankomata? Zar nismo bez njega živjeli tolike godine? Nosali smo lovu po džepovima, podizali smo je na banci i na pošti, a još prije toga dobivali smo je u firmi u papirnatim vrećicama; i, nikome nije bilo ni nakraj pameti da mu treba nekakav bankomat. A sad se odjednom više ne može bez njega. A da se doista ne može, pokazuje slučaj tih ljudi, koji se njime služe premda im on ulijeva tjeskobu.

O čemu se, dakle, radi? Zašto ne mogu bez bankomata? Dok sam tako mozgao od svake ruke, odjednom mi je pao na um slučaj jednoga mog znanca, i tada mi se učinilo da pomalo počinjem shvaćati. Ispričat ću vam kako je bilo s njim.

Kad su se u nas pojavili bankomati, on je bio jedan od prvih koji se stao njima služiti. Nije to činio zato što bi bio nekakav lovaš pa obavljao mnogo novčanih transakcija, a ne može se reći ni da je na bankomatu stalno podizao novac. Ne, njega je naprosto silno veselilo da dođe do te sprave, da gurne svoju elektronsku karticu u onaj prorez i da provjeri stanje na svome računu. Bilo mu je drago znati da je s njegovom lovom sve u redu. Nekako se zbog toga sigurnije osjećao.

Još više, stekao je naviku da tako provjerava svoj račun onda kad se nađe u kakvu udaljenijem dijelu grada: doslovno ga je razgaljivalo kad bi vidio da je stanje njegova računa, gledano iz Dubrave, posve isto kao stanje gledano iz Zaprešića. A ne treba ni govoriti kako mu je osobito zadovoljstvo bilo kad bi otišao kamo na službeni put, pa odande, iz kakva nepoznatog grada, provjeravao stanje svojega računa: odjednom bi se osjetio kao kod kuće. Dapače, meni se čini da je on povremeno i namještao ta putovanja samo zato da bi se mogao u Gospiću ili Osijeku služiti bankomatom i odande provjeravati svoj račun.

I, još je jednu naviku taj moj znanac stekao u vezi s bankomatom: što je bio nervozniji, nesigurniji, to mu je češće trebalo da provjerava svoj račun. Kad mu je, recimo, rastava braka bila u toku, praktički se nije ni odvajao od te sprave: stalno je gurao u nju svoju karticu i tipkao PIN. A pri tome — da se razumijemo — nije on bio nikakav srebroljubac, nije bio ni jako bogat ni jako siromašan. Ali, iskustvo ga je naučilo da je novac jedina mjerljiva sigurnost u čovjekovu životu, i da mu on garantira, ako ne mirnu starost, a onda bar da će sutra imati što jesti. I još više: uredno stanje računa uvjerava čovjeka da društvene institucije funkcioniraju, da je pravno zaštićen i da, dakle, može mirno gledati u budućnost.

Kad sam se sjetio toga svog znanca, odjednom mi se objasnilo i zašto su svi oni ljudi ispred bankomata — mladi i stari, muškarci i žene, bogati i siromašni — zle volje kad prilaze toj spravi. Nije to od toga što bi njih sâm bankomat jedio; upravo obratno: oni su zlovoljni dok mu se ne prikuče, dok se njime ne posluže, a od njega očekuju da ih utješi, da im pruži sigurnost. S njima je, jednostavno rečeno, kao i s onim mojim prijateljem: i oni od bankomata traže da ih uvjeri kako je s njihovim životom sve u redu.

Pri tome se — barem podsvjesno — nadaju čudu, vjeruju da će stanje računa biti bolje nego što jest i što može biti. A osim toga, kad već prilaze spravi, onda im je neugodno da nešto i ne podignu, pa tako brže troše novac s računa. Ipak, čini im se da to nije prevelika cijena za onu utjehu koju od bankomata dobivaju, i za onu nadu da će jednom, kad utipkaju PIN, stanje biti debelo i masno, i da će oni podići cijeli taj golemi iznos.

I, na taj način bankomat postaje potreban, pa čak i neophodan. Oni su pred njim onako zlovoljni jer još nisu dobili svoju dozu nade, a kad od njega odlaze, odmah im je bolje. Stvaraju, dakle, neku vrstu ovisnosti, pa se zato za njih brinem: moglo bi se dogoditi ono isto što se dogodilo onom mome znancu. A njemu se dogodilo nešto zbilja gadno. Jednom, kad je opet imao nekakvu krizu — kad mu je, dakle, trebalo da često provjerava stanje svojega računa — došlo je do nekakva kompjutorskog kvara i svi su bankomati u okolici naprosto riknuli. Moj se znanac usplahirio, jurio je od jednog do drugog ugla, od ulice do ulice i od kvarta do kvarta, i svuda nailazio na pad sistema, pa bivao sve očajniji.

Napokon, kad više nije mogao izdržati — a bila je duboka noć — ušao je u nekakav otmjeni lokal i stao ondje lokati na karticu, da malo smiri nervozu. I, dogodilo se ono što se i moralo dogoditi: popio je više nego što je imao na svome računu, i tako je njegovo samopouzdanje bilo zauvijek uništeno.