Australska svijetla točka

Australska svijetla točka

Lantana, red. Ray Lawrence

Naslov koji gledatelja može navesti na potpuno krivi trag i natjerati ga da pomisli kako je riječ o filmu egzotične, senzualne radnje prepune tropskih vrućina, B-kvalitete (čitaj: intelektualno nestimulativnom), potencijalne posuđivače u video-klubovima može dovesti pred neugodno iznenađenje odnosno neke druge zavesti da ga propuste. No saznamo da li je riječ o biljci lantani, čestoj na australskom podneblju, a čiji lijepi bujni cvjetovi kriju otrov; te tome pridamo dojmljivu uvodnu scenu polomljena ženska tijela u grmlju, daljnju pažnju više se ne može zaustaviti.

Djelo filmaša koji je posljednji (i jedini) film (The Bliss) režirao prije petnaestak godina; dobitnik brojnih prestižnih nacionalnih nagrada — o mreži odnosa (uglavnom supružnika i stranaca, spojenih brakovima i nevjerama) povezanih slučajem nestale žene iz prologa (baš kao što su se nekoć i protagonisti Harmsove priče Veza isprepleli jednim u tramvaju ostavljenim kaputom) — a koji se bez tog događaja možda nikad ne bi sreli te kojima se i međusobni postojeći, zatečeni odnosi time posve mijenjaju (na taj način zadirući na tlo koncepcije Altmanovih Kratkih rezova odnosno Andersenove Magnolije, no na posve osebujan način). Tako biljka lantana postaje metafora Lawrenceovih životnih teza — simbol nemogućnosti izražavanja, davanja i primanja povjerenja, nošenja s vlastitim osjećajima — čije je tajne teže riješiti od ijednog umorstva.

Elegični ton

Osnovnog elegičnog tona, ova snažna drama koristi (neo-)noirovski jezik postupnog razvijanja napetosti (da bi se u drugom dijelu pretvorila u otvoreni triler) kroz glazbu; nenapadnu decentnu fotografiju; izvrsno glumljene karaktere (pri čemu je Anthony La Paglia ostvario možda najbolju i najdublju ulogu u karijeri kao represivni kolerik, depresijama mučen sredovječni policajac; Geoffrey Rush standardno je dobar; a ženski trio — Kerry Armstrong, Barbara Hershey i Rachel Blake je prvoklasan, čemu svakako pridonosi i redateljeva neskrivena empatija i ka njihovim srednjim godinama i ka izmučenim nutrinama s kojima se svaka nosi na drugačiji način); inteligentan scenarij Andrew Bovella (koji likove zbližava polako, postupno ih približavajući i nama i međusobno); te senzibilnu režiju koja na prvi pogled nezavisne scene suptilno pretače jednu u drugu, tjerajući nas na preispitivanje njihovih povezanosti. Sve je to rezultiralo izvanredno složenim, kompletnim i redateljski zrelim filmom — novom svijetlom točkom australske kinematografije; pomalo zamrlom od vremena kada ju je svijetu pronio Peter Weir, a kojoj će, osim ekscesa još jednog genijalca drugačijeg senzibiliteta — Baza Luhrmanna, svakako dobro doći i Ray Lawrence — nadamo se ne tek za petnaest godina.

Katarina Marić