Želim dijeliti snove

Želim dijeliti snove

Mi smo generacija kojoj su oduzeli snove. Zato mi se čini zanimljivo ostvariti ih u kazalištu i podijeliti sa svima koji su ih izgubili

Kultni slovenski redatelj, provokativno simpatični Tomaž Pandur, nakon nekoliko godina izbivanja iz domovine, pobjedonosno se vratio s novim projektom. O svom povratku Pandur kaže:

— Jednostavno sam prekinuo jedan kontinuitet u kazalištu. Ali, vratio sam se. I to sa još više energije i još više ludosti. Čini se da je to nešto što se ne može pobijediti samo tako. Ipak je to jače od mene.

Kako se osjećate nakon ljubljanske premijere Hazarskog rječnika?

— Osjećaji su fantastični, sjajni. Već od početka vlada neko posebno uzbuđenje, kao da smo u transu. Zapravo, tek nakon posljednje predstave odahnem. Atmosfera u ekipi je takva kao da nam je svake večeri premijera. Mi zapravo sve vrijeme vježbamo, popravljamo predstavu, malo ju mijenjamo... Tako da je riječ o neprestanom stvaralačkom procesu.

Ideju za suradnju dobili ste od Svetozara Cvetkovića. Jeste li zato odlučili da se cjelokupni projekt ostvari u Beogradu?

— Dugo sam razmišljao o ideji novoga kazališta. Naravno, Cvetković me pozvao na suradnju s Ateljeom 212 i tako je postao jedan od partnera te produkcije. Za mene je najvažnije da sam osnovao novo kazalište, koje smo registrirali u Sloveniji. Registrirano je kao međunarodno kazalište, tj. mreža kazališta, neke vrste kazališni net. Svatko tko želi sudjelovati ili se pridružiti u produkciji dobrodošao je. Zato smo u Beogradu našli Atelje 212 i Sava centar, u Ljubljani Festival Ljubljana i Grad Ljubljana, u Ateni još jednu produkcijsku kuću, u Madridu treću... Znači, uspjeli smo isplesti produkcijsku osnovu, jer to je teatar koji se ne dotira iz dražvnih proračuna, nego sam stvara svoj budžet.

Negdje ste rekli da ćete u tom kubusu preživjeti nekoliko godina...

— Da, i to bih vrlo rado. U tom kubusu sam zaista pronašao model, koji me još uznemirava i nudi neizmjerno mnogo mogućnosti. Čini mi se da je to jedan korak, da smo kazalište postavili izvan konvencija. Znači, to je polje čiste reverzibilne umjetnosti. To je kazalište koje se može doživjeti sa svih strana: odozdo, odozgo, slijeva, zdesna, s različitih razina...

Tko se toga sjetio?

— To je moja ideja. Uvijek su me uznemiravale stare renesansne anatomske dvorane. Poput učionica za anatomiju. To su neke čudne promatračnice. Tako smo s Markom Japljem (scenograf) razvijali tu ideju i došli do takva volumena, tj. takvog načina gledanja predstave. To je objekt, koji i istinski lebdi u svemiru i potom se spušta na odredena mjesta. Tako se sada spustio na ljubljanski Grad. Možda će se nekad spustiti na more ili na travnjak ili bilo gdje drugdje... Dakle, riječ je o modelu koji me zaista inspirira.

Hoće li se spustiti i u Hrvatsku?

— Nadam se, zaista se nadam.

Ako smijem reći, ta kubusna scena, tj. konstrukcija, nije baš primjerna za putovanja. Kako ste to riješili? S obzirom da je putovanje sudbina te predstave.

— Vrlo jednostavno. Konstrukcija ne putuje. U svakom je gradu sagradimo, a za to se pobrine festival domaćin. Metalne ploče i klizna vrata stanu u jedan kamion, i to je sve. Tako da je sve spremno i prostudirano za putovanje, u kojem sudjeluje pedeset osoba.

Postoji li kakva mogućnost da napravite kakvu novu predstavu u tom prostoru?

— Pa to ja i želim. To je moj sljedeći projekt, koji će se sigurno realizirati.

To onda s pravom možemo nazvati institucijom — Pandur Theaters.

— Da, to je to! I gdje god da jesmo, to je naše kazalište, naš ograničeni prostor, 16x16 metara. To je ta osnovna ideja.

Postavljanjem na scenu tako složena teksta kao što je Pavićev Hazarski rečnik potvrdujete da ste sposobni teatarski prikazati gotovo svaki tekst.

— Da, to su mi već rekli. A i to da mi je sljedeći korak da režiram telefonski imenik. (Smijeh). Ali točno je da me to privlači. Ta me velika literatura uznemirava. Naizgled je hermetična, nesavladiva, kaotična... Ali u kazalištu je sve moguće. Kazalište ima strašnu moć u koju istinski vjerujem. Samo se moraš usuditi, rušiti granice. U kazalištu imaš mogućnost vidjeti preko rijeke. E, tamo tek počinje teatar.

Uvijek dodirujete duhovne granice, što zna biti opasno. Čini mi se, kao da izazivate sami sebe. Što opasnije i destruktivnije — to bolje?!

— Dakako, inače ne vidim razloga. Ta putovanja u najskrivenije predjele ljudske duše najzanimljivija su. Kazalište na toj prvoj razini oponašanja, imitacije života, ne bi smjelo postojati. Mene u kazalištu zanima put u nepoznato, put prijeko i dolje, kamo se ne usuđuje svatko.

Volite raditi ono što se nama običnim ljudima čini nemogućim. To je vaš moto?

— Ne samo to, u mom je životu moto i to, da »... ideš putem gdje tvoj strah raste...«, kao što piše Pavić u romanu. I to je jedini pravi put. To je jako zanimljivo i stavlja te u potpuno drukčiju poziciju. Poziciju onoga koji živi život, a ne onoga koji ga opaža. Mi nismo promatrači svojih života, a ni tudih. Mi smo oni koji ih živimo. Zato je to u kazalištu sjajno, ali i jako teško. Zahtijeva mnogo više angažmana, razmišljanja, iako je riječ o stvarima s kojima se, kao što ste rekli, mi obični ljudi, susrećemo gotovo svaki dan. Svaki dan doživimo svoj pakao, raj, čistilište. Svaki dan ožive neki arhetipovi iz djetinjstva, na osnovi mirisa, glazbe, emocija... Svima nam je poznat osjećaj déjŕ vu. Tako sam iz tih djelića sastavio neku matricu za kazalište. I ako se ti identifikacijski momenti dogode gledaocu dok prati predstavu, onda je to čudesno. A, s druge strane, mi smo generacija kojoj su oduzeli snove. Zato mi se čini zanimljivo ostvariti ih u kazalištu i podijeliti sa svima koji su ih izgubili.

Tematika Hazarskog rječnika vrlo je aktualna. Globalni sukob na osnovi civilizacijskih i ideoloških suprotnosti. Je li vas ta aktualnost povukla u projekt oživljavanja te knjige?

— Ta je knjiga uvijek aktualna. Bilo kada da je čitate i u bilo kojem dobu. Ali nije aktualnost ono što me zanima. Otkrio sam je 1985. godine, onda kada je i izašla. Od toga trenutka znao sam da ću raditi tu knjigu. Ili na filmu, ili u kazalištu... To su te višeslojne knjige, za koje vrijedi ono što uvijek govorim: koliko tražiš — toliko ćeš i naći. Ali još više od same knjige i od slova u knjizi uvijek me iznova zanima bjelina stranica, ono što je između redaka. I to je to skriveno značenje.

Kad smo već kod značenja, zanimaju me oni brojevi koji se pojavljuju u početnoj i završnoj sceni. Negdje ste rekli da je njihovo značenje višeslojno. Nisu li to dokazi za ubojstva koja su se dogodila na početku?

— Naravno da jesu!

A što je s ulogom Adama Ruhanija? Nju ste namijenili Radku Poliču, koji se iz zdravstvenih razloga nije mogao uključiti u projekt. Opazila sam da uloge nema ni u programu, a nigdje ništa ne piše o tome.

— Naravno da ne, kad me to još nitko nije pitao. To pitanje stalno čekam. To što se s ovom ulogom dogodilo govori koliko je Rac istinski važan za mene, za moje kazalište i za ovu predstavu. Jer ta je uloga namijenjena njemu od sama početka. To nije uloga koju može glumiti netko drugi. Postoje uloge koje su nezamjenjive. I tako sam odlučio da se uloga jednostavno pretvori u nešto drugo. I Rac je svakako prisutan u toj predstavi. U metafori pijeska, koji sve vrijeme trajanja predstave pada. Zato je i označen brojem 001. I na kraju se spusti dolje, kao svi ostali, i pokloni se. To je Adam Ruhani u predstavi.

U tome je dakle tajna pijeska, koji kao pješčani sat sipi puna dva sata i dvadeset minuta. Vrijedno poštovanja. Kako je to Rac primio?

— Bilo je dirljivo. Svi smo plakali gotovo pola sata. Bio je sretan. I žalostan...

Što je s idejom o filmskoj produkciji knjige? I zašto uopće film?

— Zato što mi se to čini kao nadgradnja. Neki to zovu sinemaskopskim teatrom. Dakle, film uživo. Uznemirava me filmski medij. Zanima me oko kamere, koje je drukčije, više determinirano. U kazalištu je svaki gledatelj kamera za sebe. Koliko gledatelja, toliko i kamera. Predstava s jedne strane nije ista kao s druge. Znači, to je živ organizam. Film ima neke prednosti. Ponajprije to je poimanje vremena, skulptruirano vrijeme, koje se može dogoditi samo u filmu. Jer kamera se može približiti detaljima, a kazalište ne. I to me zanima.

Znači, filmski scenarij za Hazarski rječnik već postoji?

— Da, naravno. To je sad na čekanju. Čekam da se dogodi.

Zašto u Americi i zašto baš s američkim producentima?

— To će najvjerojatnije biti europsko-američka koprodukcija. Znači, povezat ćemo oba kontinenta.

Pavić je odbio nekoliko ponuda za uprizorenje te knjige? Po čemu ste vi iznimka?

— Pavić je vidio nekoliko mojih predstava. Poznavao je moj rad i približno je poznavao moju poetiku u kazalištu. Već taj naš susret bio je tako čudesan i neobičan....

Zar je to zaista bilo tako bajkovito? Zlatni ključić pred njegovom kućom?!

— Da, to je istina! Kada sam prvi put išao k njemu na razgovor, u blatu sam, ispred njegove kuće, našao zlatni ključić, podigao ga i spremio u džep. Je li to sudbina, ne znam?! Kako god bilo, kada sam došao k njemu, on me pitao da li imam ključ za taj roman i ja sam rekao da imam. Valjda je isto pitao i Bertoluccija, ali on taj ključ nije imao, i to je to.

Vaše su predstave su prepoznatljive. Očito je da ste stvorili svoj stil. Kako biste definirali svoj kazališni pravac, pandurizam, ako ga možemo tako nazvati?

— Osobno mi je svejedno kako se zove. Definicije nema. Kazalište je neuhvatljivo. Ono ima neku svoju brzinu, i u trenutku kada ga pokušaš definirati već je negdje drugdje. Moramo se naviknuti da je riječ o brzoj umjetnosti, koju ne možeš zatvoriti u pretinac. Kazalište ne podnosi definicije. Čini mi se da treba izmisliti neki novi jezik da uopće možemo razgovarati o kazalištu. Mi o kazalištu razgovaramo rječnikom 19. stoljeća. Kazalište je već davno preraslo te granice. Zato je meni bliži primjerice, rječnik kvantne fizike. Brže se obnavlja, brže imenuje stvari, pa nam je lakše u komunikaciji.

Kakva je buduća sudbina ove predstave? Kuda vas put dalje vodi?

— Nakon Ljubljane vraćamo se u Beograd na BITEF, gdje igramo četiri predstave, onda u Skopje, Atenu i Madrid. To će do proljeća biti sve, zatim se spremamo na jednu veliku južnoameričku turneju, Caracas, Meksico, Argentina...

Razgovarala Neda Galijaš