Zamke zlatne sredine

»Kazalište«, br. 9-10, god. V, gl. ur. Sanja Nikčević, AGM, Zagreb, 2002.

Odluka za jedan od nekolicine mogućih smjerova unutar polova tradicionalno-inovativno u pristupu kazališnim temama očito nije cilj časopisa »Kazalište«, koji na svojih dvobrojnih tristotinjak stranica u izboru i načinu obrade tema zastupa i konvencionalniji put i onaj kojim se nastoji unijeti i/ili prepoznati nešto novo. Iako se takav princip univerzalnosti i zlatne sredine u kojem različiti afiniteti mogu naći svoje mjesto pod suncem čini sretnim rješenjem jer ne ograničava i pruža mogućnost obuhvaćanja, širokog spektra kazališnih događanja kao i pristup široj publici, on u sebi krije i opasnost gubitka identiteta i prepoznatljvosti časopisa.

Različitost priloga »Kazališta« sklopljenih prema ključu za-svakoga-ponešto rezultirat će sadržajnim doticanjem i ovog i onog, od sjećanja do praćenja novih trendova, ali bez jasna zaustavljanja i isticanja relevantnosti neke tendencije pomoću kojeg bi se razaznalo opredjeljenje i jasan smjer kojim ta publikacija u cjelini želi poći, što možda ne bi bila slabost kada bi funkcija i namjera časopisa bila tek puko bilježenje kazališne pojavnosti, no količina teorijskih tekstova daje naslutiti da časopis toj istoj pojavnosti želi dati i vlastiti prinos. Nešto određeniji i smjeliji pristup, koji bi se očitovao u čvrstom temelju, većoj količini prostora posvećena tekstovima trajnije vrijednosti na račun onih jednokratnih, možda bi pomalo izoštrio ne tako jasan fokus publikacije, koji se zasad samo nazire u pojedinim temama i pristupima, te bi pridonio izdizanju iznad očekivana prosjeka i učvršćivanju pozicije među izdanjima te vrste.

Kazalište u TV mediju

Spomenuti doprinos ovaj će broj dati kroz nekoliko različitih tema kojima se bavi teorijski dio časopisa. Čak dva priloga u funkciji su izvještaja sa znanstvenih skupova održanih u organizaciji Odjela za kazalište i film Matice hrvatske te ovoga časopisa. U prvom od njih sudionici će govoriti o temi kazališta u televizijskom mediju, dok će drugi prilog, čiji je izvor teatrologijsko znanstveno savjetovanje, tvoreći zasebnu cjelinu pod naslovom Hrvatska drama kao refleksija društvene zbilje u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, donijeti nešto opširnije teorijske tekstove u kojima autori s različitih polazišta pristupaju propitivanju korespondencije drame/predstave s društvenim kontekstom. Status dijalekta u žanru komedije problematika je još jednoga tematskog bloka, u kojem će se autori baviti posebnostima i obilježjima pojedinih dijalekata i njihove uporabe u hrvatskim kazalištima, potkrepljujući ih primjerima iz repertoara.

Jedan od zanimljivijih priloga ovoga broja, tekst Jasena Boke o novoj europskoj drami, naći će se u rubrici Trendovi. Fenomen nove europske drame koja se u devedesetima pojavljuje u različitim europskim zemljama kao negativan odgovor na koncept Nove Europe — a koju obilježavaju nova dramaturgija šoka, vraćanje politike u kazalište, brisanje granica glavnih i epizodnih uloga, tabu-teme, kao i nestanak metaforičnosti, koja je ustupila mjesto izravnu prepoznavanju sebe — Boko će razmatrati kroz ključne drame i njihove autore. Na taj tekst tematski se nadovezuju još dva priloga broja — posljednje stranice kao svojevrsnu potkrepu spomenutom tekstu donose dramu Vatreno lice (prijevod i predgovor Dubravko Torjanac) suvremenoga njemačkog dramatičara Mariusa von Mayenburga, koji na način tipičan za novu europsku dramu tretira probleme unutar obitelji kao i one vlastite generacije temeljeći svoj komad na temi incesta i nasilja. Upravo će vulgarnost i nasilje nove drame, ali ovaj put ono u drami Sare Kane, isprovocirati Anju Šovagović Despot, koja u svom polemičkom tekstu, unatoč subjektivnosti u obrazlaganju razloga odbijanja uloge Fedre, postavlja i važno pitanje o smislu poetike šoka u našem društvenom kontekstu, ne nalazeći valjane razloge takvom tipu kontroverznosti.

Praksa stranih zemalja

Među vrednije priloge ovoga časopisa svakako se može ubrojiti i predstavljanje kazališne prakse stranih zemalja, koja se u ovome broju odnosi na Meksiko. U nekoliko tekstova jasno su predočeni kontekst nastajanja dramske produkcije uvjetovan specifičnim geopolitičkim i društvenim obilježjima, glavni autori, kazališna kretanja, organizacija, kao i različiti problemi koji prate kazališno stvaralaštvo u toj zemlji. Uobičajene rubrike donose potrebne informacije o novim publikacijama, sjećanja na Petra Šarčevića, Dalibora Foretića i Tomislava Durbešića, portret glumice Nataše Dorčić, razgovore s Jasnom Bilušić i Ivanom Vidićem te prikaze predstava (Nosi nas rijeka splitskoga HNK, Proljetno buđenje Teatra Itd. te hrvatske i slovenske verzije Negdje daleko/Daleč stran), koji unatoč zanimljivu pristupu u kojem dobivamo informacije iz više različitih rakursa (a kao sretniji izbor u pogledu sudionika koji o predstavi pišu pokazat će se onaj redateljski), zbog tempa izlaženja časopisa gube na aktualnosti, pa bi takvi dijelovi možda trebali nositi tek sporednu ulogu u ovom izdanju.

Ljubica Anđelković