Zaboravljeni redatelji

Zaboravljeni redatelji

Premda stalno, a povremeno i vrlo intenzivno nazočan u javnom životu, Slavko je Goldstein kao filmaš gotovo zaboravljen

Prije nekog vremena pročitah u TV-prilogu da će i Tomislav Kurelec, moj vršnjak i kolega s iste godine fakulteta, napustiti uredničko mjesto na televiziji. Više no sama vijest zateklo me i iznenadilo obrazloženje: ne smjenjuje se Kurelec zbog ideoloških nekakvih razloga i neslaganja, nego zbog — godina! Do definitivnog odlaska u mirovinu uvodit će u posao nekog mlađeg.

Tomica pa toliko star?! Nemoguće. A još smo proljetos, vraćajući se s jedne komemoracije, zajedno prebirali po sjećanju i znanju tko je sve od hrvatskih filmskih režisera živ, a stariji je od nas. I nabrojismo, bogme, bez ikakva naprezanja, njih više od dvadeset. Tek — kad sljedeći put sretoh Kurelca, ljetos, slučajno i u meni nepoznatu društvu, ne odoljeh i još s vrata kavane mu dobacih: »Imam još jednog. Berčić. Vojdrag Berčić, Prvi splitski odred. Kak ti je sad?« Odmah mi je kontrirao Arhanićem, svaka čast. No ja sam u pričuvi imao Ranitovića i Makarevića, a Benažića mu namjerno ne spomenuh jer bi se on onda možda sjetio Radovana Ivančevića. Za neku drugu zgodu zadržah kao skrivene, a jake, adute Slavka Goldsteina i Mladena Femana.

Dva filma o mlinaru

Premda stalno, a povremeno i vrlo intenzivno nazočan u javnom životu, Slavko je Goldstein kao filmaš gotovo zaboravljen. Možda je razlog tome upravo svježina asocijacija koje se javljaju pri spomenu njegova imena: izdavaštvo, povijest, politika... Malo tko će se stoga sjetiti da se bavio i filmom: kao publicist, kao scenarist (i igranih filmova) i kao zapaženi (angažirani) dokumentarist. U ono doba, početkom sedamdesetih, nije mi bilo jasno kako se to čovjek može naprosto prestati baviti filmom. A upravo je to učinio Goldstein, štoviše u pola rada na jednome filmu prestao se baviti filmom. Taj sam njegov, posljednji film završio ja. Nagovorila me na to Branka Šoten, šefica Studija za dokumentarni film u Zagreb-filmu. Konzultirala je i Goldsteina, nije imao ništa protiv da se zgotovi film koji se njemu već godinu ili dvije nikako nije dovršavao, a želio je što prije i bez repova pobjeći iz kinematografije: Zagreb-film je, naime, potraživao još nekakav novac od onodobnog Fonda, SIZ-a, čega li... ali tek po završetku filma. Odgledao sam dotad snimljeni i djelomice već montirani materijal. Moglo se pretpostaviti kako se Goldsteinu, uvijek pomalo reporterski usmjeravanu režiseru, za vrijeme snimanja naprosto nije dogodio predviđeni i priželjkivani film, izgubio je tada volju... Ja sam u materijalu naslutio natruhe nekakvih etnografsko-etnoloških vrijednosti, pokušao pojačati tu liniju time što sam onda pronašao na terenu jednoga zanimljiva starca, mlinara koji nam je »u kameru« ispričao i prepričao ono što su Goldstein i snimatelj Antun Markić već donijeli i potvrđivali slikom. Time je materijal dobio nekakvu dramaturšku kompaktnost, zaokruženost, pa nastade film Vode ima, kruha ne kupuje (1973), a Zagreb-film je dobio svoj novac. Nezgoda je, međutim, bila što se meni rečeni mlinar jako svidio, pa sam s njim i o njemu napravio, onako usput, još jedan film, jedan mali nepretenciozni zapis, šestominutni minidokumentarac Kazivanje Ivice Štefanca, mlinara i time vjerojatno — kako se u oba filma pojavljuje isti čovjek — pomalo naškodio i Goldsteinovu i svom filmu.

Skriveni Mladen Feman

Drugi moj skriveni adut, as iz rukava, Mladen je Feman, gospodin finih manira za kojega sam već onda držao da je i odveć otmjen da bi se bavio tako prostačkim poslom kakav je filmski posao. Čovjek koji je radio crtiće i s jednim Kristlom, pa s Marksom, Kostelcem, Zaninovićem... Čovjek kome je Krleža napisao i potpisao scenarij za film Krsto Hegedušić, čovjek koji je radio i promidžbene i reklamne i turističke, pa filmove o umjetnosti... Čovjek koji je svojom obrazovanošću i pristojnošću razoružavao sve obrazovane i pristojne ljude, pa i ponekog prostaka... Režirao je i u kazalištu, a od šezdeset i neke rane i na televiziji. Na televiziji je radio mnogo, i s filmskom i elektronskim kamerama. Prvu emisiju u kojoj sam nastupio kao mladi filmski kritičar (mislim, 1964) režirao je upravo Feman. Bila je to Panorama, urednik Vlado Gotovac, voditeljica Gordana Bonetti.

Stiže, eto, i jesen. Tomicu Kurelca nisam vidio već neko vrijeme, no u prvom broju ovosezonskog »Vijenca« Joško je Marušić ispisao jednu nostalgičnu asocijaciju na fotografiju sa zida svog atelijera. Na fotki su prvaci zagrebačke škole animacije. Bi to Jošku povod da napravi »malu inventuru živućih naših legendi« crtanog filma. Inspirativan tekst. Tekst koji zaziva i paralelu, vapi za odgovorom i na nepostavljen upit: što je sa živućim legendama našega snimanog filma? Gdje su, što rade, hoće li u još koji filmski boj? I bez fotografije-povoda mnogo je i pitanja i asocijacija. Klupko se opasno zakotrlja, zamrsi, bez nekakva reda naviru sjećanja, kao kroz maglu naziru se obrisi mnogih nesnimljenih fotografija. Pade mi na pamet štošta, sjetih se koječega, mnogih filmova i njihovih tvoraca, kolega i prijatelja, Kurelca s početka ovog teksta, mnogih znanaca i onih koje znate samo iz viđenja ili po čuvenju... Našlo bi se tu — sva je zgoda — još i aduta i aševa.

Da pokušam i ja s jednom inventurom? Inventurom živućih, makar i ne bili legende, režisera snimanoga hrvatskog filma?

Zoran Tadić