Vrlo realna fikcija

Vrlo realna fikcija

Na neki čudan način, uvijek je zanimljivije imati uvid u logistiku koja djeluje iz sjene nego na one glavne i najeksponiranije — u ovom slučaju predsjednika

Za obične smrtnike, kao što su to prosječni TV-konzumenti, neke će tajne ostati zauvijek nedokučive. Jer, primjerice, krojenje visoke politike u Bijeloj kući, koje redovito gledamo na našim malim ekranima u iznimno hvaljenoj seriji Zapadno krilo, apsolutna je fikcija, a tu činjenicu neprestance naglašava i izvršni producent tog NBC-jeva projekta Thomas Schlame. Međutim, upravo mrvice realnosti u sklopu tako važne političke teme, o kojoj praktički izravno ovisi sigurnost čitavog svijeta, djeluju na gledatelja poput droge, i on uvijek traži još. S druge strane, ono što se doista desilo u Ovalnom uredu za vrijeme Cintonova mandata po senzacionalnosti nadmašuje svaku fikciju.

Drugu sezonu Zapadnog krila upravo smo odgledali na HTV-u u sklopu ljetnog retrovizora, a evo počinje i prikazivanje treće. Nedvojbeno je da će spomenuta serija, u svjetlu četiri recentna Emmyja, između ostalih osvojila je i onoga za najbolju dramsku seriju, dobiti svježi vjetar u leđa, što se tiče bolje gledanosti i popularnosti.

Jasno se osjeća da su tvorci serije pokušali prenijeti osjećaj kako je to biti dio Zapadnog krila, odnosno nema tu nikakve želje za dijeljenjem lekcija iz povijesti, nego je to samo pokušaj prikaza funkcioniranja života i ljudi u najmoćnijoj zgradi na svijetu. Ipak, postoji još jedan detalj, možda čak i od ključne važnosti za popularnost serije. Naime, riječ je o dvojakosti, odnosno predsjednik Bartlett (Martin Shean) i njegovo osoblje i pomoćnici jesu imaginarni likovi, no politička pitanja, svjetske krize i ostala bogata paleta problema izvučeni su iz stvarnog života. Tako je većina onih silnih postotaka, podataka, istraživanja i pravila uglavnom vjerno predočena, a uređenje, hijerarhija i struktura doslovno su preneseni. Što se tiče stvarnih događaja, jedna od glavnih tema epizoda koje slijede jest teroristički napad na Ameriku 11. rujna prošle godine, pa će se junaci serije većim dijelom baviti obračunom sa svjetskim terorističkim prijetnjama.

Politika i emocije

Nije tajna da je Zapadno krilo najzabavnije i najintrigantnije upravo kada je u žarištu zbivanja neko od globalno važnih političkih pitanja. No, kako to obično biva sa svim sličnim televizijskim projektima na dulje staze, i Zapadno krilo često pada u scenaristički manirizam. On se ponajprije manifestira u trenucima koji postaju sve češći, kad se glavna (politička) tema povlači na rezervne položaje, a u prvi plan istupaju osobni problemi (supružnik, djeca, ljubav) svakoga iz bogate galerije likova. Potom se sve to malo zavrti u krug i dobro izmiksa, i eto scenarističkoga materijala u dovoljnoj količini. Sve gore izneseno najveća je slabost Zapadnog krila. Naime, kada u seriji dominiraju osobni problemi, ona se nimalo ne razlikuje od sličnih manje intrigantnih serijala. Teorija, da takvim pristupom tvorci serije žele naglasiti da svjetsku politiku kroje ipak samo najobičniji ljudi od krvi i mesa, nije baš uvjerljiva.

Dakako, valja reći da je serija u samom svom početku, kada je većina radnje bila usredotočena na Sama Seaborna (Rob Lowe), pravnika specijalizirana za pisanje političkih govora, bila mnogo dojmljivija. Jer, na neki čudan način, uvijek je zanimljivije imati uvid u logistiku koja djeluje iz sjene nego na one glavne i najeksponiranije — u ovom slučaju predsjednika.

Bez obzira na primjedbe, Zapadno krilo ipak ostaje jedna od najboljih serija na HTV-u, a s druge strane veseli što Martina Sheena konačno gledamo u dobroj ulozi — ako ne može na filmu, barem mu je uspjelo na televiziji.

Goran Jovetić