U znaku metafore

U znaku metafore

Onu kritičnu distancu koju sam imao u starom upravnom odboru DHK namjeravam zadržati i u novome društvu ukoliko u nj pristupim s punom odgovornošću, a ne zato što u starom nemam više što tražiti. Inače, ništa ze mene neće više imati smisla. Ako sam se u DHK pobunio protiv političke instrumentalizacije jedne književne udruge, bilo bi posve besmisleno i čak nemoralno ne protiviti se sličnim procesima u drugoj, ukoliko se pokaže da dajemo argumente onima koji već sada tvrde da smo poispadali iz šinjela SDP-a

Putovanje ne oblikuje samo mlade. Sve dok ću živjeti, putovanja će me oblikovati. Putujući, uvijek ću doživjeti neki zanos. Taj ću zanos katalogizirati u srcu pod imenom te i te zemlje. I onda ću moći dugo ostati na jednome mjestu. Jedno ne ide bez drugog. Kao neka ravnoteža sna i jave, realnosti i nestvarnog mogućeg i lijepog.

Vilenica

I ove godine sam na »Vilenici«, u Sloveniji. Tamo sam postao neke vrst inventara, i pitam se dokle će me pozivati, nisam li već pomalo dodijao neumornom Iztoku Osojniku, vrsnom piscu i organizatoru. A meni je to najljepši mogući način da zaokružim ljeto i ne vratim se s mora na kontinent nego prethodno odlutam pa se onda tek zazbiljno vratim. »Vilenica« mi je najdraži književni festival, i održava se u za nas nepovoljnom ozračju ribarskih svađa bez imalo goldonijevska humora. To je i test za naše prijateljstvo koje se pokazalo toliko iskreno da nas ni u jednom trenutku ne stavlja u poziciju lažnih diplomata. Naprotiv, kao da su slovenski pisci posebno obazrivi prema nama. Hrvatska je poezija dobila punu dvoranu u Kopru gdje su novinari zabilježili »uspješan nastup« Jozefine Dautbegović, Borisa Biletića, Tonka Maroevića, Jakše Fiamenga i mene, a sve nas je prethodno portretirala i predstavila Tea Benčić Rimay. Sudeći po ubranom pljesku, to je doista tako. Sa nama su došli naši stari prijatelji, Veno Taufer i Boris A. Novak, a s organizatoricom Irenom Urbič imali smo divnu noćnu šetnju Koprom. Slično smo ponovili i u Lipici, samo rano ujutro, a u publici su nam bili Bora Ćosić i Vidosav Stevanović. Kao svake godine, idemo u dvorac Štanjel, gdje pročitani stihovi i proza odzvanjaju od napuštenih srednjovjekovnih zidina, zatim se pripremamo za završni silazak u podzemlje koji pročišćava a ne kažnjava. Izlazak iz špilje »Vilenice« pruža mnoge dionizijske radosti plesa, zaigranosti, nekog univerzalnog bratstva koje se rodi na kraju festivala pa sve završava u kožnim naslonjačima hotela »Klub« gdje sam posljednje noći usred ekstaze radosti zaspao.

DHK vs. HDP

Zato sad i preskačem drugo putovanje i umjesto da zaokrenem krilima aeroplana u Ohrid, na svjetski kongres PEN-a, vraćam se na mjesto događaja. U Institut »Vlado Gotovac« koji je privremeno udomio novu udrugu Hrvatskog društva pisaca. Tu se stvari toliko naglo odvijaju da ih naprosto ne mogu do kraja ni pratiti, a i sam teško nalazim svoje fiksno mjesto u svemu što se zbiva. Naime, da podsjetim, bio sam jedan od zagovornika korjenitih reformi u postojećem DHK-u, vjerovao da će neizostavni proces promjena, nakon moga izbornog neuspjeha, s vremenom izbaciti na površinu nekog drugog pisca koji bi ih nakon tri godine uspio utjeloviti, dakako, na idućoj Izbornoj skupštini. Međutim, stvarnost me demantirala i promjene su išle u smjeru osnivanja novog društva pisaca. A onda se pojavio treći moment, za mene najteži, a to je da pisci od formata, i meni bliski kao što su Željka Čorak, Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević, Boris Maruna i mnogi drugi izlaze iz DHK a ne prelaze u HDP. Posve razumijem njihove razloge i osjećam se pomalo osamljeno na pripremnim sjednicama novoga društva jer me kao i stare Latine raznolikost najviše veseli. U svakom slučaju, onu kritičnu distancu koju sam imao u starom upravnom odboru DHK namjeravam zadržati i u novome društvu ukoliko u nj pristupim s punom odgovornošću, a ne zato što u starom nemam više što tražiti. Inače, ništa ze mene neće više imati smisla. Ako sam se u DHK pobunio protiv političke instrumentalizacije jedne književne udruge, bilo bi posve besmisleno i čak nemoralno ne protiviti se sličnim procesima u drugoj, ukoliko se pokaže da dajemo argumente onima koji već sada tvrde da smo poispadali iz šinjela SDP-a. Tu valja dakako razlikovati materijalnu potporu trenutne državne vlasti bez koje se, glede kvalitetnih programa budućeg društva ništa ne bi ni moglo ostvariti — razlikovati je od političke slizanosti i identifikacije s njom. Iako su mnogi budući članovi Hrvatskog društva pisaca na ovaj ili onaj način politički obilježeni, a neki od njih i jasno opredijeljeni, što je mnoge »neutralne« članove odbilo u želji da pristupe novoj udruzi, čini mi se da većinu objedinjuje volja za posve deideologiziranim društvom i poštivanjem pravila političke korektnosti jer cilj organizacije svakako nije postati camera obscura one postojeće. Želja za širinom, ali elitno-pragmatične vrste, očigledno postoji, utoliko prije što su mlađi afirmirani pisci za nju najviše i zainteresirani. Svima je pomalo dosta ideoloških ratova i svoje političke ambicije i ideje ostvarivat će na drugim mjestima. Dogodio se čak mali obrat: ona početna energija secesije koja često može biti i negativna jer stavlja dvije književne organizacije u položaj nadmetanja, ratovanja i stalnog međusobnog optuživanja većim je dijelom poništena artikuliranom voljom za novim pravilima igre koju je Branimir Donat spretno nazvao »pozitivnom neizvjesnošću«, a tiče se između ostalog i ulaska novih članova u novu cehovsku udrugu. Nitko tu neće imati doživotni status pisca ukoliko ga stalno ne potvrđuje u zadatom vremenskom okviru, s time da se to selektivno pravilo ne bi smjelo pretvoriti u tržišnu okrutnost koju Amerikanci poslovično nazivaju publish or perish. To je samo aktivni način oslobađanja od diletanata koji su zagušili DHK. Tješi me i činjenica da na našim sjednicama postoji pragmatični elan za rješavanjem svih onih nagomilanih problema koje DHK nije bio sposoban riješiti, a to je nemirenje s tužnim statusom autora i krajnje ponižavajućim vrednovanjem književne riječi u općoj raspodjeli sredstava u kulturi. Stoga je važno da se stvari dobro postave od samoga početka jer o tomu ovisi kako će nam i biti. Ostanimo dakle zasada kod »pozitivne neizvjesnosti« kao metafore budućega društva.

Dražen Katunarić