U stilu odraslih

U stilu odraslih

Stuart Mali 2, Alan Silvestri

Dječji je film po mnogim elementima srodan crtanom filmu, a to se posebno odnosi na njegovu glazbu. No, partituru filma Stuart Mali 2 napisao je Alan Silvestri, skladatelj koji se većinom bavi skladanjem za igrane filmove za odrasle. Stoga njegova glazbena podloga nije u tolikoj mjeri podložna promjenama (stilskim, harmonijskim, melodijskim) i naglim skretanjima iz jednoga glazbenog žanra u drugi, a nije podložna ni pretjeranoj ilustraciji slike. Silvestri je osobito jak u akcijskim scenama, posebice u završnoj sceni obračuna sa Sokolom (tu glazba doista daje vrijedan dramatski prinos filmskoj slici), kao i u sceni Stuartova spuštanja u odvod sudopera. U toj sceni, prevelikom ozbiljnošću i asocijacijama na ratne/vojne filmove, glazba privlači dječju pozornost, ali istodobno signalizira mamama i tatama da je riječ o dječjem sadržaju u kojemu se glavnom junaku zapravo ništa strašno ne može dogoditi.

Glazbeni opis i ilustracija najviše će doći do izražaja u scenama s mačkom Zvonkecom. Naizgled nespojivi spoj elegantnoga dugodlakog perzijskog mačka i zagorsko-purgerskoga naglaska morao je naći odraz u partituri. Silvestri glazbom naglašava karikaturalnost i komiku lika, pa je upravo u scenama sa Zvonkecom glazba prepuna naglih promjena, ilustrativnosti, prekida i, uopće, opisnoga kretanja. Zanimljivo, u sceni u kojoj Zvonkec i Stuart kreću u potragu za ukradenim prstenom, Silvestri preuzima uvodni triler iz Gershwinove Rapsodije u plavom. Citat je poticaj da mačak za buduću pratnju dobije temu koja logično izvire iz trilera, koja je pisana u stilu simfonijskog jazza i koja znači imitaciju Gershwinove glazbe na Silvestrijev način.

Uplitanje songova

Glavna tema filma, dakako, preuzeta je iz prvoga filma o Stuartu Malom, pa o njoj ne treba mnogo govoriti. No, za razliku od prvoga Stuarta, u drugome Stuartu uporabljeni su songovi, i to ne samo kao promotivne naljepnice za uvodnu i završnu špicu. Songovi se upleću i u filmsku radnju. Nažalost, to remeti tipičan filmski stil, jer, bez obzira na to koliko pjesme tekstovno nastoje odraziti ono što se zbiva, njihov suvremeni stil odudara od pomalo staromodnog stila i filma i simfonijske filmske partiture. Jasno je da pjesme pomažu promociji filma putem soundtracka, ali ipak njihova uporaba stvara osjećaj zaustavljanja radnje (unatoč tomu što se radnja u većini scena nastoji normalno odvijati bez obzira na song). Zbog pojave songova, dijelovi filma doimaju se poput umetnutih spotova.

Osim songova, umetnuta je i aluzija na Hitchcockovu Vrtoglavicu. Ali kako je skladateljski jezik Bernarda Herrmanna daleko bliži jeziku Alana Silvestrija nego jezik songa, tako se Herrmannova glazba ne osjeća nametnutom. Osobito ne u prikazanoj ljubavnoj sceni iz Vrtoglavice: tu Herrmann, što je za njega rijetkost, govori tradicionalnim romantičnim glazbenim jezikom koji se sasvim uklapa u dječje naivno-preozbiljni govor Alana Silvestrija. A taj je govor primjeren filmskom žanru, bez obzira na povremena skretanja u druge žanrove, uporabu songa, citate i aluzije. Cjelokupna glazbena slika je jasna, nenametljiva i usmjeravajuća za male i velike gledatelje, koji zahvaljujući njoj mogu bezbrižno pratiti nove pustolovine bijeloga mišića iz obitelji Mali.

Irena Paulus