U retrovizoru

U retrovizoru

Vožnja po bulevarima Wilshire ili Sunset jest kao da gledate neku televizijsku emisiju o putovanjima ili dokumentarac, poput kakva programa dijafilmova o pop-arhitekturi dvadesetog stoljeća. Kad bismo odbacili urbanu arhitekturu Los Angelesa kao nekontrolirano bujanje gradskih naselja, to bi bilo kao da odbacimo Picassove crteže kao škrabotine ili Pollockove slike kao stopostotni kaos. Tako bismo propustili ono što cijeli grad čini zanimljivim i vrijednim

Pozvan u Institut Getty u Los Angelesu, proveo sam u tom gradu ljetne mjesece i pružila mi se prigoda da za srpanjsko/kolovoški dvobroj časopisa »Art Review« napišem članak izravno odande. To se, dakako, kako to već biva s ljetnim dvobrojima, izjalovilo, pa sada to isto radim od kuće, samo sa stanovitim vremenskim odmakom, kao da razne aspekte Los Angelesa promatram u retrovizoru.

To u retrovizoru primjerena je fraza za život u LA-u, s obzirom na dominantnu automobilsku kulturu toga grada. Vožnja po autocestama toga grada zahtijeva visok stupanj koncentracije pa se česti pogledi u retrovizor čine gotovo poput kakva nervoznog tika. Brzina i nezadrživost svega onoga što napreduje iza vas gotovo da su nevjerojatni, a to se događa na svim stranama, bez obzira koju ste od traka odabrali od mogućih pet, šest ili sedam koje idu u vašem smjeru. Sasvim desnu odabirete ako se spremate ubrzo skrenuti, jer ta je namijenjena samo za izlaz, sljedeću prema sredini odabirete ako ste u dvojbi, sasvim srednje trake odabirete ako ste savladali sve osnove LA-vožnje; ljevije trake odabrat ćete samo ako ste proniknuli u mentalitet prevladavajućeg graničarskog mentaliteta, gdje gospodare oni koji pretječu jednako ozbiljno kao što salutiraju državnoj zastavi, pa sve do krajnje lijeve trake, koja je nedvojbeno rezervirana vjerojatno samo za ekološki osviještene manjinske skupine.

Šok automobilske kulture prvi sam put osjetio prigodom prvog posjeta LA-u, kad sam vrlo brzo shvatio širinu grada. Grad je posve nesavladiv ako se pokušate koristiti javnim gradskim prijevozom, ali tada na scenu stupa automobil.

Boraviti u LA-u bez automobila jest kao da dođete u London bez udova ispod pojasa. Na taj se način lišavate gotovo svega što biste mogli poduzeti ili doživjeti. Na kraju tog svog prvog boravka u LA-u shvatio sam da je u njemu sustav gradskih autocesta nalik sustavu podzemne željeznice u Londonu.

Ništa bez klimatizacije

Doista je tu na snazi zanimljiva paralela. Ako iz nekog od londonskih predgrađa odlučite otići u neku od gradskih galerija, pješke ćete se zaputiti do obližnje stanice podzemne željeznice, a do odredišta ćete promijeniti vlak na dvije ili tri linije i onda se nadisati zagušljivog, zagađenog zraka dok hodate od stanice do same galerije. Ili se možete odlučiti za dugotrajan put autobusima, dakako, puževom brzinom. I u jednom i u drugom slučaju na odredište ćete stići zapuhani/znojni/ljepljivi, a putem će vas lako moguće zaskočiti neki od nusprodukata društva, pacijent koji će vam potanko objasniti kako su irski ljevičari širili esperanto istočnom Europom i na taj način isprovocirali rusku revoluciju 1917. (Taj primjer nisam izmislio. Čuvajte se tog čovjeka koji operira na centralnoj liniji oko St Paula!)

U Los Angelesu možete krenuti na isto takvo putovanje, dužine otprilike šezdesetak kilometara i prevalit ćete ga za otprilike isto vrijeme, ali će to biti vožnja od vrata do vrata. Morate razraditi kretanje autocestama baš kao što biste to učinili i u podzemnoj željeznici, označite bitne izlaze i nekoliko nužnih koordinata, kao što su na primjer 103. ili 57. ulica i sve će biti u redu. Bilo mi je doista lako pronaći Norton Simon Museum, ili Watts Towers, ili Gamble House, Chinese Theatre, Santa Moniku ili National Hot Rod Association Museum koji, na primjer, ima parking za više od tisuću automobila. Čak bi i oni koji se radije pretvaraju da im je zlo od vožnje samo da ne bi morali čitati autokartu morali priznati da je doista vrlo lako snaći se u LA-u.

Štoviše, klimatizacija u automobilu, ergonomski prilagođena sjedala, savršeni upravljački mehanizam, automatski mjenjač i stereoozvučenje jamče da ćete na odredište stići u boljem raspoloženju nego što ste bili na početku putovanja. Dobro, priznajem, zapazio sam da u tom scenariju ima nekih manjkavosti. Jedan oblik transporta je javan, zajednički i relativno prihvatljiviji u smislu zaštite okoliša; drugi je privatan, (obično sasvim) individualan i što se tiče ekologije manje prihvatljiv, ali đavolji je pjev katkad vrlo zavodljiv.

Reyner Banham još prije tridesetak godina u svojoj je slavnoj knjizi o Los Angelesu istaknuo mobilnost toga grada. On nije bio prvi koji je to zapazio, ali je sigurno to najuvjerljivije artikulirao. Na jednoj razini mobilnost je važna u pri odabiranju ponuđenih mogućnosti, što je Bernham označio kao posebnu vrstu osjećaja. Građevine i lokacije koje sam prije spomenuo vrste su opcija kojima se mogu pridodati još mnoge druge, u beskrajnu nizu, od plaža i mora, do planina i pustinje, da se poslužim najekstremnijim primjerima. No, mobilnost je ono što ponuđene mogućnosti pretvara u ono što je dostupno i aktualno.

Picasso i Pollock

Iskustvo o toj pokretljivosti, čak i ako je ona svedena na puku potrebu da samo negdje stignemo, može biti iznimno stimulativno i uzbudljivo. Kad se vozite jednom od gradskih autocesta, to se čini kao da gledate neki brz i dinamičan film u sinemaskopu, u kojem se prizori mijenjaju vrlo brzo, s mnoštvom ljudskih aktivnosti, događaja i prizora i okolnih građevina. Vožnja po bulevarima Wilshire ili Sunset, na primjer, jest kao da gledate neku televizijsku emisiju o putovanjima ili dokumentarac, poput kakva programa dijafilmova o pop-arhitekturi dvadesetog stoljeća. Kad bismo odbacili urbanu arhitekturu Los Angelesa kao nekontrolirano bujanje gradskih naselja, to bi bilo kao da odbacimo Picassove crteže kao škrabotine ili Pollockove slike kao stopostotni kaos. Tako bismo propustili ono što cijeli grad čini zanimljivim i vrijednim.

Pokretljivost može biti i način života. Vjerojatno jest bolje putovati nego nekamo i stići, ali ako nakratko morate stati, onda je bolje da se to dogodi tamo gdje možete brzo unutra i van. To nije nigdje tako dobro kao u hamburger baru In’N’Out, gdje gotova hrana samo čeka da i nju učinite mobilnom. Tako možete navratiti po piće u In & Out Liquor, a auto će vam pregledati u In & Out Lube. Taj in & out zapravo je vrlo primjeran termin za američku popularnu kulturu: baš kao što možeš lako postati poznat u tih svojih petnaest minuta. Ne znam da li i seksualni kontakti podliježu tom vremenskom rasponu od petnaest minuta, ali lako bih mogao zamisliti taj seksualni čin nakon kojega sudionici lišeni ikakvih emocija jednostavno nastave krstarenje cestom, svaki u svom smjeru.

Pokretljivost lako postaje i sebi svrhom, kao način života. Postoje tu i elementi društvene pokretljivosti, u što je uključeno ono tko ste i odakle potječete i kamo ste se uputili. Pokretljivost je i osobne naravi i podrazumijeva odluku da sami radite to što radite. Te vrijednosti još nam odjekuju sa zaboravljenih vinilnih ploča od pedesetih godina naovamo, o tome kako se vratiti na cestu, pokrenuti se, ne vezati se ni uz što, voziti, bez ikakva posebnog cilja. Za ekstazu tada nije bila potrebna istoimena droga, nego je bila dovoljna vožnja, neprekinuto kretanje. Možda je važno upravo to što mi sve pjesme koje pamtim s tim u vezi potječu iz pedesetih i šezdesetih godina. Pitanje koje glasi jest: Je li LA grad prošlosti koji svakodnevno proživljava davno zaboravljeno vrijeme? Je li fizička pokretljivost sustav vjerovanja i pokretačka snaga LA-a, koja ga beznadno zadržava u sredini dvadesetog stoljeća?

Internet i mobitel

Mislio sam da tako doista i jest, kad sam posjetio jedan od internet-cafea u Hollywoodu da provjerim svoju elektronsku poštu. Na računalu pored mene sjedio je neki mladi Amerikanac, pretraživao mrežu i istovremeno razgovarao putem mobitela. Fizičku pokretljivost, zamijenila je hiper ili virtualna pokretljivost koja je eterično okružila cijelu kuglu zemaljsku i koja nam omogućuje nevjerojatnu pokretljivost koja se mjeri sekundama. Odjednom sam osjetio da je stvarna, fizička pokretljivost mjerljiva jedino zastarjelim predodžbama o prostoru i vremenu, da je sasvim prizemna, linearna, nesavršena i nedostatna.

Mladi je Amerikanac otišao prije mene. Poslije, dok sam kružio svojim Grand Am Pontiacom na putu u motel nazvan Here Today Gone Tomorrow, nešto je na pločniku privuklo moju pozornost. U retrovizoru sam prepoznao svoga prijatelja s interneta kako juri koturaljkama niz Sunset Boulevard. Bio je to iznenađujuće utješan prizor. Iako mu je kosa slobodno vijorila zrakom, noge su mu se ne baš čvrsto, ali ipak, doticale zemlje preko grupa kotačića vezanih uz svaku nogu. Kretao se kao da ipak odaje počast onom prastarom kulturalnom idealu koji se zasnivao upravo na kotačima i tjelesnoj pokretljivosti. Ususret suncu na zalasku.

Nigel Whiteley

Preveo Saša Drach