Trolist

Trolist

Marica Bodrožić, Tito ist tot, naklada Suhrkamp, Frankfurt na Majni, 2002.

U Njemačkoj se počinje rađati književnost autorâ hrvatskoga podrijetla, koja je njemačka, ali djelomično i hrvatska, u onom smislu kakva je bila književnost naših latinista, dakle jezikom strana, ali sadržajima naša. No nalazimo se tek na početku ove književne dvojnosti, pa se još ne zna koliko će trajati i da li će biti sadržajno po nečemu posebna u literaturi njemačkog govornog područja. Nisu to pisci kao što je bio Fran Mažuranić koji je u Berlinu pisao na njemačkom i hrvatskom, oni pišu isključivo njemački, ali iz njihovih se tema vidi da pripadaju drugom podneblju.

Prvi se tu pojavio pjesnik Marijan Nakić (on je ponijemčio svoje prezime u Nakitsch), pjesmama izrazito njemačkih, ali i hrvatskih sadržaja. Primjerice, o izbjeglim Hrvatima, tragediji Vukovara i njegovoj rodnoj Slavoniji. Tako on tuguje u pjesmi Prognani Hrvat: »On stanuje u sjeni strane kuće, / prebijen na crvenom križu / oplakujući samoga sebe. / Njegova voćka stoji na izgubljenoj straži; / njegovo blago umrlo je vojničkom smrću. / U Hrvatovoj kući stanuje Srbin, igrajući se zmijama.« (»Akzente«, br. 5/listopad 1995). Nakić je objavio i zbirku stihova, a za pjesnički rad nagradila ga je Bavarska akademija znanosti i umjetnosti.

Maršal

Mlada književnica Jagoda Marinić objavila je u poznatoj nakladnoj kući Suhrkamp zbirku pripovjedaka Eigentlich ein Heiratsantrag (Bila je to zapravo prošnja) u kojima opisuje poteškoće žene u susretima s ljubavi, ali i gastarbajterske sudbine ljudi starijih generacija, na vrlo suptilan način, naime ne onako kako to često čine autori druge ili treće gastarbajterske generacije, pojednostavnjeno rečeno, sentimentalno i egzotično, nego na razini ostalih njemačkih pisaca, vrlo kompleksnim rečenicama i sa stanovitim odstojanjem od predmeta svojih tema.

Treća u njemačko-hrvatskom književnom trolistu također je mlada spisateljica Marica Bodrožić (rođena 1973. u Zadvarju), koja je kao desetogodišnja djevojčica došla s roditeljima u Njemačku, gdje je studirala antropologiju kulture i slavistiku, baveći se novinarstvom, da bi joj također Suhrkamp ove godine objavio zbirku novela pod karakterističnim naslovom Tito ist tot (Tito je mrtav), što je naslov prve pripovijetke, koja ipak nije toliko politička koliko psihološka slika trenutnoga stanja u nekom selu odmah nakon vijesti o Maršalovoj smrti. Za razliku od Marinićke, Bodrožićeva je sadržajem pripovijedaka mnogo bliža starom kraju, tj. dalmatinskoj Zagori, premda to izričito nigdje ne spominje. Iako su neke njezine priče opis osobnih doživljaja djevojčice u patrijarhalnoj sredini, ona se ipak više bavi drugima nego sobom, što nije slučaj u Jagode Marinić, s njezinim izričitim seciranjem vlastitih preokupacija, ali ovo nije vrijednosni sud, nego samo opis njihove različitosti.

Ljudi s periferije

Proza Marice Bodrožić izvanredno je precizna u opisima krajolika i situacija, u njoj se upravo osjeća njezin rodni kraj, koji je blizu mora, ali ne na moru, s onim posebnostima između sunčanoga juga i hladnijeg sjevera Dalmacije. Neki su dijelovi njezinih novela kao pjesme u prozi, nevjerojatno lagani i jednostavni, upravo lepršavi, što ih čini prepoznatljivima i ugodnima za čitanje, a to nije baš svojstvo brojnih mladih njemačkih pisaca koji kompliciranošću stila žele izazvati dojam misaonosti.

Likovi koje susrećemo u njezinoj prozi često su čudaci, ljudi s periferije života, ali topli i vrijedni sažaljenja, posebice kad opisuje svoju majku i sudbine gastarbajtera, no ne na sentimentalan način; oni, pogođeni sudbinom, nose se s njom dostojanstveno. Među gastarbajterskim imenima susrećemo i Nehrvate, one koje je spojio zajednički život u tuđini, gdje je sudbina stranaca slična bez obzira na nacionalnu pripadnost. Tragično je da se neki od njih nisu mogli snaći, što je obilježilo njihov život za sva vremena.

Dobili smo dojam kao da je Bodrožićeva čitala Šegedina i Kaleba, a ako nije, onda je to dokaz da pripadnost nekom dojmljivom podneblju kao što je Dalmacija rađa talentima koji proizvode, recimo uvjetno, slične tekstove, barem što se tiče opisa krajolika i osamljenosti junaka koji tu žive. To je ta razapetost između ljepote okoliša i tragičnosti junaka koji ga obitavaju. Sadržajima svojih novela Marica Bodrožić kao da pripada hrvatskoj književnosti, ali jezikom je njemačka spisateljica. Zanimljiva je to kombinacija koju ne bismo smjeli izgubiti iz vida. Književnici možemo samo poželjeti uspjeh u daljem stvaralaštvu, jer njezin je start bio upravo fulminantan, pa se to može očekivati. Ne bi bilo zgorega da netko prevede neke njezine novele (kao i one Jagode Marinić), u možda nekoj bliskoj antologiji hrvatskih pripovjedaka njemačkog jezika.

Gojko Borić