Tri majstora

Tri majstora

Galić, majstor-arhitekt inženjerske preciznosti i savršenog detalja, jedan je od najistaknutijih protagonista nastajanja zagrebačke škole između dva svjetska rata i njezina kontinuiteta u poslijeratnom razdoblju; Rašica, senzibilni i svestrani umjetnik renesansnoga tipa, podjednako uspješan u slikarstvu, arhitekturi i scenografiji, a Šegvić, praktičar i teoretičar, učitelj, kritičar i promotor arhitekture, rodočelnik je hrvatske arhitektonske publicistike i legendarni osnivač i urednik časopisa »Arhitektura«

Proteklo je cijelo desetljeće kako siđoše sa životne scene veliki hrvatski arhitekti Drago Galić, Božidar Rašica i Neven Šegvić. Sudbina je htjela da su otišli gotovo istovremeno, u jesen 1992. unutar samo mjesec dana — Rašica 13. rujna, Galić 3. listopada, a Šegvić 13. listopada. Trojica su korifeja snažno obilježila pola stoljeća hrvatske arhitekture: Galić, majstor-arhitekt inženjerske preciznosti i savršenog detalja, jedan je od najistaknutijih protagonista nastajanja zagrebačke škole između dva svjetska rata i njezina kontinuiteta u poslijeratnom razdoblju; Rašica, senzibilni i svestrani umjetnik renesansnoga tipa, podjednako uspješan u slikarstvu, arhitekturi i scenografiji, a Šegvić, praktičar i teoretičar, učitelj, kritičar i promotor arhitekture, rodočelnik je hrvatske arhitektonske publicistike i legendarni osnivač i urednik časopisa »Arhitektura«. Pamtimo ih ne samo po iznimnim ostvarenjima u raznim segmentima stvaralaštva (u crtanoj, pisanoj i izgrađenoj arhitekturi te edukaciji) nego i kao karizmatične osobnosti koje su, svaka na jedinstven i neponovljiv način, neporecivim autoritetom širile arhitektonsku riječ u umjetničkim i kulturnim krugovima, a dugogodišnjim pedagoškim radom presudno utjecale na formiranje mnogih generacija hrvatskih arhitekata.

Galić

Drago Galić (Zagreb, 9. listopada 1907–3. listopada 1992) u rodnom Zagrebu 1926. završava srednju tehničku školu, a nakon prakse u atelijerima Ehrlicha, Denzlera i Kauzlarića, 1930. dolazi kod Iblera, na čijem arhitektonskom odjelu Likovne akademije paralelno studira. Diplomiravši 1933. nastavlja suradnju s Iblerom do 1939, kada otvara vlastiti ured. Rad s Iblerom bio je presudan za formiranje Galićeva pristupa, zasnovana na racionalnim i funkcionalnim načelima sa snažnom umjetničkom komponentom, a rezultat je njihove suradnje pionirski projekt terasastih nizova (Novakova-Šalata) iz 1932/33. i drvena vila Filipčić (Sveti Duh) iz 1936. Tridesetih Galić samostalno realizira vlastitu kuću i atelijer u Istarskoj 28 u Zagrebu (1933-40), postavljenu na izložbi grupe Zemlja 1934. i dubrovački miniopus na Lapadu iz 1935. — Hotel Splendid i vilu Jakšić, u kojoj suvremenim vokabularom interpretira elemente tradicionalne arhitekture. Godine 1941. izrađuje projekt plivališta s hotelom za sportaše u Preradovićevoj ulici u Zagrebu s nizom inovativnih tehničkih rješenja (ustakljeni pomični krov, pokretne tribine), što potvrđuje anticipatorsku snagu njegovih ideja. Nakon rata 1947. započinje nastavničku karijeru, tijekom koje će kao redovni profesor (od 1960) biti izabran za prvog dekana (1962-66) osamostaljenog Arhitektonskog fakulteta, na kojem djeluje do umirovljenja 1975. Kulminacija njegova stvaralaštva dva su korbizijanska stambena bloka u Vukovarskoj aveniji (1953/54) i antologijska uglovnica na Svačićevu trgu (1953). Nakon projekta NSB-a u produženoj Runjaninovoj (1967) svjesno se povlači iz prakse, posvetivši se u potpunosti fakultetu, svojoj Majstorskoj radionici JAZU (oblik poslijediplomskog studija koji vodi od 1964-84) i obvezama akademika.

Rašica

Božidar Rašica (Ljubljana, 28. prosinca 1912 — Zagreb, 13. rujna 1992) nakon djetinjstva i mladosti u zavičajnom Dubrovniku, gdje pod utjecajem strica Marka počinje slikati, studij arhitekture upisuje u Rimu 1932. a nastavlja s prekidima u Beogradu, Zagrebu i Varšavi, diplomiravši u Zagrebu 1942. Tijekom studija surađuje sa Zemljakom, Hribarom, Iblerom i Dobrovićem, i kontinuirano slika, a za vrijeme rata pobliže upoznaje kazalište u grupi koju vodi Habunek. Tako se postupno formira njegova trojna djelatnost slikara, arhitekta i scenografa, koja do puna izražaja dolazi pedesetih godina — izlaže sa grupom Exat 51 u Parizu 1952. i Zagrebu 1953, scenografijom za dramu Na otoku Marina i Jure Franičevića u zagrebačkom HNK 1952. započinje karijeru scenografa međunarodna ugleda, a 1954. osniva biro »Rašica« iz kojeg 1966. prelazi na Arhitektonski fakultet, gdje ostaje do umirovljenja 1982. Radi različite arhitektonske tipologije — urbanističke planove, stambene zgrade, škole, poslovne zgrade, izložbene i sajamske paviljone i kazališta. Njegov se prepoznatljivi rukopis, jasan i čist, odlikuje dosljednom primjenom racionalnog sustava modula i oblikovnom invencijom. Godine 1953. realizira stambenu zgradu Exportdrva u Vukovarskoj aveniji, 1953/54. osnovnu školu u Mesićevoj ulici u Zagrebu, a 1957. gradi paviljon Mašinogradnje, čelično-stakleni kristal po uzoru na Miesa, prvi od nekolicine njegovih ostvarenja na Zagrebačkom velesajmu. U obnovi Zadra (1956-65) stambenim blokovima na zapadnoj obali unosi moderni izraz u povijesni kontekst. Godine 1954. radi adaptaciju Zagrebačkog dramskog kazališta (danas Gavella). Spoj dviju ljubavi — kazališta i arhitekture, ostvarit će još adaptacijom HNK u Zagrebu (1966-68) i HNK u Splitu (1970-80), a nakon 1983. radi projekte za adaptaciju dubrovačkog Revelina.

Šegvić

Neven Šegvić (Split, 26. siječnja 1917–13. listopada 1992) studira arhitekturu u Iblerovoj klasi na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Tijekom studija surađuje u Meštrovićevu atelijeru, a dar za pisanje iskazuje još kao srednjoškolac novinskim člankom Smrt arhitekta Josipa Pičmana (1936). Nakon diplome 1942. odlazi u partizane. Poslije rata glavni je urednik »Slobodne Dalmacije« (1946), a 1947. započinje pedagoški rad na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta (poslije Arhitektonski fakultet). Prolazi uobičajeni put od asistenta do redovnog profesora (1972), a u dva je navrata dekan, s kojeg mjesta odlazi u mirovinu 1987. Šegvić je godinama bio središnja figura hrvatske arhitektonske scene. Široka znanja, kulture i istančana ukusa suvereno je arbitrirao u svim pitanjima arhitektonske struke. Elokventan predavač i uzoriti učitelj, prvak pisane riječi i autor antologijskih ostvarenja u rasponu od novogradnji do urbanističkih rješenja i rekonstrukcija spomenika povijesne baštine: zgrade u Vukovarskoj aveniji u Zagrebu (1948. i 1959), rekonstrukcija Ljetnikovca Sorkočević u Dubrovniku (1949-53), Škola u Kumrovcu (1955), stambene zgrade u ulici Dražanac (1958-59), stambena zgrada Lloyda (1963) i kuća na Peristili (1965) — sve u Splitu, Muzej narodne revolucije u Rijeci (1976), kao i brojnih projekata i prvonagrađenih natječajnih radova. Iako zastupa suvremeni izričaj, Šegvić slijedi načela mediteranske tradicije, a u brojnim teoretskim radovima, esejima i studijama podjednako obrađuje suvremene teme i povijesnu baštinu. U mnogim stvarima bio je prvi — pokretač arhitektonske periodike, osnivač i voditelj znanstvenog projekta Atlas arhitekture Republike Hrvatske i autor retrospektivne izložbe Arhitektura u Hrvatskoj 1945-85. U najtežim trenucima ratnih razaranja Šegvić je samozatajno sročio tekst apela što ga naši arhitekti uputiše svjetskoj javnosti protiv razaranja hrvatskih gradova i spomenika.

Tri majstora ostavili su neizbrisiv trag u našem prostoru. Iako za života primiše najviša priznanja i nagrade, sredina im se nije u potpunosti odužila — njihova antologijska ostvarenja vape za obnovom, a pored najavljena posebnog broja »Arhitekture«, posvećena Šegviću, na ukoričene monografske prikaze Galića i Rašice još čekamo.

Vinko Penezić