Tinejdžerski Shakespeare

Tinejdžerski Shakespeare

O, red. Tim Blake Nelson

Profesor: »Navedi mi jednu od Shakespeareovih tragedija«. Učenik: »Ja sam mislio da je pisao filmske scenarije«. Nakon toga dijaloga pokretne su slike definitivno shvatile da Kenneth Branagh više ne može polagati ekskluzivno pravo na Bardove celuloidne transfere, odlučivši prilagoditi opus slavnoga viktorijanskog pisca novim generacijama. Formula je jednostavna: Shakespeare = tragedija, a tragedija = teen-drama. No, da se umjesto Nelsona, koji je između O i O (Brother Where Art Thou?) upao u autorsku sivu zonu, posla prihvatila arogantno pretenciozna Julie Taymor (šifra: Titus), rukopis Othella bio bi više nalik lošoj kopiji Nekrošiusa, nego lošoj kopiji Baza Luhrmanna. Jer, Nelson također pokušava slijediti modernističke tragove australskog campfant terriblea Baza, transponirajući Bardov predložak u suvremeno doba (Miami zamjenjuje elitna srednja škola u South Carolini), pri čemu pažljivo slijedi narativni tijek literarnoga predloška do najminucioznijih detalja, premda ga je za razliku od Baza očistio od Shakespeareovih arhaizama. Stoga je Nelsonov film jači na narativnom planu nego u karakterizaciji likova, pa takva strategija funkcionira kao jeftin autorov trik da gledatelja uvuče u akciju. Dakle, Othello je preimenovan u Odina, zvijezdu školskoga košarkaškog teama. Jago postaje Hugo, koji zavidi Odinovu sportskom talentu, pa odluči skovati zavjeru kako bi ga natjerao da posumnja u vjernost svoje voljene Desi alias Desdemone.

(O) srednja žalost

No, za raziku od Luhrmanna, koji je Barda prilagodio uvrnutu senzibilitetu pop konzumenta, Nelson i njegov scenarist Brad Kaaya nepotrebno brišu razlike između adolescenata i odraslih, pa je teen-generaciji kojoj se oni obraćaju, stasaloj na američkim pitama, teško povjerovati da promatraju srednjoškolce s kojima će sjesti u iste klupe nakon što izađu iz kina. To je nadasve evidentno u Hugovu liku, čija je vještina uranjanja u psihu vršnjaka, ali i taktika kojom perverzno odgađa zadovoljenje vlastitih užitaka čitav semestar, jednostavno nespojiva s ponašanjem tinejdžera. A za razliku od književnoga predloška u kojem manipulativni Jago krade cijeli show, ali Maur ipak dominira u poetskim pasažima, koji otvaraju vrata njegovoj subjektivnosti, Nelsonov O čini suprotno: autor postavlja Huga u prvi plan kao junaka u kojega se možemo pouzdati, ne bi li nas zaintrigirao s mehanizmom klopke koju postavlja za Odina, dok će dobra dečka pretvoriti u idiota s tragičnim posljedicama. Pri tome autor pokušava artikulirati Odinove misli i osjećaje isključivo putem fizičkog nasilja i autodestruktivnosti, kako to već biva s afroameričkim stereotipima, premda je njegov lik daleko slojevitiji. No, Nelson je osjećajniji, ali i ambivalentniji, u tretmanu međurasne romanse Odina i Desi. Jer, kad Hugo izludi Odina kazavši mu da on nikad neće moći shvatiti dvoličnost bjelkinja, postaje nam jasno da se s identičnom reakcijom već zasigurno suočio u razgovorima sa svojom crnačkom braćom. Da je Nelson malo dublje zaronio u te vode, bio bi daleko intrigantniji. No, njemu je više stalo da mu filmski transfer ostane dovoljno vjeran Shakespeareovu predlošku, da oni lijeni učenici koji se ne žele umarati čitanjem obvezatne lektire mogu skočiti do obližnjeg multipleksa i uživati u priči o dvojici zaljubljenih golubića (teen-zvijezde Julia Stiles & Mekhi Phifer), bijelom i crnom, i jednom agresivnom orlu (teen-zvijezda Josh Harntett), a da pritom ukapiraju barem dio onoga što je pisac htio reći, prije no što ih to pita profesor na idućem satu.

Dragan Rubeša