Skoro pa vruće

Skoro pa vruće

Budući da autori Žeravice 2: Pepeo pripadaju mlađoj generaciji suvremenih struja naše umjetnosti, očito je da se kreću prema formiranju što autonomnijih ekspresija. Zanimljiva je činjenica da se većina njih služi različitim medijima u traženju puta prema umjetničkoj zrelosti, a mogu poslužiti kao dobar primjer žeravica mlađih autora hrvatske umjetničke scene

Eto konačno izložbe za koju se može slobodno reći da između autora izlagača ne postoji ideloško-konceptualna osnova koja bi ih povezivala kao ljepilo. Naime, izložba koja je dobila svoj nastavak — Žeravica 2: Pepeo (izložba slična karaktera Žeravica 1 podnaslova Adieu, mon ami održana je prije godinu dana), postavljena u Gradskom muzeju u Bjelovaru u ovo kasno ljeto, okupila je umjetnike generacije koji se izražavaju svaki na svoj individualan način, a pritom se koriste različitim medijima. U umjetničkoj praksi većina autora ne ustručava se eksperimentirati s različitim medijima, tradicionalnim kao što je slikarstvo da bi krenuli prema videu i internet artu ili konceptualnim načinima i ready-made doskočicama.

To su redom dobro poznata lica pratiteljima mlađe suvremene likovne scene — Marina Bauer, Tomislav Brajnović, Marijan Crtalić, Sandro Đ ukić, Danko Friščić, Alem Korkut, Denis Krašković, Davor Mezak, Frane Rogić, Krunoslav Stojanovski, Matko Vekić i Igor Zlobec, te gosti na izložbi Zlatko Kopljar i Gianpietro Carlesso. Kao pripadnici mlađe generacije »svatko ima svoju žeravicu«, nešto što ga pecka i tjera da traži, te pronalazi rješenja.

Bjelovarski poduzetnici

Osim zajedničkog druženja i razumijevanja kao pripadnika manje ili više iste generacije, ova izložba je posebna i po tome što je prema karakteru izvaninstitucionalna, u smislu da su okupljeni umjetnici imali rijetku priliku za slobodan i ničim zadan izraz. Izložbu i umjetničku koloniju kao nastavak izložbe, financijski su omogućili privatni sponzori, odnosno ovaj put su se kao mecene pojavili bjelovarski poduzetnici. Mnogi od umjetnika izlagali su već prije zajedno, premda je grupa u sastavu fleksibilna, a njezini članovi ne teže jedinstvenom predstavljanju.

Marina Bauer (1972), visoko senzibiliziran i artikuliran talent, izložila je dva rada, Rebra i Mala bronca. Premda je, čini se, priklonjenija tradicionalnom pristupu kiparstva, u instalaciji Rebra, iskoristila je slučajno pronađen čelični predmet sličan rebrima kao metaforu prolaznosti, sudarajući dvije vrste, čelik i sol kojom je okružen, a koja ga izjeda. Asocijacija forme rebara na unutrašnjost kita i oblaganje solju predlaže ideju ranjivosti materijala kao što je čelik i stvarnost polagana propadanja. Kipar Alem Korkut (1972) bavi se čistim bijelim drvenim površinama s detaljem koji čini obrat čitave kompozicije. S talijanskim umjetnikom Gianpietrom Carlessom veže ga, uz poznanstvo, i sličan način izraza pa se na izložbi kao efektan kontrapunkt našao reljef Notturno. Videoinstalacija fotografa Sandra Đ ukića (1964) sastoji se od stola i dva ekrana na kojem se velikom brzinom izmjenjuju slike, portreti djevojke, lik umjetnika. Njihovim zamrzavanjem dobivaju se duhovita preklapanja motiva.

Svakodnevni predmeti izliveni u željezu trenutna su preokupacija Denisa Kraškovića (1972). Autor je izložio desetak skulptura iz serije koju naziva jednostavno Ne. Premda ime serije ne upućuje na motive predmeta koje posjeduje i koji čine svakodnevicu umjetnika — ključ, kruh, reljef djevojke u profilu, umjetnikov prst, dupinova peraja — oni su dio su projekta koji Krašković namjerava ostvariti u seriji od više stotina predmeta. Jednostavna crvena tkanina umjesto postamenta istaknula je sivu boju skulptura.

Možemo uzeti u obzir korištenje naših autora Duchampovom kreacijom ready-made i primijeniti je za neke od radova na ovoj izložbi. Danko Friščić (1970) simultano vrti temu proganjanja zvijeri u filmovima Frankenstein i King Kong, a Frane Rogić (1973) nudi dijaprojekcije nikad zaboravljene priče o Titanicu i slike ljudi koji se pokušavaju spasiti te portret rudara u ugljenokopima iz istog vremena kao prisjećanje na dio priče iz prošlosti. Možemo konstatirati da je postavljanje već gotova objekta u muzej i njegovo zamatanje u drugi kontekst već odavno point of no return, a ovom izložbom prolazi podstruja slučajnog izbora (premda neki od autora tvrde da slučajan izbor na kraju i nije baš tako slučajan). Međutim, spoj sadašnjih momenata umjetnosti i historijskog prostora Gradskog muzeja nije rezultirao željenom suradnjom u punom smislu, pa je posjetilac izložbe prisiljen na samostalnu interakciju s većinom radova.

Autonomne ekspresije

Kao eksponiraniji član slučajnog teama, Marijan Crtalić (1968) i dalje se bavi vlastitim egom i tijelom. Nizom digitalnih printeva autoportreta i dijelova tijela potvrđuje trenutno žarište interesa mnogih generacija suvremenih umjetnika, koji se na manje ili više izravan način bave sami sobom, osobama ili okolinom koja ih okružuje. Videoumjetnik Davor Mezak (1968) usredotočio se na ideju brzine snimajući pariški metro, te u kratkom filmu pažljivo montira situacije slučajnih putnika kojem suprotstavlja kupanje malih Roma na zagrebačkom glavnom trgu, u Manduševcu. Premda poznatiji kao slikar, Matko Vekić (1970) predstavio se ovaj put velikim formatima fotografskih slika (riječ je ipak o digitalnim printevima) postavljenih na suprotnim zidovima dvorane u povijesnoj zgradi Gradskog muzeja, rezanim kadrovima s portretima djevojke i eksperimentiranjem s vlastitim likom. Fotografije izloga mesnica (očito je da su radovi nastali na putovanju Španjolskom) i ponavljanje pojedinačnog motiva mesa na slikarskom platnu djeluju kao slučajan izbor motiva.

Budući da autori Žervice 2: Pepeo pripadaju mlađoj generaciji suvremenih struja naše umjetnosti, očito je da se kreću prema formiranju što autonomnijih ekspresija. Zanimljiva je činjenica da se većina njih služi različitim medijima u traženju puta prema umjetničkoj zrelosti, a mogu poslužiti kao dobar primjer žeravica mlađih autora hrvatske umjetničke scene.

Iva Brezovečki-Biđin