Satovi

Što pokazuju javni satovi? Ja mislim da najviše pokazuju kako dobra namjera — čak i kad je praćena znanjem — može čovjeka dovesti u zabludu ako on ne sačuva smisao za obično, pučko, zdravorazumsko zaključivanje. Primjer su za to ljudi koji ne nose sat, nego se oslanjaju na te javne ure. Ne čine oni to ni od siromaštva ni od škrtosti, nego iz posve načelnih, da ne kažem iz ideoloških razloga: vjeruju da time demonstriraju svoje uvjerenje. I, tu su temeljito u krivu. Jer, oni naopako tumače ulogu javnih mjerača vremena, i ne razumiju kakav se paradoks u njima krije.

A da paradoks postoji, o tome ne može biti sumnje. Jednostavno rečeno, javnih satova ima sve više, premda za njima postoji sve manja potreba. A kad se malo bolje pogleda, čak je i sâmo njihovo postojanje čudno.

Jer, to je postojanje bilo posve logično nekada, u stara vremena, kad su satovi bili i rijetki i dragocjeni, pa su ih sebi mogli priuštiti samo vrlo bogati ljudi. Ti su bogati ljudi bili debeli, a satovi su im bili džepni: zlatni se lanac dekorativno pružao preko trbuha. Samo su imućne osobe mogle imati svoju spravu za mjerenje vremena, za sve druge to je obavljao javni sat. Taj je bio postavljen visoko na crkvenom tornju ili gradskoj vijećnici, i glasao se vrlo odlučno, ne samo na pune sate nego i na polovice i na četvrtine. Tako je običan svijet znao koje je doba.

Poslije, kad su se gradovi proširili, počeli su montirati javne satove na trgove i ulice. Oni su imali istu svrhu kao i oni crkveni, samo što su bili tiši i niže postavljeni. Ali, i dalje se predmnijevalo da prolaznik nema vlastiti sat i da mu može dobro doći ako mu se na ulici kaže — i to sa službenoga mjesta — koje je vrijeme.

No, onda su se stvari promijenile. Proizvodnja ručnih satova toliko je napredovala da su oni postali jeftini, pa ih možete dobiti budzašto. Sad ih već stavljaju na olovke, na privjeske za ključeve i na dječje igračke, trpaju ih u kutije s deterdžentom, radi reklame. Svatko danas ima ručni sat, pa da je ne znam kako siromašan; više ljudi ima sat nego džepni rupčić. I, eto opet našeg paradoksa: upravo u doba kad javni satovi nikome ne trebaju, njih ima sve više.

Jer, u novije doba stavljaju ih i gdje god stignu: obratite pažnju na velike digitalne svijetleće panoe na javnim zgradama, gdje možete vidjeti i koliko je sati, i koji je datum, i kolika je temperatura i tlak. Takvih uređaja ima more po pročeljima i po izlozima: kamo god pogledate, negdje vas nešto obavještava koliko je sati.

A pri tome je neobično još i to što je sasvim očito da ti satovi zapravo i ne služe prolaznicima, nego imaju nekakvu drugu svrhu. Evo po čemu sudim: većina javnih satova grupirana je u središtu grada, u glavnim ulicama i na najljepšim zgradama; kako se ide prema predgrađu, tako ih ima sve manje i manje. A to je, dakako, neologično. Jer, ako čovjeku bez sata može doista negdje zatrebati ura, onda to nije na glavnom trgu, gdje postoje urarske radnje i gdje može upitati i prolaznike koje je vrijeme, nego u manjim i udaljenijim ulicama, gdje nema ni dućana ni prolaznika ni crkve. A ipak, javni su satovi svi u centru. Tome mora da postoji ozbiljan razlog.

Postoji, dakako. A on je, kako se moglo i očekivati, povijesni. U doba kad su satovi bili samo na crkvi i gradskoj vijećnici, bilo je i logično da budu u središtu grada. Oni nisu samo mjerili vrijeme, nego su ga i određivali: bili su središnji autoritet, kao što su središnji autoriteti bili crkva i vijećnica, i ljudi su ih uvažavali. Vrijeme je bilo zajedničko, pripadalo je cijelom gradu. Poslije se vrijeme raspršilo, i građani su stekli svoja mala, posebna, privatna vremena, koja nose u džepu ili na ruci.

I, upravo to smeta onim ljudima koji ne nose sat, onima od kojih sam i počeo cijelu ovu priču. Oni misle da smo i bez toga dovoljno otuđeni jedni od drugih, da ne živimo kao zajednica, pa zato drže kako nije potrebno da svatko od nas ima još i svoje vrijeme, kad već ima svoj auto i svoj mobitel. Ukratko, oni čeznu za onom situacijom kad je vrijeme bilo zajedničko, jer su i satovi bili zajednički. Zato se oslanjaju na javne ure i ne nose svoju vlastitu.

I, u tome je njihova teška zabluda. Oni ne uviđaju da se vrijeme promijenilo, mislim povijesno vrijeme. Jer, u ono doba kad su vrijeme mjerile crkva i gradska vijećnica, to je bilo više nego simbolično, jer crkva i gradska vijećnica tada su određivale i štošta drugo u ljudskom životu. Kad su prestale — kad je čovjek počeo sve manje bivati pripadnik zajednice, a sve više pojedinac — promijenila su uloga crkve i vijećnice, a i uloga sata na njima.

To, dakako, ne znači da više nema nikoga tko bi određivao ritam zajednice. Tko je sad taj, ne treba dugo mozgati: to su one firme koje ističu goleme satove po svojim pročeljima. Riječ je o velikim kompanijama, koje danas upravljaju svijetom i kroje nam sudbinu. Utoliko i nije čudno što one pretendiraju da — digitalno žmirkajući s krova — određuju i naše vrijeme, kao što nije čudno ni to što se guraju u središte grada, nastojeći zauzeti mjesto crkve i gradske vijećnice.

I, eto u čemu griješe oni koji ne nose vlastiti sat, nego gledaju na javni: vjeruju da na taj način obnavljaju zajedništvo sa svojim bližnjima, a zapravo se od njih udaljuju, postajući robovi onih kompanija, dopuštajući da one ne određuju samo njihov ekonomski položaj, nego i njihovo vrijeme. Ukratko, premda su i dobronamjerni i obrazovani, zbog svojega idealizma nisu još shvatili koliko je sati.