Režanje i vrištanje

Režanje i vrištanje

Pasja ljubav (Amores perros), red. Alejandro González Inárritu

Na samome kraju odjavne špice filma Pasja ljubav, dugometražnoga debija Alejandra Gonzáleza Inárritua, dvaput (na španjolskome i zatim na engleskome) stoji obavijest o tome da pri snimanju nije ozlijeđena ni jedna životinja. Taj uobičajeni disclaimer, na koji smo se posljednjih godina navikli koliko i na onu o tome da je svaka sličnost sa stvarnim događajima slučajna, ovom prigodom zaista ima snagu. Napokon, nismo li se u protekla dva i pol sata nagledali najbrutalnijeg postupanja prema psima u suvremenoj filmskoj povijesti? Metak ispaljen u čovjeka danas više nikoga ne šokira: metak ispaljen u rotvajlera mnogima je nepojmljivo strašan.

Ovaj najhvaljeniji suvremeni meksički film (barem do pojave svježega favorita Y tu mama tambien) — nominiran za Oscar i nagrađen u Edinburghu, Tokiju — i — duguje, kako se čini, svoju iznimnu hvaljenost novome načinu predočavanja brutalnosti.

Jednadžba za festivalski uspjeh

Da pojasnim: suvremeni kritičarski favorit pripada specifičnom žanru. Premda su teoretičari mahom odveć lijeni da ga prepoznaju, njegove je odrednice zapravo lako definirati. Koncepcijske su koliko i tematske, u čemu je vjerojatno osnovni problem s tom prepoznatljivošću. Dakle. Takav film mora biti beskompromisno realističan, što znači da mu dramaturške konstrukcije moraju biti na razini uvjerljivosti novinskoga priloga. Vizualna mu faktura pritom nužno mora biti kvazidokumentaristička. Mora biti nelinearan, što znači da priču neće pričati od početka do kraja, nego će je podvrgnuti kronološkim petljama koje će pri svakom zapletanju u idealnom slučaju zbivanjima davati novu, prethodno neslućenu težinu. To je teško postići pripovijedanjem jedne jedine drame, te stoga radnja mora biti sastavljena od većeg broja kraćih priča. Povrh svega toga, kako bi zaista bio siguran da će se usjeći u pamćenje, budući miljenik festivalskih repertoara mora uputiti gledatelju barem jedan dobar udarac ispod pojasa. Može se raditi o mučenju, silovanju, nesputano prikazanu seksu, zlostavljanju invalida — bilo čemu što će u publici izazvati tjelesnu reakciju. To će biti protumačeno kao neporeciv emocionalan učinak, što će svim ostalim elementima tako postavljene jednadžbe dati konačnu glazuru dojmljivosti.

Čini se da je sve započelo s Tarantinovim filmom Reservoir Dogs, no takav način koncipiranja filma danas gotovo da ima više poklonika negoli grunge prije deset godina. Na jednom se polu probavljivosti nalaze Christopher Nolan i Paul T. Anderson, na drugom Gaspar Noë i François Ozon; Hrvatska je ove godine dočekala svoj prvi prinos tome žanru, Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića. Ponavljam, budući da čitav koncept nije bio zapakiran u prepoznatljivu materijalnu formu i popraćen manifestom, kritičari ga uglavnom ne prepoznaju kao zaseban žanr, ali posve je jasno da će to morati biti učinjeno u svakom ozbiljnijem problematiziranju kinematografije prijelaza stoljeća.

Nije mi cilj staviti kvalitativan predznak pred ovako koncipirane filmove, taj uvjetno rečeno brutalno-festivalski žanr: kao i u svakom žitu, ima tu i kukolja i kruha, a i ispod njega ponekad se krije ponešto odista zanimljivo. Pasja ljubav je, recimo, takav film.

Ako ne znaš što bi rekao, vrišti

Inárritu na DVD-u govori kako je želio da mu cijeli film djeluje kao jedan produljeni vrisak, a njegove vizualizacijske i montažne strategije uspješno to ostvaruju. Veći mu je problem ekonomičnost naracije: svako vrištanje, ma koliko glasno bilo, s vremenom dosadi. DVD nudi punih sedamnaest minuta izbačenih scena, uglavnom ekspozicije za koju se pokazalo da je suvišna, a što se sve moglo uvidjeti i eliminirati u fazi rada na scenariju. Dobro, Pasja ljubav jest debitantski film, i svakako je dobro što je Inárritu imao priliku snimiti sve što je htio i u montaži dotjerivati zanat, ali i ovako je gledateljeva percepcija naracije brža od redateljeve tijekom barem sto od 154 minute trajanja filma. Marljivo slijeđenje koncepcije brutalno-festivalskog žanra ne jamči ništa!

U ovome slučaju, koncepcija je razrađena zapravo vrlo klasično — podijeljena na tri životne dobi i tri klasne skupine, koje se međusobno isprepleću bez obzira na kojoj priči naglasak bio, premda ih povezuje samo jedan slučajan događaj, automobilska nesreća. U prvoj se priči ljubav mladića prema supruzi njegova brata prelama preko prihoda ostvarenih putem borbi pasa. Gael García Bernal, koji glumi toga simpatičnog, budalastog Octavija, nastupio je i u Mami i čini se da postaje zbiljska latino zvijezda globalnoga dosega. Njegov nastup ovdje je toliko dojmljiv da svi ostali likovi blijede, ma koliko groteskni bili. Unutar trodijelne koncepcije scenarista Guillerma Arriage, prva priča predstavlja mladost; psi i ljubav bit će stoga intenzivni i jedva suvisli, a famozne borbe pasa postaju krvoločan sublimat sirotinjske stvarnosti Ciudad de Mexica.

Protagonisti druge priče ljubavni su par srednjih godina: ona je uspješna manekenka, a on medijski čovjek koji je zbog nje upravo ostavio ženu i djecu. Nesreća im dolazi kao svojevrsna pokora; pas je malen i smiješan, a stradat će od štakora. Konstrukcija radnje u ovome dijelu najviše dolazi do izražaja, donekle i stoga što u njemu vrištanje pomalo zamire. Tako to već biva sa srednjim dijelovima trodijelnih struktura.

Emilio Echevarría do trećeg je dijela filma bio velika zagonetka: njegov lik, El Chivo, ostarjeli je beskućnik koji se mota periferijom radnje okružen čoporom pasa, ali radi i kao plaćeni ubojica. Nakon što nam Arriaga i Inárritu objasne odakle El Chivo potječe i što ga nagoni da čini takve stvari, film će dobiti najstvarniju emocionalnu notu do sada: brutalnosti će biti, no više ne one koja bi sama sebi bila svrha — prostrijeljeni rotvajler iz prvoga dijela oporavit će se i poklati ostatak čopora. Simbolički, to će omogućiti El Chivu da se ostavi zle sadašnjosti, pomiri se s prošlošću i krene u budućnost.

Konstrukcije u Pasjoj ljubavi nikad nisu osobito prikrivene: razlog zbog kojeg je taj film poseban unutar svog žanra leži u tome što povrh konstrukcija ipak stoje dobre ljudske drame, kojima sjajan glumački ansambl daje zbiljsku humanost.

Inače, Discoveryjev DVD šokira time što donosi film u punome TV-formatu slike, namjesto izvornoga širokog formata iz kina: zar DVD postoji kako bismo filmove gledali kao na VHS-u? Dolby Digital 5. 1 miks pomalo nadoknađuje izgubljeni kinougođaj, premda posjeduje nekoliko neobjašnjivih zvučnih rupa. Spomenute izbačene scene predstavljene su u širokom formatu, ali samo kao privremeni materijal s AVID-a, što znači da su naporne za gledanje — a i ne možete čuti izvorni zvuk, već samo redateljev komentar, preveden isključivo na engleski. Zbog svega toga Pasja ljubav na DVD-u pomalo je sporna prezentacija jednog od ključnih brutalno-festivalskih filmova današnjice.

Vladimir C. Sever