Redateljeva najveća ljubav

Redateljeva najveća ljubav

Od kad je 1999. obilježena stogodišnjica rođenja Alfreda Hitchcocka (1899-1980), jednog od najutjecajnijh redatelja u povijesti kinematografije, obnovljeni interes za njegov život i djelo ne jenjava. Da je tome uistinu tako, svjedoče i brojne izložbe posvećene njegovu stvaralaštvu, a jedna od najzanimljivijih postavljena je prošle godine u pariškom Centre Georges Pompidou pod naslovom Hitchcock et l’art: coincidences fatales (Hitchcock i umjetnost: sudbonosne slučajnosti), a organizirao ju je montrealski Musée des beaux-arts.

Posebnost izložbe leži u činjenici da su njezini autori pokušali Hitchcocka smjestiti u njegov intelektualni i umjetnički kontekst i odgovoriti na pitanja o njegovoj inspiraciji i preokupacijama. Organizatori izložbe povukli su paralele između filmova i umjetnina koje su (po njihovu mišljenju) utjecale na Hitchcockov umjetnički svjetonazor. »Hitchcock je najpozvaniji umjetnik da nam objasni prijelaz iz 19. u 20. stoljeće«, napominje jedan od organizatora izložbe Dominique Paini.

Na izložbi je bilo izloženo više od dvjesto umjetnina iz 19. i 20. stoljeća (slika, crteža, fotografija,...), tristo kinematografskih dokumenata (scenarija, postera, scenografija, kostimografskih skica,...), te prikazano četrdeset filmskih isječaka, pružajući pri tome rijetku priliku uvida u porodične filmove koji prikazuju opuštena redatelja u društvu supruge i kćeri.

Korijene Hitchcockova umjetničkog svjetonazora autori izložbe smještaju u kasno viktorijansku eru, u romantični i mračni svijet jednog od njegovih, po osobnom priznanju, najvećih uzora, Edgara Allana Poea. Aubrey Beardsley, ilustrator Poeovih zbirki pjesama, odredio je Hitchcockov smisao za neobično. Dante Gabriel Rossetti i Edward Burne-Jones potaknuli su njegovo istraživanje povezanosti ljepote i smrti. To je česta tema u njegovim filmovima. Hitchcockova je junakinja lijepa i istodobno hladna plavuša, često dvojbena morala. U njegovim djelima autori izložbe prepoznali su i utjecaje simbolista, njemačkog ekspresionizma i nadrealista.

Uz izabrane isječke iz njegovih najpoznatijih filmova izložene su slike iz kojih je, prema mišljenju autora izložbe, Hitchcock dobio nadahnuće za upravo tu scenu. Tako je slika Ofelije smještena pored scene utapanja Kim Novak iz Vrtoglavice. Uz kratki insert koji prikazuje neogotički dvorac Manderley (Rebecca, 1940) izložena je slika Edwarda Hoppera Lighthouse Hill. Uz kadar u kojem James Mason dira kosu Eve Marie Saint (Sjever, sjeverozapad) mogla se vidjeti slika nadrealista Domenica Gnolija Red Curls.

Poseban dio izložbe zauzima suradnja Alfreda Hitchcocka sa Salvadorom Dalijem na scenografiji scena snova u filmu Spellbound iz 1945. godine. Osim mnogobrojnih Dalijevih skica izložen je i dio originalne filmske scenografije. Prividno beznačajni rekviziti iz filmova, npr. škare (iz filma Nazovi M radi umorstva), upaljač (Nepoznati iz Nord-Expressa), nož za kruh (Ucjena), svežanj ključeva (Ozloglašena) i drugi, teatralno su izloženi na grimiznom satenu, u staklenim vitrinama, osvijetljeni samo uskim snopom svjetla. Jedan od najdojmljivijih izložaka zasigurno je mumificirana majčina glava iz Psycha. Detaljno je rekonstruirana i hotelska soba iz istog filma, uključivši i sjenu u kadi iza zastora za tuširanje.

Osim nabrojenih autora na izložbi su bila zastupljena i djela koja potpisuju Rossetti, Burne-Jones, Beardsley, Sickert, Vallotton, Redon, Klee, Magritte, Khnoff, Hopper, De Chirico i mnogi drugi. Sva izložena djela zasigurno su pridonijela boljem razumijevanju šifriranih vizualnih referencija Hitchcockova svijeta prepustivši posjetitelju da podsjećanjem na njegove filmove sam dođe do ponekad iznenađujućih otkrića.

Izložba je imala i svoj glazbeni dio. Odmah po ulasku u izložbeni prostor posjetitelj bi bio uvučen u Hitchcockov svijet u zatamnjenoj dvorani uz zvuke glazbe iz filmova Psycho, Čovjek koji je previše znao, Sjever, sjeverozapad i Vrtoglavica.

Kako izložba kronološkim redom provodi kroz život i djelo Alfreda Josepha Hitchcocka, spomenimo ovom prigodom i dvije anegdote iz njegova djetinjstva. Kao dječak imao je toliku želju za lutanjem da je do osme godine obišao sve dijelove Londona do kojih se moglo doći autobusom, uključujući i sve dokove i lučke terminale, a njegova strast prema brodovima bila je tolika da je u sobi držao veliku kartu na kojoj je pomicao oznake brodova u skladu s njihovim kretanjem po svijetu objavljivanim u novinama. Druga anegdota govori o Hitchcockovu strogom odgoju u konzervativnoj katoličkoj obitelji. Kad je Alfred jednom učinio nešto što se nije sviđalo njegovu ocu, on ga je poslao s ceduljicom do šefa policije, koji ga je zatvorio u ćeliju na desetak minuta, rekavši mu: »To se događa dječacima koji su zločesti.« Od tada traje Hitchcockova fobija prema policiji i policijskim stanicama, koju je iskazao u brojnim filmovima (sjetimo se samo bučna zatvaranja vrata ćelije u Slučaju Paradine). To je samo detalj koji ukazuje kako naizgled neznatne trivijalnosti mogu duboko utjecati na stvaralaštvo nekog redatelja. Hitchcockovi najveći strahovi, po vlastitu priznanju, bili su: mala djeca, policijske postaje, visoka mjesta i strah da će mu sljedeći film biti lošiji od prethodnog.

Zanimljivo je da je uprkos svojoj ekstrovertiranosti po pitanju fotografiranja i pojavljivanja u vlastitim filmovima Hitchcock bio sramežljiv kad se trebalo pojaviti u kinu. Prvi put kad je s publikom gledao neki svoj film bilo je 1974. u Centru Lincoln, kada je imao mogućnost uživo čuti vrištanje gledatelja za vrijeme nekih scena. No, tvrdio je da za tim nije čeznuo jer je ionako mogao čuti njihovo vrištanje u sebi dok je snimao film. Neposredno prije filma Psycho, koji je uz Ptice publiku najviše uzbuđivao i plašio, Hitchcock bi se pojavio u kratkoj snimljenoj poruci tražeći da svi dođu na vrijeme i da se nikoga ne pusti u kinodvoranu nakon početka filma.

Spomenimo još jednu manje poznatu zanimljivost iz Hitchcockove karijere: prvi film koji je Hitchcock trebao režirati po dolasku u Sjedinjene Države bio je Titanic, no David O’Selznick ubrzo je odustao od tog projekta (ironično je da je Hitchcock ubrzo snimio film Čamac za spašavanje, a kompanija koju je osnovao s producentom Sidneyem Bernsteinom zvala se Transatlantic Pictures). Hitchcock je inače vrlo brzo po svom dolasku u Ameriku postao milijunaš, ali njegovo bogatstvo nije se zasnivalo samo na filmovima. Godine 1956. pokrenut je časopis »Alfred Hitchcock’s Mystery Magazine«, zasnovan na njegovu osjećaju za napetost i morbidnost, a izdano je i nekoliko serija knjiga pod njegovim imenom u svojstvu urednika. Nazivi tih serija odražavaju njegov smisao za humor, poput njegovih reklamnih fotografija: Alfred Hitchcock predstavlja — Priče koje mi majka nije nikada ispričala, Priče koje se čitaju s upaljenim svjetlom i Priče koje su preplašile čak i mene.

Jedan od zaštitnih znakova Hitchcocka bile su, osim njegovih pojavljivanja u filmovima o kojima smo pisali u prošlom broju, i njegove reklamne fotografije, koje su svojom simpatičnom bizarnošću dodatno širile njegovu popularnost. Na izložbi su bile izložene neke od najzanimljivijih reklamnih fotografija, a uži izbor donosimo u ovom broju »Vijenca«.

Pripremila Marijana Lisjak