Rečenica iz udobne košulje

Rečenica iz udobne košulje

Dunja Robić, Slika i događaji, Matica hrvatska, Zagreb, 2001, bib. Koloplet hrvatske proze, ur. Jelena Hekman

U ruci nam je knjižica složena od tri duže proze, teško odrediva žanra, skupljene pod naslovom prve od njih — Slika i događaji. Slijede — Zimski solsticij i Svršetak ljeta. Povezuje ih isti autorski rukopis — rečenice poput razlivenih riječnih tokova pune slobodno lutajućih asocijacija (na prošle događaje, na poznate slike i knjige i likove iz literature, na pisce, na glazbenike i njihove opuse, na prošle ljubavi, na čarobne svjetove djetinjstva s kućama lutaka u njegovu središtu, pa čak i na vječno represivne države, koje se samo formalno mijenjaju u pozadini jednoga dugovjeka života). Pa iako su dob i spol pripovjedača različiti u tri pripovijesti — u prvoj je to lik starice od devedeset godina koja upravo s te životne točke ispreda život poput slike; u drugoj je to lik petogodišnje djevojčice koja će (to je očito na više načina) postati upravo ona starica iz prethodne priče, a u trećoj to je lik starijega muškarca (on sebe zove starcem, iako to nije baš očigledno) koji — pišući »svoj registar« kako on to naziva — izrazito stilski slojevito preludira po vlastitu bogatu životu — unatoč, dakle, njihovoj različitosti — lako se prepoznaje jedan isti život iza svih tih rečenica i jedna ista osoba koja ga je proživjela. Proze su dakle autobiografske, pa ih i to dakako bitno stilski povezuje. U prozama nema očite kronologije — cjelinu jednoga života više ćemo moći razumjeti ako se prisjetimo kako u slikara nastaje slika (portret, pejzaž) — ona postaje od detalja, od prsta na ruci, od kore brezova stabla, eda bi postupno prerasla u cjelinu. I još u tome ima niz početaka i skretanja i ponekad se čini da tom mukotrpnom poslu nema kraja, kad eto — slika je pred nama — balerine u pokretu, šuma u jesen. Tako nekako sklada svoju sliku i autorica ovih pripovijesti.

Pročitane knjige i odslušane glazbe

U Slici i događajima početna je pripovjedačka točka devedeseta godina života jedne starice. Iz dubine toga vremena, iako osjećamo i njezin mir, i staloženost, i mudrost, i proživljenost, cjelovitost životnog iskustva — pred čitateljem će se ipak pojavljivati iskričavost ljubavnih zanosa, bez obzira na ljudsku dob (»Nekad se reklo da su čovjeka opsjeli demoni, a sad se kaže hormoni, pa ipak ni jedno se ne zna...« kaže autorica) naivnost mladosti, okrutnost bračnih odnosa (da li je Stanko Vagarić motikom ubio svoju bolesnu ženu, nikad nećemo saznati, ali seljanima je dovoljna ta sumnja pa da budu dostatno rezervirani), opojnost dara od dvadeset i jedne narančaste ruže kojemu ni jedna žena ne može odoljeti, tajne ljubavi staričine unuke, zamršenost života u obitelji gdje si praprabaka. Neće nas, dakle, pripovjedačica zakopati u zamršene spone devedesetogodišnjeg prošlog vremena, još oko nje dovoljno sve kipti živošću da i čitatelj to može osjetiti. Govori se u vremenu sadašnjem u kojem pripovjedačica i živi i piše svoje bilješke (»...ovo bi moje pisanje zvali roman, da se tiska, a neće...«). Iz tog dalekog vremena doći će ljudi i događaji, ljubavi, djeca, unuci, pročitane knjige, odslušane glazbe (iako starica danas sluša Gibonnija) — i stvorit će se slika, cjelina. »Što je događaj, a što slika?« — pita se pripovjedačica — »to se ne da razlikovati«. I slika je događaj — kaže ona. »Slika stoji prema životu prividno nepokretno, a zapravo se mijenja...«, zajedno sa životom — rekli bismo.

Zimski solsticij u ich-formi pripovijeda bolesna petogodišnja djevojčica, čiji svijet djetinjstva, osim četiri brata, čine još samo Kinesko kazalište i njegova dobra gospodarica,

Dan — bijeli majmun s crnim licem, dječak Muzičar koji svira sve instrumente, bakica koja živi iza ormara u kući lutaka, četiri rimska cara koji samo jedu, piju, kartaju i mrze žene te još nekoliko potrganih lutaka. U taj dječji svijet, poput zle kobi, upadaju žandari što tuku ljude na sprovodu, naređujući da se skine crna zastava i koji i djevojčicu ispituju »a gdje ti je tata?»; tu su i represije prema njezinoj braći (isključeni su iz škole zato što su Kralj pisali malim slovom k i što nisu htjeli pjevati Bože pravde); to je takav svijet u kojem su mnoge ljude isključili iz mnogo čega i strpali ih u zatvore. Između plesa leptirice što ga u Kineskom kazalištu izvodi mala djevojčica i svih njezinih igara i snova te svijeta odraslih —stoji dječak Muzičar, koji će ovako podučiti malu djevojčicu: ima stvari koje ne valja dirati, valja ih ostaviti kako jesu; ljubav i prijateljstvo su poput kaleidoskopa — kad ga razbiješ — ostaju samo papirići i šarena stakalca, drugim riječima smeće... A iz svijeta odraslih ponijet će malena ovo iskustvo: dječak Muzičar imao je brata koji je umro prije nego se ovaj rodio: »Žalosno, žalosno. S takvim mrtvim ne možeš ništa. Samo ti pričaju o njemu. Kao Sloboda, tako nešto.«

Psihološko nijansiranje

Svršetak ljeta najslojevitija je proza. Nju piše (govori) stariji muškarac, pa ipak se ne možemo oteti dojmu da je to žena koja govori i piše. Na jednom će mjestu pripovjedač i sam potpuno zamrsiti vlastitu spolnost (u smislu — svejedno je to). Slutim da je riječ o jednom od istinskih, dubokih prijateljstava između one starice iz prve priče i jednog veterinara u mirovini kojemu je ona darovala svoj dar pisanja, a on njoj podastro svoje životno iskustvo i životne nazore. Pripovijest je to o mnogim ljubavima (često neostvarenim) prema mnogim ženama, no to je samo grubi pokušaj da se kaže o čemu se u priči govori. Ponajviše baš u ovoj pripovijesti iskazana je iznimna sposobnost minuciozna psihološkog nijansiranja vlastite kao i tuđih ličnosti. Svaka je ljubav, svaka žena — slojevita slika za sebe. Najimpresivnija je slika pripovjedača sama. Ma koliko on i htio sakriti erudiciju, bogatstvo duha i duše, s godinama nagomilano iskustvo i mudrost, kozmopolitizam i altruizam, ipak će te osobine probijati iz svake njegove rečenice, svake misli. Literatura, glazba, slikarstvo prožimlju se u ovoj prozi kao neodvojiva pozadina jedne slike nastale od ta (dva?) bogata života. Pripovjedač se predstavlja starcem, tako se i ponaša u svakodnevnom životu, povlačeći se u osamu sela, pišući svoj rukopis (»kojega radije pišem nego što bih ga čitao«), pa ipak iz njega izviru životni sokovi intenzivno i danas. Možda je ta starost tek pokušaj ostvarenja punine života, jer kako kaže pripovjedač — u mladosti se čovjek čini uporabljivim, svaki čas se netko nađe da te zgrabi za neki svoj plan; mladost je puna planova, uglavnom tuđih... a starac... on može biti miran; malo ga požuruju da umre, ali drugo ništa...

Ta nataložena mudrost što buja iz bogata životnog iskustva i taj sveopći uvid u život i njegovu istodobnu bujnost i ranjivost, spojeni sa zavidnom općom kulturom i erudicijom iz europske kulturne sredine, omogućili su autorici vrlo profinjeno prozno tkanje, takvo kojemu se čitatelj poželi vratiti. Nisu sentencije ono što ćemo u tom tekstu naći, nego slike i misli što izrastaju iz iskustva, utoliko dojmljivije i vjerodostojnije: razmišljanja o etičnosti, o potomstvu, o spolovima, o ljubavi, o pohlepi, o represiji i slobodi, o sreći i nesreći, o starosti i mladosti... Prati ih rečenica bogate sintagme, ne jednostavna, ali razumljiva, bogata rječnika te i nekih zastarjelih, ali i nekih novostvorenih riječi (»u svojoj se rečenici osjećam kao u domaćoj trenirci i staroj udobnoj košulji — reći će pripovjedač — i drago mi je da si to mogu dopustiti, jer ne pišem ni za koga, već za sebe...«). Možda i ta nepretencioznost u velikoj mjeri pridonosi neposrednosti i intimnosti ovih ženskih rukopisa.

Irma Kovačić