Protiv kiše i blata – Bata!

Protiv kiše i blata – Bata!

Bat’in koncept gradnje ide korak ispred svoga vremena, a u realizaciji nekih ideja pretekao je i samog Corbusiera. Borovo Naselje koncipirano je prema tada najvišim svjetskim standardima urbanističko-arhitektonskog planiranja. Kvalitetom, na tlu Hrvatske jedino ga možemo usporediti sa stambeno-rudarskim kompleksom Raša u Istri tršćanskog arhitekta Gustava Pulitzera-Finalija. I dok Raša, izgrađena 1936/1937. kao dio Mussolinijeva koncepta cittŕ di fondazione, otjelotvoruje ideju o idealnom gradu poštujući krajolik i zatečenu graditeljsku tradiciju, Borovo Naselje svojim se urbanističko-arhitektonskim konceptom nameće zatečenoj lokalnoj tradiciji, koja u tom trenutku duhovno nije bila spremna za tako radikalne promjene

Iako će izložba čeških arhitekata 1928. imati važnu ulogu pri razvoju hrvatske moderne, jedino se izvorno ostvarenje češkoga funkcionalizma u Zagrebu zgrada Čehoslovačkog paviljona Zagrebačkog zbora (današnji Studentski centar u Savskoj 25). Zgrada paviljona izvedena je 1938. prema nacrtima poznatoga praškog arhitekta Ferdinanda Fencla. Izvođač je radova tada ugledan zagrebački arhitektonski atelijer Freudenreich i Deutsch.

Najvažnija manifestacija češkoga funkcionalizma u Hrvatskoj tijekom tridesetih dogodit će se daleko od Zagreba, usred nepregledne slavonske ravnice, u neposrednoj blizini grada Vukovara. Naime, ondje je 1931. glasoviti češki industrijalac Tomáš Bat’a odlučio podići najveću tvornicu obuće za balkansko područje. Prvobitno, pogoni su bili smješteni na prostoru skladišta »Češke agencije« u vukovarskoj luci, da bi nedugo zatim Bat’a otkupio 70 hektara zemljišta sjeverno od pristaništa, na kome će izrasti impozantan stambeno-industrijski kompleks, danas poznat kao Borovo Naselje. Tijekom samo nekoliko godina usred ravnice niknut će grad budućnosti koji će visokim standardom i unutrašnjom organizacijom cjelokupnog života za tadašnje prilike u Hrvatskoj, a da ne govorimo o širem prostoru kraljevine, biti daleka utopija. Tih godina domaći će tisak preplaviti reklamni slogan: »Ne bojte se ni kiše ni blata, ako nosite kaljače Bata«.

Odvajanje zona

Prema načelima modernog planiranja u Borovu Naselju dolazi do jasna odvajanja zone industrije od zone stanovanja — s jedne strane smještena je industrija, a s druge stambeno naselje. Između te dvije zone nalaze se ključne prometne komunikacije te prostor namijenjen odmoru i rekreaciji radnika. Kompleks peterokatnih tvorničkih zgrada, građen standardnom armiranobetonskom konstrukcijom, nalazi se neposredno uz Dunav, nasuprot kojima su u nekoliko nizova, u šahovskom rasporedu, izgrađena 122 tipizirana stambena objekta od crvene neožbukane opeke (jedno-dvo i četverodomnice). Osim stambenih i industrijskih objekata u Borovu Naselju između 1932-1940. izgrađeni su zračna luka, osnovna i stručna škola, društveni dom s knjižnicom i kinodvoranom, robna kuća i stadion. Do 1940. broj stanovnika će od prvobitnih 150 porasti na čak 3550. O značenju tadašnjega Borovog Naselja možda najbolje svjedoči opis objavljen početkom četrdesetih u Hrvatskoj enciklopediji: »Borovo je poznato radi velike Batine tvornice obuće i gumene robe. Uz tvornicu izgrađeno je veliko moderno industrijsko naselje s mnogim javnim ustanovama i školama. Tako je na tvorničkom naselju Bata sagrađena moderna škola, koja je svakako jedna od najljepših školskih zgrada u Hrvatskoj i s najmodernijim školskim učilima. Nadalje u Borovu postoje građanska škola i Batina škola rada... U Borovu je uređen i jedan od najvećih aerodroma u Hrvatskoj, nadalje veliki sportski stadion za sve sportske grane...«. Bat’a je u Borovu također imao i tiskaru, u kojoj će se tiskati nekoliko listova. Izgradivši tvorničke hale i stanove za radnike, te dopremivši najmodernije strojeve i izabravši najbolju radnu snagu, pisat će Mira Kolar Dimitrijević, Bata je stvorio »Batina čovjeka u Batinu selu«.

No, pokušajmo sada sagledati značenje Borova Naselja u okvirima domaće, ali i europske povijesti urbanizma i arhitekture stoljeća za nama. Kako bismo u tom kontekstu uopće mogli razumjeti njegovo značenje, bitno je naglasiti da je Borovo Naselje urbanističko-arhitektonski, ali i u pogledu organizacija industrijske proizvodnje, izgrađeno na onim istim načelima na kojima je podignuto novo naselje i matični Bat’in tvornički kompleks u moravskom mjestu Zlín u današnjoj Češkoj Republici.

Bata kod Forda

Godine 1894. Tomáš Bat’a osnovao je u Zlínu na temelju tristogodišnje obiteljske tradicije radionicu za izradu cipela i čizama koja će do tridesetih godina dvadesetog stoljeća prerasti u jedan od najvećih svjetskih koncerna. Osobito je važan trenutak Bat’in odlazak u Sjedinjene Države, gdje je radio neko vrijeme u Fordovoj tvornici. Upravo će ondje Bat’a usvojiti načela na kojima će tijekom tridesetih stvoriti svoj industrijski imperij. Prije svega to je novi poduzetnički duh koji se temeljio na humanijem odnosu prema zaposlenima. Tako će za svoje zaposlenike organizirati gradnju stanova i kuća, plaćati im školarinu, zdravstvenu zaštitu. Svojim je podređenima davao velika ovlaštenja i odgovornosti, te osnovao banku gdje su njegovi uposlenici štedjeli i pod povoljnim uvjetima mogli podizati kredite da bi i sami započeli neki posao. Bat’a je nastojao da motivira zaposlenike da sa što manje napora postignu što bolje rezultate i ujedno ostvare što veću dobit. »Moj cilj nije bio da podignem tvrtku«, govorio je Bat’a, »bilo mi je potrebno da obrazujem ljude koji će dobro služiti mušterijama. Tek nakon toga s njima sam mogao graditi tvrtku«. Za Bat’u je samo zadovoljan radnik istinski produktivan. Vodeći se tim principima u razdoblju 1905-1920. Bat’ina je proizvodnja bila sve veća, a time i mogućnost, ali i potreba izgradnje, njegova industrijskog grada utopije — Zlína. Napokon je i posljednja zapreka bila uklonjena 1923, kada Bat’a postaje gradonačelnikom Zlína. Vodeći se maksimom da je »rad kolektivan, a stanovanje individualno« (»SpolečnĐ pracovat, individuálnĐ bydlet«), Bat’a povjerava izradu regulatorne osnove arhitektu Janu KotĐri, koji projektira Zlín prema načelima vrtnoga grada za sto tisuća stanovnika. Kako KotĐra umire, na njegovo mjesto dolazi njegov učenik František Lydie Gahura. On je 1925. postavljen za voditelja netom ustanovljena zlínskoga građevnog odjela, kojem se ubrzo pridružuju i arhitekti Vladimír Krafík, Miroslav Lorenc i Antonin Vitek, koji će s brojnim suradnicima, prema pisanju češkoga povjesničara arhitekture ZdĐneka Lukeša, u malom provincijskom mjestu Zlín realizirati jedan od najslikovitijih urbanističkih koncepata u Europi. Time je utopistička vizija redatelja Friza Langa i njegova Metropolisa dobila stvarni pandan.

Stroj kao metafora

Iako je kralj obuće Tomaš Bat’a 12. srpnja 1932. poginuo u avionskoj nesreći, njegov polubrat Jan uspješno nastavlja sa vođenjem imperija, ali i izgradnjom Zlína, čiji se broj stanovnika usporedno s proizvodnom ekspanzijom sve više povećavao, a time i potreba za dodatnim stambenim prostorom. Do 1940. u Zlínu će biti zaposleno čak četrdeset tisuća radnika.

Osnovni arhitektonski element koji se koristio pri izgradnji Zlína standardni je modul armiranobetonske skeletne konstrukcije s ispunom od stakla i opeke. Najvažnija su arhitektonska ostvarenja Bolnički kompleks (1927-36), dormitorij (1927-37) Masarykova škola (1928), kinodvorana (1933) i stakleni mauzolej Tomaša Bat’e, arhitekta Gahure, te neboder — administrativno središte Bat’ina koncerna, arhitekta Krafika (1936-38). U vrijeme izgradnje Bat’in je neboder bio najviša zgrada u srednjoj Europi. Na posljednjem, šesnaestom katu nebodera, nalazila se Bat’ina radna soba, koja je poput dizala elevirala kroz sve etaže.

Od osobite je važnosti izgradnja obiteljskih domova, u okviru koje Gahura i suradnici ostvaruju nekoliko stambenih tipova od neožbukane crvene opeke: jednodomni tip s garažom i terasom, standardni dvodomni tip 1928, dvodomni tip 1934. i četverodomni tip. Koncept je to prema kojemu će tijekom tridesetih diljem svijeta biti podizani Bat’ini tipizirani industrijsko-stambeni areali, među kojima je i Borovo Naselje. O tome neposredno svjedoči i pronalazak skupine nacrta zlínskih stambenih tipova koje sam otkrio istražujući ostavštinu arhitekta Freudenreicha, a prema kojima su bile izvođene kuće u Borovu Naselju.

Zlín, a tako i drugi stambeno-industrijski kompleksi nastali prema njegovom uzoru, među rijetkim su realiziranim primjerima tijekom moderne onoga što je Charles Jencks, u knjizi Moderni pokreti u arhitekturi, nazvao i Idealističkom tradicijom, koja se zasnivala na socijalnim idealima — humanističkom liberalizmu, reformističkom pluralizmu i socijalnoj utopiji i idealizmu. Nosioci su te tradicije tijekom dvadesetih Walter Gropius, Mies van der Rohe i Le Corbusier. Osobito važnu ulogu imat će Corbusier, koji 1922. razrađuje načela Suvremenog grada za tri milijuna stanovnika i tzv. Maison Cirtohan i Ville Contemporaine, u kojima dolazi do potpuna izražaja njegovo često citirano, no krivo tumačeno načelo da je »kuća stroj za stanovanje«. Dakako, stroj je u tom primjeru metafora novoga duha, odnosno novoga doba i njegova unutrašnjeg ustroja, koji je prema Theu Van Doesburgu vodio konačnom društvenom oslobađanju. Od osobite je važnosti Corbusierov boravak u nekoliko navrata između 1928-30. u Sovjetskom Savezu. Naime, ondje će se prvi put upoznati s koncepcijom tzv. linearnog grada, što ju je osmislio arhitekt N. A. Miljutin. Na temelju tog koncepta LC će ubrzo razviti vlastiti koncept linearnog industrijskog grada. »Industrije završne obrade«, pisat će Corbusier, »pronašle su svoj smještaj duž triju putova prolaza: vodenog, željezničkog i kopnenoga. Nižući se uz te putove, prirodno su poprimile oblik linearnog grada. Linearni grad, dakle, slijedi crtu upisanu geografijom. Otkud dolazi, kamo ide? Trenutno nije važno. Njezin je princip da niže, a ne rasipa.«

Batin koncept gradnje

Iz tih razloga Le Corbusier će tijekom tridesetih posjetiti Zlín. Godine 1935. prema konceptu linearnog industrijskog grada on će u suradnji s Pierreom Jeanneretom izraditi prijedlog urbanističkog plana Zlína. Upravo će u Zlínu tada doći do jednoga, doduše kratkotrajna, ali začuđujućeg, sraza autoritativne taštine velikog LC-a, češkog funkcionalizma i predstavnika hrvatske moderne. Naime, te godine grad Zlín raspisao je natječaj za izgradnju novih stambenih zgrada, a među mnogim poznatim imenima kao član međunarodnog ocjenjivačkog odbora našao se i hrvatski arhitekt Edo Šen. Danas nam o tom događaju neposredno svjedoči žurnal Bat’ina filmskog studija. Naime, u jednom od kadrova žurnala prikazani su tijekom ručka Vladimir Krafik, Le Corbusier i Edo Šen. Šen je u to vrijeme, pisat će u Sjećanjima arhitekt Zvonimir Vrkljan, »glavni junior u nizu javnih i užih arhitektonskih natječaja i savjetnik u svim važnijim arhitektonskim pitanjima«. Uz Šena, kao člana međunarodnog ocjenjivačkog suda, na natječaju za stambeno naselje Bat’a u Zlínu projektom je prisutan i hrvatski arhitekt Vladimir Potočnjak, čiji je rad, kako navodi Vrkljan, bio među nagrađenima.

Bat’in koncept gradnje ide korak ispred svoga vremena, a kako vidimo u realizaciji nekih ideja pretekao je i samog Corbusiera, koji ondje na kraju nije ništa ni ostvario. Sukladno tome i Borovo Naselje koncipirano je prema tada najvišim svjetskim standardima urbanističko-arhitektonskog planiranja. Kvalitetom, na tlu Hrvatske jedino ga možemo usporediti sa stambeno-rudarskim kompleksom Raša u Istri tršćanskog arhitekta Gustava Pulitzera-Finalija. I dok Raša, izgrađena 1936/37. kao dio Mussolinijeva koncepta cittŕ di fondazione, otjelotvoruje ideju o idealnom gradu poštujući krajolik i zatečenu graditeljsku tradiciju, Borovo Naselje svojim se urbanističko-arhitektonskim konceptom nameće zatečenoj lokalnoj tradiciji, koja u tom trenutku duhovno nije bila spremna za tako radikalne promjene. Iz tog razloga Bat’in koncept u lokalnoj zajednici nije ostavio dubljega traga kao nositelj naprednih urbanističko-arhitektonskih kretanja. Destrukcija naselja koja je trajala tijekom više desetljeća, kulminirala je tijekom srpske agresije, a nastavljena je i nakon mirne reintegracije. Nažalost, Borovo Naselje nadležne institucije ni danas nisu prepoznale kao vrijedan spomenik graditeljskoga nasljeđa.

Krešimir Galović