Prigovori i odgovori

Moguće je da je ime Hrvat iranskoga podrijetla, čak i vjerojatno, ali nipošto nije dokazano. A tvrdnja o velikom iranskom udjelu u hrvatskome jeziku obične su amaterske koještarije

Ovih su se dana navršile dvije godine od 21. rujna 2000. kada je izašao moj prvi prilog u ovoj rubrici, ili kako se to moderno kaže, u ovoj kolumni. Ne mogu reći da su se čitatelji »Vijenca«, redoviti ili povremeni, uvijek slagali s mojim pisanjem. Bilo je doduše i mnogo pisama, dopisnica ili telefonskih poziva u kojima je izražavano odobravanje za moje stavove, ali bilo je i neslaganja i prigovora, možda i ne manje od slaganja — uostalom, ljudi su uvijek bili odlučniji u osporavanju. Do sada nisam odgovarao, ali mislim da je ipak red oglasiti se. Učinit ću to sada, po vremenskom redoslijedu onih priloga na koje je bilo reakcija.

Već na drugi prilog (5. X. 2000) došao je prigovor na moje mišljenje da bi u križaljkama trebalo srpske riječi označivati kao srpske, kao kada se traži, primjerice (i to vrlo često), češka potvrdna riječ (traženo rješenje: ano) ili francuska niječna (rješenje: non). Mislim da kad se npr. za ebanovinu traži rješenje abonos, treba tražiti odgovarajuću srpsku riječ, inače se podrazumijeva da je abonos običan, normalan hrvatski sinonim (kao bazga i zova). Osporavatelj smatra da bi takav postupak značio diskriminaciju, no ja bih prije mislio da je diskriminacija upravo izostavljanje oznake (i to u dva suprotna smisla).

Turcizmi i serbizmi

Sljedeći mi kritičar zamjera što sam 9. X. 2000. blag prema turcizmima, jer da su to zapravo serbizmi. Istina je da među turcizmima ima serbizama (npr. ratluk za rahatlokum), ali hrvatski turcizmi u većini nisu serbizmima nego normalne hrvatske riječi (eventualno uz sinonime) ili bar specifični stilemi. Hrvatski jezik ne živi samo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Istri, nego i u Slavoniji, Lici i Dalmaciji.

Na prilog 4. I. 2001. došla je zamjerka što odbacujem iransku teoriju o podrijetlu imena Hrvat, jer da je znanost tu teoriju prihvatila. Koliko mi je poznato kao profesionalnomu jezikoslovcu u već poodmaklim godinama, ta tvrdnja jednostavno nije istinita. Moguće je da je ime Hrvat iranskoga podrijetla, čak i vjerojatno, ali nipošto nije dokazano. A tvrdnja o velikom iranskom udjelu u hrvatskome jeziku obične su amaterske koještarije.

Zamjereno mi je i što 22. II. 2001. tvrdim da Litvanija i Latvija nisu hrvatske riječi, nego Litva i Letonija, jer da naziv Litvanija za Litvu odgovara većini jezika, a da sami Letonci zovu svoju zemlju Latvija. Nazivu Litvanija odgovaraju zapravo nazivi samo u romanskim jezicima i engleskome, ali ne i u njemačkome, a u svim je slavenskim jezicima (izuzev srpski) Litva. Zar hrvatski jezik nije slavenski? U većini pak europskih jezika naziv za Letoniju odgovara našemu nazivu Letonija, ili je kakav treći naziv, a samo je u engleskome Latvia kao u samoj Letoniji (Latvija). Ako pak treba uzimati samo izvorne nazive, zašto onda ne bismo prihvatili Deutschland, France, Espańa i sl.?

Nakon priloga od 19. IV. 2001. nazvao me jedan čitatelj »Vijenca« i ukorio me što tražim pisanje grješka umjesto greška, kako po njegovu mišljenju »svi govore«. Rekao sam mu da ne zastupam pisanje ni grješka ni greška, nego pogrješka. Pitao sam što je prihvatljivije, bezgrješan ili bezgrešan, npr. blagdan Bezgrješno začeće. Tu se pokolebao i rekao da mu ipak »bolje sjedi« bezgrješno.

Vrlo je odlučan bio osporavatelj priloga od 26. VII. 2001. Prigovorio mi je što uopće pišem o esperantu kada je engleski već pobijedio kao međunarodni jezik. No takvo su mišljenje ljudi imali, ponekad i stoljećima, i o aramejskom, grčkom, latinskom, francuskom. Sada je na redu engleski. A poslije?

Ruralni naglasci

Prilog od 6. IX. 2001. potaknuo je jednu čitateljicu »Vijenca« da napiše kako se ona solidarizira sa svim naglascima koje sam ja iznio kao nenormativne, a one koje ja zastupam ona doživljava kao ruralne, dinarske, »ognjištarske«, a neke i kao srpske. No tu je teško pomoći. Naglasci koji se smatraju »ruralnima« govore se u raznim hrvatskim krajevima, i to podjednako, a svi drugi (valjda »urbani«) govore se uvijek samo u jednoj zoni, u svakoj drugačije, i to različiti ne samo od »dinarskih« nego i međusobno. Zaključak se sam nameće.

Dva je prigovora na prilog od 15. XI. 2001. iznio jedan od čitalaca. Njemu se ne sviđa termin »dijasistem«, i to zato što označuje i jedan pojam u grafičkom prikazivanju i zato što je to navodno smicalica za prikrivanje velikosrpskih shvaćanja o »srpskohrvatskome jezičnom jedinstvu«. No u znanosti se dvoznačnost ne mora baš uvijek izbjegavati, osobito kada se radi o uporabi u različitim kontekstima i temama. I drugo, ne bi se baš moglo reći da su lingvisti velikosrpskih shvaćanja prihvatili i pozdravili termin dijasistem.

U prilogu od 4. IV. 2002. govorim o učenju stranih jezika u školama, a jedna je profesorica bila nezadovoljna što se zalažem za ruski jezik. Ona misli da od njega učenici ne će imati nikakve praktične koristi. Mislim da razni argumenti koje sam iznio vrijede u potpunosti, a današnje mišljenje nekih roditelja i nekih nastavnika o koristi od učenja pojedinih jezika nije bitno za ona buduća desetljeća koja će biti radni vijek sadanjih đaka. To će biti posve drugačije doba.

Tradicija i noviteti

Na prilog od 19. IX. 2002, koji neposredno prethodi ovomu, osvrnuo se jedan čitatelj pitanjem zašto među onim slavistima što u inozemstvu negativno i iskrivljeno pišu o sadanjoj jezičnoj situaciji u Hrvatskoj, ne spominjem i Snježanu Kordić, koja se istaknula u takvoj djelatnosti. Dva su razloga tomu izostavljanju. Prvo, osvrtao sam se samo na njemačke slaviste o kojima piše M. Grčević, a on ne spominje S. Kordić. I drugo, njemački slavisti imaju bar neke olakotne okolnosti, doduše, nedovoljne za opravdavanje. Oni su odrasli u određenoj naslijeđenoj tradiciji europske slavistike, na koju je srpska filologija imala utjecaj, a hrvatska ne. Osim toga, novo stanje s hrvatskim jezikom sili na mijenjanje uhodanih navika i shvaćanja, što nitko ne voli, a stvara određene praktično-operativne probleme, koji bez sumnje stvaraju stanovite inkomodacije. No sa Snježanom Kordić nije tako, ona je u Njemačkoj samo na »privremenom radu«, a stvarno stanje nesumnjivo poznaje iz autopsije. Drugi su dakle uzroci njezinu djelovanju.

Nakon ovih deset odgovora na pojedinačne prigovore zbog nekih mojih priloga u ovoj rubrici moram se bar kumulativno osvrnuti na ponavljanje reakcije raznih kritičara na niz mojih priloga, a uvijek se radi o novim i »novim« riječima. Predbacuju mi da se zalažem za »austro-ugarski leksik« i za neprirodne kovanice, uvjeravaju me da je šport umjesto sport slovenizam a ne hrvatska tradicija, optužuju da se nedovoljno zalažem za čišćenje hrvatskoga rječnika i da upotrebljavam previše tuđica, i slično. Na žalost, za odgovore na razne, često suprotne prigovore o rječničkim pitanjima bila bi mi potrebna dva-tri priloga u ovoj rubrici, za što nema uvjeta. Gledajući unatrag mogu samo reći da kritičari nisu bili u pravu, a na neka ću se pitanja još vratiti, i to pojedinačno.