Precijenjeni Gergijev

Bruckner je ostao sveden na nekoliko lijepih mjesta, koja su povremeno izranjala iz ne posve transparentne cjelovite zvučne slike

Nova zagrebačka koncertna sezona upravo je započela, a od dva najavljena velika glazbena projekta — gostovanja Filharmonijskog orkestra milanske Scale s Riccardom Mutijem i nastupa Orkestra Marijinskog kazališta iz St. Peterburga pod ravnanjem Valerija Gergijeva — dogodio se samo posljednji. A to je zapravo šteta, jer bi usporedba orkestara i dirigenata bila neizbježna i zasigurno ukazala na postojeće razlike u klasi i kvaliteti te vjerojatno djelovala kao element uravnoteženosti medijske propagande, koja je, što se ruskih gostiju tiče, bila izrazito agresivna. Iz tih je razloga koncert glazbenika iz St. Peterburga ostao bez konkurencije i u središtu pozornosti zagrebačke publike, koja je 27. rujna do posljednjega mjesta ispunila Dvoranu Lisinski (čije se ime, usput rečeno, nije pojavilo na popisu imena organizatora ovog koncerta). Kao organizatori navedeni su »Jutarnji list«, Gradski ured za kulturu grada Zagreba, Zagrebačka filharmonija i Produkcija Cantus d.o.o. Hrvatskoga društva skladatelja.

Sjajni Rjepin

Gergijev i njegov orkestar došli su u Zagreb iz Maribora, gdje su se dva dana prije predstavili programom ruskih skladatelja P. I. Čajkovskog i S. Prokofjeva. Njihov pak zagrebački nastup bio je u znaku Beethovena i Brucknera, a obilježio ga je ponajviše sjajni mladi ruski violinist Vadim Rjepin. Taj 31-godišnji guslač u svojoj generaciji pripada danas samom vrhu svjetske glazbene reproduktive, zajedno sa svojim zemljakom Maksimom Vengerovom, te dvoje američkih violinista, nešto starijim Joshuom Bellom i fenomenalnom 22-godišnjom Hilary Hahn. Rjepin je u Zagrebu svirao na Guarnerijevoj violini iz 1736. godine, pokazavši sjajnu tehniku, bogomdanu muzikalnost i divni, puni, u svakoj noti ispjevani ton. Njegova darovitost našla je sretan put razvoja kod znamenitog Sachara Brona, koji je bio učitelj i Vengerovu, a već godinama slovi kao jedan od najvećih svjetskih violinskih pedagoga. U idealnom spoju prirodnoga, vrlo rano izražena talenta, odlične škole i mogućnosti muziciranja na prvorazrednom instrumentu, oblikovana je umjetnička osobnost Vadima Rjepina. Od prvoga takta Beethovenova violinskog koncerta njegovo je muziciranje osvajalo lakoćom izvođenja i muzikalnošću. Cijela, izrazito zahtjevno napisana solistička dionica imponirala je profiliranošću njegova umjetničkog stava u jednoj ne sasvim u klasičnim stilskim okvirima ostvarenoj interpretaciji, a posebice plemenitošću tona, koja je podjednako dolazila do izražaja u toplini cantilene poetičnog larghetta, u virtuoznim ulomcima finalnog allegra i obje bravurozne kadence na kraju okvirnih stavaka. Pomalo robusni Rjepin sa svojom svirkom snažnog energetskog naboja otprve je osvojio zagrebačku publiku. No valja ipak priznati da je ta ista publika na kraju koncerta dirigentu Gergijevu priredila prave ovacije.

Nedorađeni detalji

Zašto, teško je zapravo reći, jer Valerij Gergijev nije se pokazao ni besprijekornim suradnikom Rjepinu u Beethovenovu violinskom koncertu, a još manje uvjerljivim tumačem Brucknerova simfonizma. Na rasporedu je bila možda najljepša Brucknerova simfonija, Sedma, u E-duru, u svojim velikim potezima, sa svojim gotovo orguljskim zvukom, kontemplativna, transcendentalna, s jedinstvenom ljepotom središnjeg stavka, adagia, posvećena Brucknerovu idolu, Richardu Wagneru. Zvukovno i sadržajno bogatstvo Brucknerove Sedme u izvedbi je orkestra Marijinskog kazališta pod ravnanjem Valerija Gergijeva tek mjestimice dosegnulo očekivanu puninu i ljepotu, ostajući kao cjelovita zvučna slika s mnogo nedorađenih detalja i neizbalansirane zvukovne ravnoteže među pojedinim sekcijama orkestra. Čak i za odličan operni orkestar kao što je ovaj, koji u svojim redovima ima niz izvanredno sposobnih glazbenika, Brucknerova Sedma jedva je savladiv zadatak. No, kako je potencijal spomenutog ansambla vrlo veliki, s nekim pravim bruknerijancem od formata (kakvi su bili Matačić ili Celibidache, primjerice), ovaj orkestar mogao je pokazati mnogo više. No s Valerijem Gergijevim, dirigentom bez karizme, poprilično napuhana imidža umjetno stvorena silno agresivnom propagandom koja prati njegove nastupe i koja ga je uspostavila kao nekakvu svjetsku dirigentsku veličinu, Bruckner je ostao sveden na nekoliko lijepih mjesta, koja su povremeno izranjala iz ne posve transparentne cjelovite zvučne slike. Da je kojim slučajem Orkestar Marijinskog kazališta s Gergijevim došao u Zagreb bez popratne medijske histerije, njihovo je gostovanje moglo biti obilježeno kao zanimljivo, što ono svakako jest. Ovako, najavljivalo se čudo, koje se, zapravo, nije dogodilo. Medijska projekcija Valerija Gergijeva u nadnaravnoj veličini pokazala je samo da je njegov umjetnički format mnogo skromnijih dimenzija.

Vlatković i Maribor

I, na kraju, budući da je u Zagrebu sredinom rujna glazbeni život bio dosta siromašan, vrijedi osvrnuti se na niz koncerata održanih od 16. do 25. rujna u susjednom Mariboru, objedinjenih koncepcijom međunarodnog festivala komorne glazbe, koji, kao umjetnički ravnatelj već treću godinu potpisuje naš Radovan Vlatković. Mariborski Glasbeni september u svom se ovogodišnjem izdanju predstavio s četiri programa, od kojih su neki izvedeni u Ptuju i Slovenj Gradecu. Koncepcija festivala vezana je uz zaokružene programske cjeline, a izbor djela unutar tih cjelina usmjeren je, kako na standardno repertoarna komorna ostvarenja, tako i na nove, odnosno manje izvođene komorne skladbe. Programski vrlo raznoliki, ali jasno profilirani koncerti Glasbenog septembra ove su godine predstavili ansambl Hilliard na koncertima u Mariboru i Ptuju s dva različita programa vokalne muzike od 12. do 16. stoljeća. Drugi koncert, naslovljen All’Ongarese, pamtiti će se u prvom redu po izvedbama Četiri pjesme za ženski zbor, dva horna i harfu Johannesa Brahmsa, kao i malo poznatog Seksteta za violinu, violu, violončelo, klarinet, rog i glasovir u C-duru, op. 37 Ernöa Dohnanyja. Skladatelj je to čiji je opus, stjecajem političkih okolnosti, nakon Drugog svjetskog rata gotovo pao u zaborav, no čija je renesansa već počela, otkrivajući iznimno zanimljivu i vrijednu umjetničku ostavštinu. Program Bečki valceri uključio je, uz valcere i polke oca i sina Johanna Straussa, dva remek djela standardne komorne glazbene literature: Klavirski kvintet u f-molu, op. 34. Johannesa Brahmsa i Horn-kvintet u Es-duru, K. V. 407, W. A. Mozarta. Horn je svirao sam Vlatković s neusporedivom intonativnom perfektuiranošću i ljepotom cantilene, koja se jedva može zamisliti na tom instrumentu. Posljednji program Hommage a... bio je u znaku Felixa Mendelssohna-Bartholdyja, čiji su Klavirski trio u c-molu, Konzertstück za klarinet, basetni rog i glasovir u f-molu i prekrasni Oktet za četiri violine, dvije viole i dva violončela ispunili pretežiti dio programa.

Zahvaljujući Radovanu Vlatkoviću i ekipi Narodnog doma u Mariboru, Glasbeni september okuplja svake godine ponajbolje europske komorne glazbenike (uz Vlatkovića na ovogodišnjem su festivalu nastupili pijanisti Denes Varjon i Kalle Randalu, violinisti Arvid Engegard i Erika Toth, violončelisti Miloš Mlejnik i Boris Pergamenščikov, klarinetist Elmar Schmid i još mnogi vrhunski interpreti), čije sudjelovanje daje izvorni umjetnički sjaj tim elitnim komornoglazbenim susretima.