Pješčanik pun praha

Pješčanik pun praha

Radeći bez dramaturga i potpuno vjerujući vlastitu osjećaju za scensko vrijeme i odnose, redatelj je uprizorio vlastitu adaptaciju, a da sam sebi nije odgovorio na osnovno pitanje: želi li ilustraciju ili interpretaciju

U svojedobnu uspješnicu posebna, iako s godinama dosta potamnjela sjaja kakav je ispovjedna proza Christiane F. skinuta s magnetofonske vrpce, investirano je u ZKM-u mnogo — mjeseci rada, talent i dobre želje suradnika, iznimna i mlada glumačka ekipa i redatelj koji je mnogo želio, i reći i napraviti. Iako je tema, s balastom trajnog i nerješivog problema ovisnosti, kompleksan proboj uobičajenog repertoara i stoga se uklapa u nove ZKM-ove težnje, problemi finalnog proizvoda, predstave Mi djeca s kolodvora Zoo, ostavljaju je nedorečenom.

Naime, radeći bez dramaturga i potpuno vjerujući vlastitu osjećaju za scensko vrijeme i odnose, Boris Kovačević uprizorio je vlastitu adaptaciju, a da sam sebi nije odgovorio na osnovno pitanje: želi li ilustraciju ili interpretaciju. Tako je predstava, s gomilom ispovjednoga tona u offu, s jedne strane nalik dokumentarcu s pojačanom psihologizacijom, nepotrebnim detaljiziranjem u činjeničnim opisima i verbalnoj ambijentalizaciji. S druge strane, ne želeći senzacionalizam Welsha ili Ravenhilla, ključni su prizori oni koji anuliraju eteričnost i eskapizam narkomanskoga miljea gledana izvana, stilizirani gotovo na način koredrame, čime se gubi oštrica koja bi mogla imati jači pedagoško-osvješćivalački efekt. Zato Mi djeca s kolodvora Zoo ostaju na granici radiodrame i dramaturgije slika, čime tek djelomično zadovoljavaju estetski zahtjevniju publiku, dok onoj ciljanoj jednostavno daju previše teksta.

Nekoliko snažnih prizora

Ipak, poneka scena ove predstave ipak privlači pozornost dobrim redateljskim rješenjima, hrabrošću mladih izvođača i maksimalnim učinkom minimalnih sredstava. Takav je sam početak u kojem upoznajemo Christianu izvrsne Barbare Prpić, zatim scena potrage za djecom-štakorima pogubljenim u kutovima kolodvorske narkomanske scene i ona u kojoj se razvije pandemonij diskoteke gdje se regrutiraju novi članovi H-sekte. Pohvalno je također da, vjerojatno i iz razloga odmicanja od knjižnog originala ili filmske verzije, u predstavi nije rabljena poznata glazba, no Davor Rocco montiranim efektima popunjava tek mali dio onoga što se glazbom u danom okviru moglo učiniti.

Tako dobre strane predstave uglavnom čini scenografija Miljenka Sekulića, koja je ukupnost ZKM-ove impozantne pozornice prekrila skelama, a u sredinu prizorišta postavila dječji pješčanik — izvornu asocijaciju na zablude moderne arhitekture s referencama na nazovihumano rješenje urbanog stanovanja. Na trenutke kvalitetnu suradnju scenografa i redatelja ilustrira i akrobatska komponenta predstave, jer crne viseće trake u trenutku postaju lijane s kojih vise nedorasle ljudske životinje da bi poslije postale ljušture — alegorije narkomanskoga bijega i njegove konačne posljedice.

Udar nove generacije

Najveći pak adut Djece s kolodvora Zoo upravo su djeca koja to nisu — Barbara Prpić i Dušan Bućan te Dora Fišter, Sanja Hrenar i Kristijan Potočki. S pravom se može reći da Barbara Prpić nosi predstavu i da je svoju prvu glavnu ulogu odradila gotovo savršeno — riječ je o glumici koja je kadra biti cinična prostitutka, bezobzirna narkomanka i rasplakano dijete u gotovo isti čas, u čemu joj, osim nedvojbene scenske hrabrosti i snage, pomaže glas kakav se s domaćih pozornica rijetko čuje. Dušan Bućan, čija je glumačka energija slična onoj igrača američke košarke koje treneri hrane sirovim mesom, nije se mogao savladati pa je uglavnom prejak za ulogu Christianina nesretna ljubavnika, ali ga izvlače lirski momenti u kojima se i on i ona barem pretvaraju da su još djeca. Kako je Potočki u ovoj predstavi tek pokazao da je među fizički najspremnijim u reprezentaciji hrvatskog glumišta, on će tek pričekati svoju pravu priliku, dok bi uloge Sanje Hrenar, Dore Fišter i Ive Ćosić Dragan mogli odraditi i polaznici Učilišta, ovdje iskorišteni tek kao živa scenografija.

Sveukupno dakle, ZKM-ova Mi djeca s kolodvora Zoo zaista fokusiraju novu glumačku generaciju s njezinim dobrim i lošim stranama. Riječ je o vizualno uspjeloj predstavi u kojoj su se problem i realizacija gotovo poništili ili, slikovitije: vjerojatnije je da će ova predstava na razmišljanje potaknuti socijalnog radnika nego tinjedžera čiji je »frend na horsu totalno kul«.

Igor Ružić