Obećavajuća budućnost

Obećavajuća budućnost

Odustali su tako i analovci od instalacija situacije i site-specific vrste uradaka u kojima je itekako bitna odrednica smještaj i intervencija u konkretan izlagački prostor. Na ovom analu ravnopravno ćemo vidjeti radove što se služe čistom tekstualnom komunikacijom, fotografijom, pripomoćno svjetlom, zvukom, premještanjem i dogradnjom realnog predmeta... dok se splitska scena — ovdje uglavnom zastupljena, manje koristi novim medijima kao retoričkim potencijalom svojih konceptualnih radova

U oskudnoj splitskoj likovnoj stvarnosti u kojoj se nadasve štuju galerijske vrijednosti i ukusi, poznato podrumsko Annale i dalje slovi kao jedini projekt koji zastupa različitost i suvremenija umjetnička promišljanja. Premda se održava već po petnaesti put, AAA ove godine bilježi novi organizacijski početak budući da iza njega prvi put stoji osamostaljena udruga preuzeta imena, tek promijenjena poretka riječi — Annale Art Adria.

Od sama početka iza projekta se krila čvrsta platforma i brojna teoretiziranja. Premda se na bistrenju propozicija neprestano ustrajavalo, s njima se između ostalog radno potpomagalo i međusobno pojašnjavalo, mnogima izvana moglo se činiti trošenjem vremena, pretencioznim i dokonim, a samu se udrugu u svojoj anarhičnosti držalo krutom. No, analovci tvrde kako uvijek dobro dođe podsjetiti na razloge okupljanja, a ono je zastupanje jedne od ključnih radnih linija — struje ready-made u umjetnosti. Tako se davnih početnih godina dobro znalo kako se više nipošto ne želi izlagati klasična slika i skulptura, nego objekti, instalacije, ambijenti... Danas opet u najsvježijim aneksima programa ravnopravno se spominju i novi mediji — fotografija, video... i likovni izričaji i pozicije — nova figuracija, pa i nova slika, kao i nova skulptura... Aktualne promjene koje vladaju u umjetnosti sve su umjetničke prakse kao i kretanja unutar njih učinile nomadskim, stoga je na takvim podjelama i granicama zbilja suvišno inzistirati. Jer umjetnik ih danas i sam rado mijenja ili odbacuje i stilske i žanrovske i medijske mogućnosti.

Odustali su tako i analovci od instalacija situacije i site-specific vrste uradaka u kojima je itekako bitna odrednica smještaj i intervencija u konkretan izlagački prostor. Na ovom analu ravnopravno ćemo vidjeti radove što se služe čistom tekstualnom komunikacijom, fotografijom, pripomoćno svjetlom, zvukom, premještanjem i dogradnjom realnog predmeta... dok se splitska scena — ovdje uglavnom zastupljena, manje koristi novim medijima kao retoričkim potencijalom svojih konceptualnih radova. Naime, unatoč svim sovjim proglasima o mediteranskom usmjerenju i zemljopisnim budućim preferencijama o okupljanju umjetnika sudionika, anale je ponajprije uvid u splitsku scenu nadopunjenu sa tek nekoliko gostiju — zagrebačkim umjetnikom Darkom Fritzom, riječkim Damirom Čargonjom ili crnogorskim Ilijom Šoškićem, zacijelo najpoznatijim apatridom među umjetnicima koji na toj temi gradi svoj aktualni ciklus već desetak godina.

Korak dalje?

Suvišno bi bilo reći kako je jedino uistinu bitno čemu se od inicijalnih početaka ostalo vjerno potreba da se artefaktima uspostavi odgovorni dijalog s aktualnim društvenim temama, te da primarnim očuvaju konceptualni slojevi u umjetnosti. Poslije toliko godina nemoguće je tek s Duchamovom hitrinom i odlukom izložiti, recimo, sušilicu za boce. Kompleksniji su i razovrsniji načini kojima se konceptualno promišlja rad s idejom umjetnosti i idejom predmeta. Trideset godina poslije umjetnici su s naslijeđem baštinili i umjetničku povijest, te će u prikazu državne heraldike Ante Kuštre usvojiti ili se poslužiti ophođenjem Jaspera Johnsona i ambivalentnim vizualnim doživljajem koji se kreće između veličanstvenosti državnog simbola i trivijalnosti uporabnog predmeta (My majesty Flag), dok će se Siniša Labrović koristiti ljestvama poput starih Žuvelinih skala za oblake, ali u životnijem ozračju uvjerljivo i prizemljeno raščlanjujući svoju priču na Skale za stepenice, Skale za kapare i Skale za nebo.

Imena publici uglavnom poznatih analovaca nastavljaju se nerijetko na vlastite radove i preokupacije. Nikša Čvorović likovnom dosjetkom i izmjenom toplo-hladnog efekta pita se o korisnosti tolerantnoga civilnog ponašanja, koje podjednakom krilaticom obavezne demokratičnosti slobodno propušta sve opcije i pojave, čime nerijetko dohranjuje i patologiju društva. O društvenim sustavima, ali kroz prizmu tehnološkog napretka, promišlja Božo Jelenić u svom radu Feniks, u kojem robot na pametno i svemoguće navođenje odozgo biva pokrenut i manipuliran. Tehnološki napredak, osim što kontrolira prirodni kružni tijek stvari, valjalo bi pretpostaviti kako će jednog dana znati i vlastitom se snagom uzdići iz pepela i katastrofične slike svoje potencijalne budućnosti. Refleksija na ljudsku sudbinu prilično se izravno dotiče i rad Ozrena Bakotića s monitorom kao nadgrobnom pločom a šturim no nerijetko dostatnim, čovjekovim podacima...

Traganje za ključem...

Društveni problemi najvjerojatnije se lome kroz konkretne slučajeve i individualne povijesti, pa tako Ana Virag, Drena Čvorović Virag i Nikša Čvorović uporno skreću pozornost na vlastitu priču, vladavinu nemoći i bezobzirnosti koja ih je lišila mogućnosti normalnog radnog stvaranja i atelijerskog prostora s priloženim corpus delicti svoje bezuspješne borbe. Mlađa generacija ipak se slobodnije kreće unutar raznovrsnijeg spektra tema. Milan Brkić već dugogodišnjom sklonošću popističkim vizualnim uzorcima progovara i površnom brzinom dotiče niz slika o problemu i značenju danas neizbježnih komunikacijskih navika (Fix). Sklonošću prema srodnoj temi Vedran Perkov objesit će svoje oglasne krpe (Sve je čisto) poput samodostatnih praznih ekrana, stvarajući od tako ogoljelog komunikacijskog kanala gotovo ambijentalnu vrijednost bez suvišna informacijskog bombardiranja. Slične vrijednosti ima i naizgled obična zelena cerada, koja je mnogo više od onoga što se na prvi pogled čini. Likovno siromašan rad uz grafičke upute o razovrsnim mogućnostima multiuporabe krije u sebi potencijal simboličnog govora, o čemu svjedoči i nadobudan naslov rada Ane Virag — Usmjeravanje receptivnih emocija. Konceptualni radovi neopterećeni estetskim formalizmima kreću se i grade na relaciji između jezika i vizualnih fenomena. U tom prostoru umjetnikove interpretacije usvajaju se i posve suvremeni informacijski prijenosi i komunikacijski oblici, pa tako nerijetko i kôdovi oglašavanja ili banalne izmjene običnih, a nadasve korisnih ljudskih naputaka. Tomislav Lerotić svoju će ekološku misiju bez estetskih krinki uobličiti na tim iskustvima savjeta o pametnom rukovanju (Kutija za papir — kutija za stablo), dok će mu se u artističkoj svrhovitosti pridružiti i Ana Bošković Freund, koja će višak ljepote u svojim radovima opravdati u zbilji postojećim prirodnim oblicima, odakle će posuditi i ljepotu kristalnih struktura pahulja. U svečanosti jutarnjeg rituala naći će se uglavljen posvećeni obredni jezik kršćanskog čina i izlika za likovno moralističku besjedu u radu pod naslovom Oltar Vanje Pagara, dok će se problemom društvene zapaženosti pojedinca banalno duhovitim sloganom subverzivno poigrati Alem Čurin.

S emocijama ugrađenim u inteligentnu igru smislom u ovoj se vrsti umjetničkog rada — još nažalost bez kuratorskih smjernica i tematskih zadatosti, ponekad poput prebrza fluida ljudskih misli izmjenjuju i nižu slike, bježe odveć kratke mentalne asocijacije, a problemi i teme ponekad zapnu u intimističke i osjećajne vode. Stoga se od analovaca možemo oprostiti uz blagonaklonu želju da se do sljedećega njegova broja nađe primjeren selekcijski ključ i mudro kuratorsko vodstvo.

Jasna Gluić