Neuspjela parodija

Neuspjela parodija

Redatelj je samo ovlaš dotaknuo problem površnim dosjetkama pa je stoga njegov kazališni uradak zapravo postao inačicom onoga što je želio parodirati

Književnik zastrašujućih vizija budućnosti društva George Orwell svojedobno se plašio da ćemo se pretvoriti u zarobljenu kulturu, da će kriti istinu od nas dok je drugi književnik, Aldous Huxley, strahovao da će se istina utopiti u masi nevažnih podataka i da ćemo se pretvoriti u trivijalnu kulturu zaokupljenu glupostima. Jedan od najreprezentativnijih fenomena današnjice uz koje se vezuje pojam trivijalizacije svakako je televizijski medij, njegova površnost i manipulativnost, koja se najizrazitije očituje u senzacionalističkim talk-showovima i zaglupljujućim soap operama. Zanimljiv je istodobno bizaran podatak da su Laponci svojedobno na nekoliko dana odgodili svoju godišnju najvažniju seobu kako bi mogli saznati tko je ubio J. R.-a. Na tragu tih društvenih fenomena nastala je i prva ovogodišnja premijera u kazalištu Gavella — Slučaj Hamlet mlade autorice Ane Prolić, koja je za taj tekst dobila Nagradu Marin Držićza 2001. Svjedok vremena koje se hrani na spomenutim trivijalnim TV oblicima autorica Ana Prolić, poželjela se zaigrati tim fenomenima i vidjeti kako bi u jednoj od takvih emisija funkcionirala životna priča čuvenoga književnog junaka, Shakespeareova danskog kraljevića Hamleta. U show-programu nazvanu Život piše drame tipa emisije Jerry Springer, gdje se uz svesrdnu pomoć voditelja ljudi nagone da otkrivaju svoj prljavi veši sukobljavaju različite verzije konflikta, našli su se tako junaci poznate tragedije spremni raspravljati osobne traume te obiteljske i državničke sukobe.

Ono što autoricu ponajviše zanima nije otkriti nešto jako originalno i novo o Shakespeareovim junacima i njihovim odnosima nego parodirati medijsku formu bezbrojnih talk-showova, njihovo baratanje stereotipnim pomodnim frojdizmom, očitu manipulaciju sudionicima emisije, kao i publikom, koja nasjeda ispraznostima i hrani se tuđim dramama. Usput će cijeli slučaj iskoristiti i za aludiranje na neke naše dnevnopolitičke aktualnosti (prisluškivanja, ukradeni pa nađeni dokazni materijal i sl.) pa će i to ući u autoričin parodijski okular, koji se svime navedenim ironično poigrava, no bez nekih većih pretenzija. Njezina parodija ne želi biti subverzivna, njezine dnevnopolitičke aluzije ne žele uznemiravati, njoj je dovoljno samo da dotakne problem, ostavi ga plošnim i nakratko nas svojim dosjetkama zabavi. Ni redatelj Mario Kovač nije imao većih ambicija. Redateljski posao obuhvatio je nekoliko videoumetaka Roberta Orhela u obliku reklama Klaudijeva obraćanja narodu i sl. uključivanje fiktivne i prave publike s komentarima o razvoju scenskoga događanja te rad s glumcima, koji je zbunjivao jednako koliko kostimi i scenografija.

Infantilni spoj

Formalno Kovač je skinuo i parodirao show Jerryja Springera, koji u studio dovodi sukobljene strane da bi njihovim sukobima nahranio gladne mase željne krvi i senzacija, no formu takva gladijatorskog ringa nije zaoštrio do krajnosti da bi prikazao njezino naličje. U springerovsku formu ubacio je malo ironiziranja popularnih američkih televizijskih propovjednika pri tom je ponudio kostimografiju i scenografiju (Tijana Cvetković) dječje emisije Dizalica, infantilni spoj što počiva na čudnovatu hibridu bajkovitih i futurističkih detalja.

Ista nedosljednost, vjerojatno s redateljevom namjerom, dogodila se s glumačkim interpretacijama. Jedni su stripovski parsiflirali: Slavko Brankov (Polonije) duhovito je zaigrao na tip posesivna egocentičnog oca, Siniša Ružić na blesavu dobroćudnost odanoga Horacija, Enes Vejzović na maniru infantilnoga svađalice, a u sličnom je srtipovskom kodu zaigrao i Bojan Navojec Hamleta, kojeg su autorica i redatelj već unaprijed kastrirali na funkciju pubertetlije i nemoćna buntovnika, ne želeći u novi kontekst prenijeti ništa od beskompromisnosti Shakespeareova lika u raskrinkavanju etike bijede dvora, koja se mogla sjajno iskoristiti i kao mišolovka za razotkrivanje ispraznosti i manipulativnosti TV-carstva.

Realistička manira

Stripovskom Hamletu i spomenutoj družini kontrastirana je Ofelija Ines Bojanić, koja kao da je izašla iz neke loše psihodrame, također bez dvostrukih planova svedena na funkciju drhturave nemoći Ivana Bolanča (Moderatorica) igrala je na relističku maniru sličnih uzoraka kao i Mirjana Majurec, koja je duhovito uobličila tip malograđanske agresivnosti glasa iz publike koji uvijek nešto komentira dok je Sreten Mokrović kao Voditelj pokušavao spojiti nekoliko voditeljskih tipova krećući se između namještene ljubaznosti vječnog osmijeha Olivera Mlakara, propovjedničke sladunjavosti američkog patera Sakowicza, dajući na trenutke naslutiti manipulatorsku lukavost svog lica. Zoran Gogić (Klaudije), Robert Ugrina i Janko Rakoš (Rosencrantz i Guildenstern) stavom i ozbiljnim držanjem nastojali su imitacijom ironizirati pompoznost nekih predložaka iz bliske nam zbilje, dok je najtočniju paradigmu pronašla Helena Buljan (Gertruda) prevevši Shakespeareovu kraljicu opsesivno vezanu i uz vlast i uz sina u suvremenu inačicu hladnih glamuroznih pripadnika raznoraznih elita, kojoj je najvažnije sačuvati fasadu i svaki eksces u strahu od javnog skandala egocentrično gurnuti pod tepih. Ekran je trajno obećanje zabave koja predstavlja supraideologiju svakoga TV-izričaja pa i vijesti, svaki sadržaj on nastoji isprazniti do srži da bi ga ukrotio, smatraju neki od teoretičara medija, no redatelj je samo ovlaš dotaknuo taj problem površnim dosjetkama pa je stoga njegov kazališni uradak zapravo postao inačicom onoga što je želio parodirati.

Gordana Ostović