Neuništive Belamarićeve ideje

Neuništive Belamarićeve ideje

Miro Belamarić, Cantus, HDS, HRT

Prije otprilike dvije godine, među diskografskim izdanjima koprodukcijskoga tipa koje ostvaruju Cantus (firma u stopostotnom vlasništvu Hrvatskog društva skladatelja), samo Hrvatsko društvo skladatelja i Hrvatska radiotelevizija, pojavio se autorski CD skladatelja i dirigenta Mire Belamarića. Na toj kompaktnoj ploči Belamarić dirigira vlastita djela, izbor kojih je očito rađen s pretenzijom da njegov opus predstavi u širem razdoblju. Na CD je tako uvršteno jedno od njegovih recentnih skladateljskih ostvarenja, Svečana Euro-uvertira, op. 19 iz 1999. godine, uz skladbu Spectrum za simfonijski orkestar op. 17, zapravo Prolog i sedam valcera s različitim bojama u naslovu, koje su uzete iz spektra samog prologa. Pojedine boje sugeriraju određene emocije, a cijela skladba zamišljena je kao simfonijsko-koreografska poema odvojenih ulomaka, pa se tako valceri mogu izvoditi i pojedinačno. Treća skladba rano je Belamarićevo ostvarenje iz 1968. godine, pisana u obliku varijacija za glasovir i orkestar, pomalo bizarna naslova Kako ubiti Mozarta.

Sa stanovišta Belamarićeva skladateljskog opusa ova kompaktna ploča dobrodošla je i kao dokument informativne vrijednosti budući da se njegove skladbe, osobito posljednjih godina, vrlo rijetko pojavljuju na programima naših koncerata. Belamarić je od početka devedesetih iščeznuo i kao dirigent s naših opernih i koncertnih pozornica, što je još manje logično kada se zna da je Zagrebačka opera bilježila posljednje godine svojih kvalitetnih produkcija sredinom devedesetih, kada je upravo Miro Belamarić postavio prva dva dijela Wagnerove Tetralogije na sceni zagrebačkoga HNK. Kao skladatelj, Belamarić je ostao dosta čvrsto ukorijenjen u tradiciju, s najviše sklonosti prema ekspresionističkom izričaju bergovskoga tipa, s dobrom zanatskom podlogom, koju je stekao još za studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. To se osjeća i u skladbama predstavljenim na ovoj kompaktnoj ploči, koje, premda nastale u rasponu od tridesetak godina, ne pokazuju znatnije promjene njegova glazbenog stila.

Na ovom CD-u ipak najsvježije djeluju varijacije Kako ubiti Mozarta, duhovita igra s tematskim uzorkom a la Mozart, koji kroz veći broj fragmenata građenih na principu varijacija na koncu poprima svoj osnovni oblik pročišćene, nepomućene, zapravo neuništive glazbene ideje. Kao solist na ovoj se vrlo urednoj snimci pojavljuje pijanist Vladimir Krpan. Sve snimke ostvarene su u produkciji Hrvatske radiotelevizije, a dobar tonmajstorski posao obavili su Dubravka Vrbljanac, Matija Brkić i Radan Bosner.

Retuširanje životopisa

I sve bi to na ovom diskografskom uratku umjetnički još bilo u redu, da produkcija samoga CD-a nije povjerena diletantima koji se već desetak godina skrivaju iza funkcija u našim službenim, državno zaštićenim institucijama glazbe, kakvo je Hrvatsko društvo skladatelja i pripadajuća mu firma Cantus, te glazbeni program i proizvodnja Hrvatske radiotelevizije. U pogledu informacija koje daje o tehničkim podacima snimaka, ovaj CD zapravo je netočan. Na poleđini ploče snimke su označene s deset brojeva, no u stvarnosti, kod slušanja, postoje samo tri broja, jer Spectrum«, označen brojevima od 3 do 10 postoji kao cjelina, samo pod brojem tri. Još lošije prošla je oprema bukleta, s popratnim tekstovima o autoru, djelima i interpretima. Biografski podaci o Vladimiru Krpanu otisnuti u knjižici klasični su uzorak mješavine megalomanskih predodžbi i čistih dezinformacija. Kao primjer neka posluži citat na hrvatskom jeziku (isti tekst otisnut je i u prijevodima na njemački i engleski), koji glasi: »Stekao je temeljitu i svestranu glazbenu naobrazbu (odnosi se na Krpana), između ostaloga i u dugogodišnjem radu s Arturom Benedettijem Michelangelijem u Italiji i Švicarskoj, te studirajući u Taormini klavir kod Nikite Magaloffa, dirigiranje kod Sir Johna Barbirollija i Carla Zecchija na rimskom sveučilištu i glazbenu estetiku kod prof. Luigija Ronge. Sieni je pohađao satove dirigiranja kod Sergiua Celibidachea, klavira kod Alfreda Cortota, violončela kod Pabla Casalsa i gitare kod Andresa Segovie.«

Svakom tko ima i mrvu zdrava razuma jasno je da eventulano neobvezno prisustvovanje majstorskim radionicma pojedinih interpreta ne može značiti relevantni biografski podatak. (Valja usput reći da se podatak o Celibidacheu, Cortotu, Segoviji i Casalsu kao Krpanovim učiteljima, kao dopunski dio njegove biografije, — koja je, kao i biografije mnogih naših glazbenih lokalnih veličina pa i akademika glazbene provenijencije jako podložna retušima — pojavio tek u novije vrijeme, kad su spominjani umjetnici već umrli). S druge pak strane, aktivno sudjelovanje, da ne kažemo studiranje u klasama spomenutih velikih instrumentalista i dirigenata, dostupno je ionako samo onima koji su kao instrumentalisti ili dirigenti već dosegnu visoki stupanj perfekcije. Što u Krpana kao gitarista, violončelista ili dirigenta sigurno nije slučaj! Tko je i iz kojeg razloga garnirao Krpanovu biografiju navedenim besmislicama, da li je to bio on sam ili netko drugi, nemoguće je dokučiti, jer je ovo diletantski opremljeno diskografsko izdanje, po dobru običaju svojih izdavača objavilo nepotpisani tekst. Nije nevažno napomenuti da su kao nakladnici ovog CD-a navedeni: Sanda Vojković, Ivo Josipović i Željko Mesar. Na kraju ostaje otvoreno pitanje: Prema kojim se to profesionalnim kriterijima i u čijem interesu na takav način prezentira hrvatska glazbena kultura?

Bosiljka Perić-Kempf