Mendes se oprašta

Mendes se oprašta

London Sam Mendes, poznati filmski i kazališni redatelj, kraj svojega desetljeća u kazalištu Donmar Warehouse, kojem je bio ravnatelj i koje je bilo u repertoarnom i izvedbenom smislu najhvaljenije londonsko kazalište, obilježava dvjema premijerama. Ista glumačka podjela koju predvode Simon Russell Beale i Emily Watson zaključuje Mendesovu epohu u Donmaru produkcijama Čehovljeva/Frielova Ujaka Vanje i Shakeseparove Na tri kralja. Dok Shakespeare premijeru očekuje tek potkraj listopada, Ujak Vanja u Mendesovoj režiji izveden je prošloga tjedna pobravši kritičke panegirike. Pohvale je uz Mendesovu dosljednu i maštovitu režiju zaslužila kompletna glumačka podjela, a posebno Russell Beale, Helen McCrory i David Bradley. Jedine primjedbe upućene su Frielovoj adaptaciji koja petlja po Čehovu povremeno se sasvim nepotrebno udaljavajući od izvornih replika, sigurno boljih nego što su to Frielove, ali i načelu da prvi potpisan kao autor na ovom projektu bude baš Friel, a ne Čehov. U svakom slučaju Mendes odlazi kako je i vladao: u oblaku medijske potpore i oduševljenja.

Dramski hiper-realizam

New York Off-broadwaysku Paradise Theatre Company osnovao je Tom Noonan, dramatičar i glumac, zagovornik hiperrealističkog kazališta, sa svrhom promicanja dramaturgije koja zumira na obična ljudska bića i njihove dobro čuvane tajne, nakon kojih se shvati da ti ljudi i nisu tako obični, odnosno da su — vrijedni drame. Upravo o običnim ljudima govori i nova premijera PTC-a, komad Peter and Vandy mladog Jay di Pietra, koji je za svoju dramu zaslužio pohvale, što se ne bi moglo reći za njegovu režiju. Drama o vezi koja započinje u studentskim danima, prolazi ups and downs i bude zaključena pomirenjem para pisana je u cinema verite stilu, kao mikroskopski pogled na ljubavni odnos ispisan vinjetama koje ne prate kronološki slijed nego postaju kamenčići odnosa koji u dramaturškoj cjelini stvaraju mozaik života.

Novi kazališni poredak

Beograd Drugog listopada završio je 36. BITEF, koji je ove godine održan pod sloganom Novi svjetski (kazališni) poredak, a koji je u konkurenciji okupio brojne dramske i četiri plesne produkcije. Festival je započet danskom produkcijom Büchnerova Woyzceka u režiji Roberta Wilsona, prikazana su dva Hamleta (Stemannov u produkciji Schauspielhannover iz Hannovera i slovački mađarskog redatelja Alföldija) i dva Supermarketa Biljane Srbljanović (beogradski u režiji Alise Stojanović i belgijski Paola Maggelija). Odlično je prošla poljska predstava s prošlog avignonskog festivala Festen Grzegorza Jarzyne, ali i Držićev Skup Jagoša Markovića. Iz bogata programa festivala (čiji budžet čini 130 000 eura dobivenih iz stranih izvora, nešto više dali su Beograd i Ministarstvo kulture dok je od sponzora prikupljeno oko 50 000 eura) izdvajamo još novi projekt talijanske grupe Fanny & Alexander Requiem u koprodukciji s Kampnagelom Gordane Vnuk, Hazarski rječnik Pavića i Pandura, šokantni Plastelin mladog ruskog pisca Vasilija Sigarova u režiji Kirila Serebrennikova te mađarski Zločin i kazna iza rešetaka (prema Dostojevskom) Arpada Sopsitsa. Festival je završen nastupom Pekinške opere, koja je neposredno prije nastupala i u Hrvatskoj.

Kad završi ljeto

Pariz Najpoznatiji europski festival koji nije ljetni zove se — jesenji, a pripada u najdulje svjetske festivale. Pariški Jesenji festival (Festival d’automne) započeo je u francuskoj prijestolnici 23. rujna i potrajat će puna tri mjeseca, sve do 22. prosinca. Bogati program kojem je kazalište tek jedan od segmenata (uz glazbu, film, operu, izložbe...) prikazat će jedanaest predstava u blokovima od pet do petnaest izvedbi. Dramski program otvorit će 8. listopada spektakularna četverosatna adaptacija Tolstojeva Rata i mira u produkciji moskovskog studija Fomenko koju je režirao sam Pijotr Fomenko, slijedi Rodrigo Garcia s uspješnicom After Sun prikazanom u Avignonu, pa Bernhardtov Sve je mirno kojega režiju i produkcije potpisuje Tg STAN (iza kojeg se krije grupa Stop Thinking About Names). Program se nastavlja ruskim autorom Eugenom Griškovcem, koji je postao općim mjestom svakog festivala što drži do sebe, ovaj put sa starijom produkcijom Kako sam pojeo psa i koprodukcijom Berliner Ensemblea i Schauslpielhaus Zürich Zemlja Martina Crimpa u režiji Luc Bondyja kojima slijedi još jedan Crimpov tekst, Le Traitement (Postupak) u režiji Nathalie Richard, a s kraja ovog zanimljivog festivala izdvajamo Maxwellov projekt Traži se bubnjar, koprodukciju New York City Players i hannoverskog festivala Theaterformen 2002.

Jasen Boko