Ko štandarac na maestralu

Evo nas pred još jednim državnim praznikom: 8. listopada zalepršat će zastave, barjaci, stjegovi. Tada se sjetim svoje omame. Kao »hauserica« morala je o državnim praznicima isticati na kući zastavu. Nismo imali onaj željezni držač, nego bismo je gurnuli kroz jednu od okruglih rupa za prozračivanje tavana. Tavan nije bio »adaptiran«, nego je zaista služio onomu čemu su tavani i služili — odlaganju starih stvari, a zimi sušenju rublja. Dakle, trebalo je dosta umješnosti da se gospođa u godinama uzvere do tih tavanskih rupa i izvjesi zastavu, pa je omama na tu dužnost rado zaboravljala

Mlađi ukućani rado bi se bili verali, ali se omama bojala da »dica ne padu«, pa je i tu dužnost naprtila sebi na grbaču. I tako se događalo da bi nam o državnim praznicima često dolazili u posjet »zagrebački plavci« jer zastave uoči obilježavanja slavnih dana naše partizanske epopeje na našoj kući nije bilo. A sve je moralo biti i prije vremena, udarnički. I na izbore, premda su trajali cijeli dan, očekivalo se da odletite u cik zore. Suludo natjecanje tko će prije. A i na tim sumornim biralištima i opet zastave — jedne nalijepljene na zid, druge mlohavo smotane u kutu. Ispred njih sivi aktivisti — čuvari listića i izbornih kutija.

Zastava je, dakle, jednobojan ili višebojan komad tkanine s grbom ili znakom koji simbolizira državu, stranku, grad itd., a može obuhvaćati i tkaninu i motku. Prvotno je značila kolac (motku, palicu) zaboden u zemlju, a na njemu platno; ili općenito sve što je postavljeno (zastaviti=postaviti). Zastavama se možemo i sporazumijevati (abeceda zastavicama), njima barataju suci u nogometu, vaterpolu i drugim sportovima, bijelu zastavu istaknut će ljudi koji se žele predati ili pregovarati sa zaraćenom stranom, crna zastava znak je žalosti, kao i zastava na pola koplja, stijega. Upravo riječ stijeg možemo naći u oba značenja — zastave i koplja. Potječe još iz cslav. vremena i znači ono što danas u neutralnoj upotrebi pokriva zastava, a ie. *steg značio je kolac, batinu, gredu. Stijeg je u prijevojnoj vezi sa stog i stožer (a i u tim riječima sve se vrti oko kolca, čvrsto zabita u zemlju, oko kojega se slaže sijeno). U nekim slav. jezicima (češki, poljski, bugarski) nalazimo vlajku, a u nekima i prapor, što je prvotno označavalo ono što jako leprša.

Treća riječ koja se udomaćila u istom značenju jest barjak (premetanjem od bajrak). To je orijentalizam (tur. bayrak, perz. bayraq) koji je mogao značiti: 1) zastavu, 2) odred vojske ili odred u kakvoj povorci koji nosi zastavu. Zanimanje ili čast nošenja barjaka — barjaktar, zastavnik — sačuvala se u prezimenima Barjaktarević /Bajraktarević i Zastavniković.

Ča barjak...

A sada malo glazbe da vidite kako se sva tri izraza javljaju u nekim masovnim pjesmama. »Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ« — to je, naravno, naša mila trobojnica, naš barjak hrvatski. Pa onda u sjetnoj pjesmi proletera Konjuh planinom »A na vrh planine zastava se vije, crvena od krvi proletera«. Sada naš vremeplovni DJ stavlja borbenu partijsku pjesan »Pod stijegom Partije skršismo lance, pošli smo u odlučni boj«. Da me dignitetlije (na ovoj će riječi za 10 godina ljudi magistrirati jer će se satrti da je nađu u rječnicima, a neće je naći) ne sfundaju — stijeg je valjda neki izrod čim ide s Partijom pod ruku — brzo im puštam idući glazbeni broj: »Na Crnom moru se gordo vije ustaški stijeg, pod njime hrabri mornari dušmane gone u bijeg«. A sada refren, all together, gromko i bodro: »Naprijed, mornari, sa plavog Jadrana, uz vas je Poglavnik i cijela Hrvatska«. Kako vidimo, stijeg dobro pristaje i uz Partiju i uz Poglavnika. Ima još jedna (u Njemačkoj nakon 1945. zabranjena) pjesma sa zastavom (autor Horst Wessel), no ne želim izazvati međudržavni spor pa ću reći samo da se njem. Fahne sačuvala u našoj staroj riječi za zastavu, fana. Kad graditelji dođu do najviše točke na kući, krova, izvjese fanu. Sada kad su i fašisti i antifašisti došli na svoje, evo nešto i za manjine — Bandiera rossa. Okrenimo se upravo toj bandieri (ne moramo se pritom okretati kako vjetar puše, poput čelik-značajeva »di sette bandiere«, političkih prevrtljivaca koji su spremni istaknuti svačiju zastavu). Tal. bando bila je skupina vojnika pod jednom zastavom. Franačko bannus u srodstvu je s got. bandwa — znak, zastava, barjak. To značenje sačuvalo se i u izvedenici s -aria — bandiera (uz bandera, što može značiti i zastavu i stup, npr. telegrafski). Pod zastavom su se oduvijek skupljali vojnici. To feudalno značenje ostalo je i u našem latinitetu banderium — četa konjanika koju su davali feudalci u slučaju rata; konjanička pratnja. Banda, naravno, može biti i grupa ljudi (obično ološ), vojna glazba (Banda svira, regiment maršira), pa i strana (Malu bandu u Povljima ne zaboravi!). Banderilja pak (španj. banderille — zastavica) kratka je sulica sa šarenim vrpcama za borbu s bikovima, a banderiljero borac s bikovima opremljen takvom sulicom.

Korugva

I Cesarić u svojoj Mrtvoj luci ima na jarbolima šarene zastave, no one nikoga ne razjaruju. Tin Ujević pak u Oproštaju poručuje: »korugva nam ćuhta; gremo mi puntari!« Korugva/horugva dolazi od prasl. horogy. Posuđenica je iz mongolskoga (avarskoga) (h)orongo=zastava. Nomadi skupljaju plijen, roblje i vojsku oko barjaka i dijele se plemenski po barjacima.

I na kraju Slamnig i njegova Barbara. »Srce se strese ko val na žalu / ko štandarac lagan na maestralu«. Draži mi je njegov miroljubivi štandarac nego njem. Standarte stijeg konjičkih i motoriziranih jedinica, simbol žustrih jurišnika. A Krležine Zastave potvrđuju kako »na tom svijetu stalna samo mijena jest«.