Inteligentni SF-noir

Specijalni izvještaj (Minority Report) red. Steven Spielberg

Ne volim prepričavati radnju filmova u recenzijama i tako kvariti užitak gledateljima, ali oprostit ćete mi ovaj detalj: policajac John Anderton (Tom Cruise) nosi vlastite oči u vrećici kako bi prevario retinalni skener; dok vadi očne jabučice, ispadnu mu i počnu se kotrljati niz hodnik; jedno oko padne kroz rešetku slivnika; Anderton drugo ipak uspije uhvatiti za očni živac. Pustimo sad razloge zbog kojih se to zbiva i recimo svi uglas: — To je režirao Steven Spielberg? ONAJ Steven Spielberg? Čovjek koji proteklih četvrt stoljeća poput gromobrana privlači sve pogrde na račun Hollywooda? Djetinjasti, ljigavi, sentimentalni, odnosno (rječnikom hrvatskih kritičara) patetični Spielberg? Da, jest: štoviše, režirao je film u kojem ovo nije najšokantniji prizor, i povrh toga, film u kojem šokantnost dolazi tek usput — Specijalni izvještaj (usput, zašto ne Manjinski?) najinteligentniji je i najkompleksniji film na repertoaru od početka ove godine. Morate ga vidjeti, barem zato da drugom prilikom budemo u stanju otvorenije raspravljati o prizorima i konceptima koje je bolje ne znati prije gledanja.

Druga će prilika, usput, doći u sljedećemu broju »Vijenca«, kada budem pisao o tome filmu s motrišta adaptacijâ Philipa K. Dicka. Zasad samo ovoliko: smatram Dicka jednom od najbolje čuvanih književnih tajni druge polovice prošlog stoljeća, autorom koji je kroz kratke, britke znanstvenofantastične prizme prelomio golem spektar relevantnih tema. Činjenica da Hollywood svakih desetak godina posegne za Dickom i stvori jednog Blade Runnera, pa Total Recall i napokon Minority Report samo daje do znanja da Dickova relevantnost ne jenjava. Štoviše, čini se da njegov opus više od svih klasičnih autora znan-fana odgovara staroj maksimi da znanstvena fantastika ne pokušava predvidjeti, nego spriječiti budućnost: futurizam SF-a u Dicka tek je zrcalo sadašnjosti, način za isticanje njezinih ključnih problemskih čvorova.

Nadahnuće potaknuto Dickom u Spielbergovu je filmu gotovo opipljivo. Nakon što je u devedesetima stekao respektabilnost (i dva Oscara) filmovima posvećenim ozbiljnim historijskim temama, u kojima je nagnao sebe na suočavanje s brutalnostima i stvarnim ljudskim zlom — zadržavajući tek pravo da u završnicama iznova uspostavi autorsko pravo na optimizam — Spielberg se u novome stoljeću vratio SF-u, svome omiljenom žanru u kojem se, s iznimkom dvaju Jurskih parkova, nije okušao gotovo dva desetljeća. Ovo je zbiljski razlog za slavlje. Više od svih svojih vršnjaka — Scorsesea, Lucasa, Coppole — Spielberg se danas, kad je na vrhuncu bogatstva, ugleda i moći, tjera stvarati uvijek drukčije, stilski i tematski sve složenije filmove koji neće podilaziti banalnom populizmu. Istodobno, činjenica da je u dvije godine snimio dva do te mjere različita i do te mjere vrhunska SF djela kakvi su Umjetna inteligencija i ovaj film ukazuje na napon kreativne snage kojemu unutar Spielbergova naraštaja mogu konkurirati tek Ridley Scott i Terry Gilliam, ali samo ponekad. Zbiljski estetski i idejni srodnik Specijalnog izvještaja među današnjim je redateljima jedino David Fincher.

Ovaj amalgam stilske suvremenosti i osobnih tematskih preokupacija dobiva ovom prilikom nov, autohton izraz. Često je o novim djelima redateljskih seniora najpametnije govoriti kao o amalgamima koncepata iz prethodnih djela, no Spielberg ovim filmom iznova iskoračuje u teritorij kojim još nije prošao. Dickov je predložak tu, kao i u Blade Runneru, prefabuliran u SF inačicu klasičnoga film noira, s pripadajućim elementima egzistencijalne tjeskobe protagonista-istražitelja i gotovo opipljive boli onih koji su drukčiji (ondje replikanata, ovdje prekognitivnih mutanata), no vizija budućnosti koju podastire Spielberg samo je njegova. Fama o panelu futurista koji su Spielbergu pomogli da stvori uvjerljivu viziju Washingtona iz 2054. pripada promotivnoj kampanji ovog filma, no bitnije je da Specijalni izvještaj dovodi žanrovsku ikonografiju na kvalitativno višu razinu, te da pritom sva sila dosjetljivo smišljenih tehnoloških detalja ima stvarnu, organsku relevantnost unutar priče.

Sve dok je na djelu ova sinergija između predloška i realizacije — otprilike, tijekom prve tri četvrtine filma — riječ je o pravom remek-djelu, originalnu i dojmljivu iz prizora u prizor. (Spielberg, usput, čak pronalazi način da u radnju integrira Hitchcockovu zamisao iz vremena rada na filmu Sjever, sjeverozapad, o prizoru na pokretnoj traci u tvornici automobila — zamisao koju sâm Hitchcock nikad nije uspio pretvoriti u prizor koji bi funkcionirao.) Sama završnica, premda nije loša, nekako odveć poseže za narativnim razrješenjem u stilu jednog od mnogobrojnih Hitchcockovih konstrukata. S obzirom da je Spielberg na teritoriju trilera ipak prvi put u redateljskoj karijeri, nisam mu to sklon odviše zamjeriti: takav mu završetak ionako omogućuje da završi ovaj mračan i bolan film na noti optimizma nalik onima iz Schindlera i Ryana, lišenoj zbiljske radikalnosti i prethodno prisutne transgresivnosti. Drugim riječima, drago mi je zbog mutanata, ali njihova sudbina u ovom filmu jednostavno ne nosi poetsku težinu koju raniji tijek radnje — da replikante iz Blade Runnera ne spominjem — projicira i traži.

Ipak, ovo je minoran prigovor. Svi problemi Specijalnog izvještaja u velikoj su manjini. (Zahvaljujem domaćem distributeru što mi je upropastio igru riječi.) Vrline su mu brojne i kvalitativno velike: Spielberg je stvorio jedno od najenergičnijih, najriskantnijih i najsloženijih djela u svojoj golemoj karijeri. A ove godine ima još jednu premijeru! U usporedbi s njime, mnogi dvostruko mlađi redatelji djeluju kao dosadni starci.

Vladimir C. Sever