Instant remek-djelo

Posljednja pljačka, Sexy Beast, red. Jonathan Glazer

Ono za što se na prvi pogled činilo da će biti još samo jedna solidna, već konvencionalno nekonvencionalna britanska gangsterska hot-stuff — Posljednja pljačka, razvilo se u oduševljavajuće humornu studiju karaktera, sa iznovnim iščitavanjima klišeja žanra, s nesporno briljantnim imputima redatelja glazbenih spotova britanskih glazbenih »zakona« poput Radiohead ili Massive Attack — Jonathana Glazera; te se pokazalo izvrsnim i osvježavajućim slijednikom recentne britanske gangsterske kinematografske ponude — uključujući tu i filmove Guy Ritcheja, baš kao i one njegovih manje talentiranih epigona; odnosno prethodnike poput Dad Savage B. M. Evansa, ili iznimno hvaljenih Lica Antonie Bird i Gangster broj 1 Paula McGuigana, pa čak djelomično i Raining Stones Kena Loacha — da nabrojimo samo neke.

Instant remek-djelce, Sexy Beast nema niti jednog kadra viška — čak i junakove digresivne fantastične more s vragom kao protagonistom imaju svoj smisao, čineći svojevrsni lajt-motiv koji film zaokružuje i finalno.

U centar postavljajući sukob volje dva mizerna, no dopadljiva ljudska bića — sadašnjeg i bivšeg gangstera — Ben Kingsleyeva Dona i Ray Winstoneova Gala, redatelj kreira likove veće od same (domišljate i tečne) priče. U prvome redu i najuočljivije briljira ovogodišnji oskarovski nominant Kingsley, čiji sam spomen imena (Don Logan) — poput onog Keyser Sozea u Singerovim Privedite osumnjičene izaziva doslovan strah i trepet; no kada se isti ukaže i fizički, ni približno ne ostavlja implicirani — mitološko dijaboličan efekt na prisutne — kako likove tako ni gledatelje. Jer njegov je zlikovac jednostavno nekulturni siledžija, omanji psihopata bez društvenih manira — nikako nedodirljivi, svemogući Zli manipulant. Pritom ovo nije jedina Kingsleyeva rola negativca iz prošlosti (istog je glumio i u Smrt i djevojka Polanskog, primjerice), no zato je definitivno najpamtljivija; iako Kingsleyev kalibar glumca u svojoj filmografiji bilježi i karakter poput Ghandijeva (za kojeg je Oskara 1982. i osvojio), a čime je psihički dosegao dvije ekstremne točke Dobra i Zla utjelovljene u jednom; dokazavši da je uvijek i nanovo riječ isključivo o parovima suprotnosti koji nesrazmjerno supostoje u svima nama (Ghandi s jedne, Logan s druge strane). Tako njegova snažna individualna impresija u zasjenak baca druge karaktere, a zapravo se nikako ne bi smjelo dogoditi da se zanemari cast prepun izvrsnih izvedbi — posebice ona suptilnija i manje ekspresivna Raya Winstona (čistog glumca iz sjene, koji je odigrao brojne odlične uloge uključujući onu u već spomenutu Licu, odnosno Final Cut; Love, Honour & Obey, te cameo u Tube Tales), koji ovdje Kingsleyu funkcionira kao uvjerljiv kontrast (on samo želi uživati u svom kičastom Barbie-Ken svijetu), a koji je ujedno pružio i izvrsnu studiju karaktera uistinu zaljubljena u svoju ženu, te je već u (briljantnoj i maštovitoj) uvodnoj sekvenci oštroumno isprofiliran.

Ono što Sexy Beast čini toliko drugačijim od drugih te ga uzdiže iznad prosjeka jest to što se nikad ne uljuljkava u klišeje i tipičnosti, ali ni ne propušta priliku iznenaditi odnosno adrenalinski potaknuti promatrača (izvrsno simultano montirane scene umorstva i eterične podvodne pljačke), te zrači inteligencijom prožetom suptilnim humorom i dojmljivim nasiljem — uglavnom verbalnoga tipa.

Katarina Marić