Gutanje priče, mljac!

Gutanje priče, mljac!

Sanja Lovrenčić, Portret kuće, Naklada MD, Zagreb, 2002.

Počet ću s jednom metaforom kao opisom hrvatske književne scene i stvari koje se događaju okolo i naokolo nje. Zamislimo rat, zamislimo dva dugačka rova, jedan nasuprot drugom, puna ljutih vojnika s prašnjavim kacigama i puškama. Ti vojnici su pisci, takozvani ljevičari i desničari, uljuljkani u sigurnost i ispravnost svojih stajališta. Zamislimo livadu, ničiju zemlju između, na kojoj iznad rijetkoga cvijeća leti nestašni bijeli leptir. Hoće li vojnici primijetiti leptira? Naravno da neće. Oni će možda zapaziti kakva zalutala vola koji se može primamiti u rov i onda ga pojesti, ili pak kakva špijuna koji brzo pretrčava na neprijateljsku stranu... Eto, na taj način tumačim kontekst u koji padaju knjige Sanje Lovrenčić.

Želim reći kako je književnost sama po sebi ponekad sasvim izvan interesa ljevice i desnice. I jedni i drugi znali su odbacivati književnost kao nepotrebnu, kao višak koji kvari njihove čiste planove i postavke.

U ovako maloj zemlji i na ovako malom tržištu mogućnost zarade od pisanja gotovo da ne postoji izvan političkih bunkera. Stoga nemam nikakve iluzije da će ta ograničavajuća i usisavajuća podjela prestati postojati, jer ona ima duboke ekonomske korijene i razloge — a to je ono što pokreće svijet. Međutim dok se većina naših pisaca kreće tim uhodanim prolazima (jesu li to zaista pisci u doslovnom smislu riječi?), vani se ipak nešto događa. Je li zaista politika uvijek jedina vrhunska tema književnosti i kritike?

Iznenađenje na više razina

Vratimo se onom leptiru, novoj knjizi Sanje Lovrenčić. Portret kuće iznenadio me na više razina. Riječ je o konceptualno organiziranoj knjizi koja je sastavljena od dvije veće cjeline, koje se opet dijele na nekoliko manjih, mogle bi se nazvati kratkim pričama.

Prva konceptualna cjelina, po kojoj je knjiga dobila ime, veća je i odnosi se, ne toliko na portret određene kuće, koliko na portret, pejsaž i topiku autoričine psihe — simboliziran izmišljenom, neuhvatljivom kućom. Ta nadrealna postavka proizvodi razne situacije i događaje, strukturirane ponekad kao fantastične ili horor priče, a ponekad kao snovi. Naime, kuća kao tema, a s njom i psiha u pozadini, rastvara se i raspada na nekoliko fantastičnih fenomena/priča, koji autonomno, iz različitih kutova, obasjavaju istu stvar. To postaje plodan fikcijski materijal, tek ponegdje upotpunjen stanovitim krpanjem da bi se zaokružio početni koncept.

Druga cjelina, Zapisi s ruba neizvjesne zemlje, nešto je lošija; niz je kratkih priča od kojih je možda najuspjelija Četvrta paluba; mogao bi je slobodno potpisati Poe ili Lovecraft.

Hvatanje za riječ

Neću previše hvaliti knjigu da me ne uhvatite za riječ; budući da je riječ o konceptu, priče osciliraju, ali neke mi se čine vrlo dobrima. Središnja priča, naslovljena Pogled izvana, ima gotovo nepoznatu kvalitetu u našoj novoj književnosti: u njoj je autorica ostvarila odličan suspense — bolje i sočnije nego svojevremeno Tribuson — fenomen koji vas tjera da doslovno progutate priču. Moglo bi se o tome još mnogo reći, spomenuti Lyncha i njegove filmove koji govore o podjeli psihe (Lost Highway, Twin Peaks), a ovdje ima sličnih motiva (Pogled izvana, Dvojnik, Bazen), ali mnogo suptilnijih, nježnijih, konstruiranih od neke nježne materije poput peluda s leptirovih krila, ili poput najfinijeg sna. Uvodna priča Portreta kuće, naslovljena Početni prizor, nešto je najlaganije što sam ikada pročitao, ima mocartovsku snagu i lakoću. Taj krhki svijet, nježan poput paukovih niti, a usmjeren prema dubokim egzistencijalnim problemima, čista je poezija pretočena u prozu i veliki dobitak naše književnosti devedesetih.

Sklonost prema fantastici, snovitost, nadrealna kafkijanska atmosfera (poznata kafkijanska neodlučnost, prema kojoj drugi dio rečenice niječe prvi), suspense i nevjerojatna lakoća kojom rečenice Sanje Lovrenčić liježu na papir, prisilit će suptilnijega čitatelja da knjigu pročita za jedno poslijepodne i da je zaklopi sretan tražeći još priča.

Jedini je autoričin problem njezina mjestimice prenaglašena hermetičnost. I to hermetičnost na razini forme, a ne sadržaja. Ta će hermetičnost možda odbiti određeni dio čitatelja, a možda se mogla riješiti — ako smijem ovako nezgrapno reći — kakvim provodnim likom, ili kakvim prigodnim imenom, jer ova proza na sto i tridest stranica ne sadrži ni jedno jedino ime. Sadrži tek dva naratora, neimenovana muškarca i ženu koji se ritmički izmjenjuju (u prvom licu) i nekoliko simboličkih likova, funkcija ili personifikacija. Takva postavka podrazumijeva još nešto što bismo mi čitatelji morali znati da bismo postali ravnopravni sa spisateljicom (nekakav insajderski pogled, kao da smo i mi stanari kuće) — ali mi to ipak ne znamo. Stoga bi malo ideologije priče mnogo pomoglo, rad na samoj formi pripovijetke, primjerice objektivizacija naracije ili kreiranje tradicionalnih likova.

Hermetizam je višak koji je možda zasmetao knjizi, njezinu tržišnom uspjehu. Međutim, usmjerenost ove autorice je takva, ponešto autistična, i takav je razvoj njezine poetike; inače, da ima malo čvršću narativnu osnovu, knjiga bi se mogla ravnopravno usporediti s Austerovom Njujorškom triologijom, ili pokojim Bariccovim djelom.

Rade Jarak