Gergijev i izvorna verzija

Gergijev i izvorna verzija

Giuseppe Verdi, La forza del destino (Moć sudbine), Arthaus Musik, 160 minuta

Kada je 1860. dobio unosnu ponudu da komponira za Marijinski teatar u St. Petersburgu, Verdi je predložio roman Ray Blas Victora Hugoa, a kad je njegova ponuda odbijena, drugi izbor bila je romantičarska drama Angela de Saavedre Don Alvaro ň La fuerza del sino. Komponiranje opere prema libretu Francesca Marija Piavea brzo je napredovalo te se Verdi potkraj 1861. otputio u Rusiju kako bi pripremio premijeru, koja je pak odgođena za iduću godinu zbog bolesti sopranistice.

Moć sudbine, dramu o ljubavi i sudbini u vrijeme rata te ponajviše o osvetničkom motivu neublaženu katoličkim načelom oprosta, ruska publika nije dočekala s oduševljenjem. Usprkos priznavanju Verdijeva neporeciva talenta, kritičari su novom djelu zamjerili predugo trajanje. Uvaživši kritike i činjenicu da ni sam nije bio zadovoljan, Verdi je u suradnji s libretistom Antoniom Ghislanzonijem preradio operu. Druga verzija Moći sudbine premijerno je izvedena u Milanu 1867, i u tom obliku održala se na opernim pozornicama do današnjih dana. Milanska verzija u nekoliko se ključnih dijelova razlikuje od sanktpetersburške: ima proširenu i prerađenu uvertiru, često samostalno izvođenu na koncertnim podijima, prilično izmijenjen treći čin i djelomično drukčiji završetak.

Ova DVD snimka umnogome je različita od drugih koje se mogu nabaviti — Valerij Gergijev, umjetnički direktor Marijinskog teatra iz St. Petersburga, uložio je velik napor kako bi rekonstruirao izvornu verziju opere i predstavio je publici. Uz originalni libreto i partituru ta je rekonstrukcija uključivala i scenografiju koju je Andrej Voitenko napravio na osnovi sačuvanih originalnih skica scenografa praizvedbe Andreasa Rollera iz 1862. Sto i četrdeset godina stara scenografija nije nimalo zastarjela, nego je naprotiv vrlo impresivna, posebice na kraju drugoga čina, koji se odvija u pedantno rekonstruiranoj unutrašnjosti velike crkve. Režija Elijaha Moshinskog dinamična je, masovne scene pomno razrađene, a intimniji prizori nisu statični, pri čemu je važnu ulogu odigralo pažljivo oblikovanje svjetla.

Orkestrom Marijinskoga teatra iz St. Petersburga energično ravna Valerij Gergijev precizno oblikujući orkestralni zvuk u skladu s izvornom Verdijevom partiturom, pri čemu je vrlo dobro surađivao s pjevački odlično raspoloženim solistima. Sopranistica Galina Gorchakova tamnim, toplim glasom uspjelo dočarava duševna stanja tragičnoga Leonorina lika, od vedrijeg ljubavnog dueta s Alvarom Seguriti fino agli ultimi do duboko tragične Pace, pace, mio dio. Armenski tenor Gegam Grigorian ima impresivan glas, no njegov je hendikep stas, koji mu neće omogućiti uspješniju svjetsku karijeru. Isprva ne osobito glumački uvjerljiv Don Carlos Nikolaja Putilina pretvara se u četvrtom činu, zahvaljujući ekspresivnoj glumi, u zapaženu kreaciju.

DVD donosi snimku žive izvedbe, tako da su i sitniji nedostaci poput pogleda solista prema dirigentu na njoj zabilježeni, što mjestimice kvari cjelokupni dojam. U cijelosti riječ je o hvalevrijednu opernom pothvatu, koji je kvalitetno zabilježen na DVD-u.

Osim mogućnosti gledanja opere s titlovima na nekoliko jezika (engleski, francuski, njemački i španjolski) DVD ne nudi dodatni sadržaj. Izdanje prati knjižica u kojoj su objavljene informacije o operi, njezinu autoru i izvođačima, kao i sadržaj.

Goran Ivaniš