Fascinacija renesansom

Fascinacija renesansom

Kadrove filmova Jarman najčešće tretira kao niz studiozno osmišljenih i koreografiranih slika

Reprezentativan ciklus art-filmaša Dereka Jarmana u zagrebačkoj Kinoteci, a sklopu programa Filmskog centra utorkom i subotom dva tjedna zaredom, itekako je dobrodošao za osvježenje pamćenja, odnosno početno upoznavanje s djelom toga osjetljivog i osebujnog velikana.

Izrazito specifične estetike, uglavnom nadahnute slikarstvom (pri čemu kadrove filmova Jarman najčešće tretira kao niz studiozno osmišljenih i koreografiranih slika); eksplicitna fascinacija prošlošću (napose renesansom te segmentima koje ona sa sobom nosi — poput eteričnog svijeta duhova prirode — anđela i vilenjaka; primjerice, kao i samim Shakespeareovim djelima) i njezinim trajnim i neprekidnim isprepletanjem sa sadašnjošću kao dvama neodvojivim dijelovima u protjecanju vremena; ali i srodnost s kazališnim izričajem; zaokupljenost kršćanskom tematikom i motivima; inovativna uporaba zvuka (koji na neobičan način upotpunjava sekvence dajući im novo značenje ili mogućnost iščitavanja uopće); te veličajni sinkreticizam slike, zvuka, boje (svjetla) i teksta (poezije, tišine) — neka su od glavnih obilježja njegova opusa.

Tempest (Oluja), 1979.

Za Shakespeareom Jarman je posegnuo u Oluji, Bardovoj posljednjoj drami; ogolivši je (po svom ustaljenu običaju) do vlastite potke; iščistivši suvišne političke i filozofske diskurse te se usredotočivši na ljubavno-seksualni, odnosno moralno-spiritualni aspekt djela. Protagonist je Prospero, čarobnjak koji na izoliranu otoku živi sam sa čudovištem Calibanom i kćerkom Mirandom. No kad na otok stigne Ferdinand, sin njegova brata koji mu se zamjerio u prošlosti te se on i Miranda zaljube, Prospero biva rastrgnut između kćerine sreće i želje za osvetom. Kreiravši bajkovitu fantaziju (s neizbježnim, no nikad vulgarnim proplamsajima nagih muških tijela) maštovite vizionarske kostimografije (osobito vidljive u Mirandinim otkačenim haljinama i frizuri ispred svog vremena); neortodoksnih glumačkih interpretacija (pod Jarmanovom palicom) jednako tako nekonvencionalnih likova; redatelj nam ovdje pruža neke uistinu nezaboravne kadrove, čineći da sam tekst blijedi pred njihovom rječitom ljepotom.

Desetak godina poslije eksperimentator Peter Greenaway snimio je i svoju verziju istog predloška (Prosperove knjige), nedvojbeno zasnovanu upravo na Jarmanovoj vizualnoj estetici.

Angelic Conversation (Anđeoski razgovori), 1985.

Na Shakespeareovim sonetima (njih četrnaest, u off-interpretaciji Judi Dench) zasnovana je i meditativno-homoerotska fantazija Angelic Conversation. Kratki film nalik dugačkom videospotu samo je naizgled realiziran prema shemi cikličkih repeticija pojedinih kadrova; pri čemu ne samo da nije monoton (iako su tijekom projekcije mnogi napuštali kino-dvoranu) nego te smišljene i sustavno ponavljane sekvence postaju čvrste točke koncentrirane energije — time i gledateljeve pažnje na ono najbitnije u ovoj (ipak) priči — slabašne (no u svakom slučaju prisutne) narativne strukture.

Bezimeni mladić na putu je svojoj ljubavi (koja ga zove šaljući mu svjetlosne poruke zrcalom, na taj način i ukazujući na ispravan put). Pritom prolazi stazu samopročišćenja (četirima elementima — vodom, vatrom, zemljom, zrakom); no možda su to samo kušnje s preprekama (poznatima iz bajki); a možda i simbolična unutarnja borba s vlastitim duševnim olujama (jer on i nosi balvan — križ kao Isus, i škrinju — kamen kao Sizif, a bori se i s vatrom — zmajem kao sveti Juraj ili barem kakav bezimeni, idealima vjeran srednjovjekovni vitez). Snoviti dojam podcrtava eterična glazba; sporadična stop-motion fotografija te interaktivno poigravanje svjetlosti, boje (i ne-boje) i zvukova iz prirode.

Angelic Conversation na rubu je eksperimenta; a potpuno eksperimentalan jest avangardni film In the Shadow of the Sun.

In the Shadow of the Sun (U sjeni sunca), 1980.

Razrađen dvostrukom ekspozicijom i drugim dojmljivim patchwork tehnikama poput umetanja raznorodnih inserata, In the Shadow of the Sun fragmentarno (iz raznih, na prvi pogled nespojivih kutova) promatra umoreni leš — očima fotografa; čovjeka koji na njega ukazuje; flashbackove žrtve; ali i arhetipsko nesvjesno — nositelja kolektivnih strahova i poriva te simboličkih pojmova usađenih u svijest čovječanstva — kroz razne rituale, naukovanja, religije (kabalu, rune, ji-jing, tarot, plamen voštanice...); prezentirane u čudovištu s vrećom na glavi — grozomornom i sveprisutnom; da bismo postupno u sve dobili cjelokupan uvid.

Ostvarenje koje zbunjuje, ali i ispunjava.

Jubilee (Jubilej), 1979.

Film koji je definitivno podijelio kritiku; ispričan kao niz fragmentarnih zbivanja s paralelnom radnjom u dobu kraljice Elizabethe I. i suvremene Britanije Jarmanova vremena — sedamdesetih; kao elizabetanskog naslijeđa u kojem vlada čista anarhija, zlostavljanje i kaos, utjelovljen u punk-pokretu. Ujedno je to jedini film toga doba koji ne samo da funkcionira kao socijalna kritika i ironijski osvrt na nostalgiju za slavnom britanskom prošlosti, nego i jedini koji je u njegovoj punoj snazi (doduše i pomalo hipertrofirano — čak zastrašujuće) prikazao punk-pokret kao najsnažniji (društveno-glazbeni) provokativan pokret mladih onoga doba.

Seksualna dekadencija, ali i nasilje iz dosade i obijesti (putem kojeg motiva film vuče i paralele s Kubrickovom Paklenom narančom — iako je u izričaju Jarman još siroviji i impulzivniji; odnosno koje su uskrsnuli noviji radovi tipa Rape Me, odnosno blijedo, ali recentno Umorstvo po brojevima Barbeta Schroedera), ono je čime se bave njegovi i više no nekonvencionalni karakteri (Mad Medusa, Amyl Nitrate, Angel i drugi) s vrlo mladim Adamom Antom, u njegovo pred-hiper-slavno doba.

Sebastiane (Sebastijan), 1976.

Legenda Aurea (Zlatna legenda) Jacopa de Voragine iz 13. stoljeća svetoga Sebastijana (o kojem je u ovoj vrlo slobodnoj interpretaciji riječ) predstavlja kao mlada plemića koji je živio u 3. stoljeću; zapovjednika pretorijanaca kojega su, usprkos tome što je bio Dioklecijanov miljenik, kao gorljiva i postojana kršćanina ipak više puta pokušavali umoriti dok im to konačno nije i uspjelo. Ipak, ikonografski najčešći i slikarski najzanimljiviji način njegova smaknuća svakako je ovaj: nagi mladić vezan je uza stup, dok je njegovo tijelo probodeno bezbrojnim strelicama. Jarman je time finalizirao film, kao i obično čitavu legendu o Sebastijanu interpretirajući na vlastiti način. Za završnu sekvencu strijeljanja vizualno se nadahnuo prije svega klasičnim slikarstvom i njegovim uistinu brojnim interpretima (od Rogiera van der Weydena, Domenica Ghirrlandaia i Lorenza Lotta, preko Vincenza Foppa, sve do Rubensa — posebice pak Antonellom de Messinom. Ovdje (baš kao i u Angelic Conversation) do izražaja posebno dolazi ljepota tijela u pokretu; potom motiv Narcisa (također ubačen u priču); odnosno homoseksualna čežnja (čak i sado-mazo odnos). Jer u Jarmana Sebastiane je žrtva požude centuriona Severusa, kojega Sebastijan odbija zbog svoje vjere, želeći prakticirati čistu bramacharyju (celibat) kao dar Bogu; iako u dubini gaji iste osjećaje.

Vrlo artificijelan, s nekoliko prekrasnih scena, Sebastiane je u potpunosti snimljen na latinskom jeziku i prvi film iz Jarmanova opusa koji svjedoči da se on nikad nije plašio zahtjevnijih povijesnih tema, posebice njezinih ličnosti; jednako hrabro reinterpretirajući i neke druge slavne pojedince — kralja Edwarda II., filozofa Wittgensteina ili slikara Caravaggia, primjerice. Nešto više o tim filmovima u sljedećem broju »Vijenca«.

Katarina Marić