Europa jača nacionalnu kulturu

Europa jača nacionalnu kulturu

Hrvati imaju pretežak način pisanja i ja ne znam da li je to utjecaj samog Krleže. Moja je ideja dobra pisanja anglo-saksonska, ja sam učio pisati, barem kad su političke i kulturološko-političke stvari u pitanju, od ljudi kao što su Pound ili Elliot. Osnovna ideja tog stila je ova: misao mora biti duboka i, ako treba, oštra, a riječi blage. U Hrvata je obratno — misao je plitka, ali zato riječi ubijaju

Pjesnik, esejist, novinar i profesor angloameričke književnosti Boris Maruna rođen je 13. travnja 1940. u Podpragu na južnom Velebitu. Zajedno s dvojicom braće emigrira iz Hrvatske 1960, od kada živi u Italiji, Argentini, Engleskoj, Sjedinjenim Državama i Španjolskoj. Studirao je na Sveučilištu Loyola u Los Angelesu, gdje je i magistrirao angloameričku književnost, a završio je i Estudios Hispanicos u Barceloni.

U Hrvatsku se vraća 1990, kada preuzima dužnost ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, obavlja je do 1992, a nakon smjene vlasti na prijedlog premijera Račana ponovno je izabran na tu dužnost. Bio je urednik časopisa HMI »Matica«, 1995. preuzima od Slobodana Prosperova Novaka dužnost glavnog urednika »Vijenca«, a nakon toga bio je i glavni urednik »Hrvatske revije«.

Vratili ste se na čelo Hrvatske matice iseljenika, kojoj ste bili na čelu početkom devedesetih, u potpuno različitim okolnostima. Možete li usporediti ta dva razdoblja svojega mandata?

— Razdoblje od 1990. do 1992. apsolutno je bilo zanimljivije od današnjega. Dok su se neki borili, neki su izborili svoj status u društvu, drugim riječima, uništili hrvatsko gospodarstvo, pokupili za sebe i za svoje veći dio toga gospodarstva. Istodobno su drugi ginuli i ostajali bez nogu, ruku i svega što su imali. Hrvatska je nakon Oluje, dijelom i prije, ali konačno s prestankom rata, uronila u jednu apatiju, koja je i danas vidljiva. Osjeća se to i u Hrvatskoj matici iseljenika, kojoj su sredstva vrlo ograničena i zapravo joj ne dopuštaju velike kreativne mogućnosti. Uglavnom se krećemo oko onoga što je etablirano u odnosu na jezik i u odnosu na folklor koji mnogi Hrvati, pa ni ja osobno, ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Moram reći da je folklor za naše ljude vani bitno obilježje njihova identiteta. Drugim riječima, čak i kad izgubite jezik, kad znate tko ste samo preko roditelja, ali veoma teško nalazite Hrvatsku na zemljovidu, folklor vas ipak čini Hrvatom. Kad govorim o folkloru, onda mislim i na stilizirane narodne nošnje i na ples i pjesmu koji čine hrvatske osjećaje, nekakav identitet, koji govori: »Ja sam hrvatskoga podrijetla«. Ovdje za to najčešće nema dovoljno razumijevanja. Ne zanemarujući novo članstvo, primljeno u Hrvatsku bratsku zajednicu u osamdesetim i devedesetim godinama, mislim da bi HBZ bila nepostojeća, što se tiče hrvatstva, kad ne bi bilo ustrajavanje na okupljanju mladih na osnovi tambure, pjesme i plesa, dakle narodne kulture. Premda su i instrumenti i same narodne nošnje skupe, jer je uvijek riječ o stiliziranim i svečanim nošnjama, imao sam osjećaj da hrvatski folklor zapravo funkcionira na skromnim osnovama zen-budizma, ali funcionira jako dobro. Jednom prigodom bio sam s nekom ženom u Americi, ona je sjedila iza mene u automobilu i satima pjevala hrvatske pjesme premda nije imala pojma što pjeva, ali poznavala je sve te pjesme. Premda na hrvatskom nije mogla reći ni »dobar dan«, pjesma Na livadi pod jasenom voda izvire išla joj je savršeno prirodno.

Kakvi su danas vaši kontakti s emigrantskim organizacijama Hrvata u inozemstvu? Jeste li drugi put dolazeći na mjesto predsjednika HMI imali problema s obzirom na promjenu vlasti u Hrvatskoj i činjenicu da je vas imenovala vlada na čelu s SDP-om?

— Bilo je i ima opstrukcija. To je s Hrvatima tako, a hrvatska je politika krivo postavljena u cjelini. Jučer su se svi skupa složili oko jednog važnog pitanja u Saboru, no mislim da je to jedan od rijetkih slučajeva da su se svi skupa o nečemu složili nakon devedesete. U dijaspori također vladaju štetne podjele.

Uvijek sam tvrdio da je Hrvatski svjetski kongres turistička agencija moga prijatelja Šimuna Šite Ćorića, iako on dakako misli drukčije. Nemam ništa protiv njegova mišljenja, no mislim da je takvo djelovanje smiješno, a i nije to posao za fratra. Mislim da je njegovo djelovanje odveć profano i često vulgarno za fratra, ali njemu to očito odgovara, pa neka radi što hoće.

Mislim da Hrvati moraju razumjeti jednu stvar, a to je da je hrvatska država stvorena i da je sad pitanje kako tu hrvatsku državu ne samo osuvremeniti, modernizirati, nego i uvesti u postindustrijsko društvo. Također je bitno kako tu državu sačuvati, s obzirom da smo mali, unutar svijeta koji se ubrzano razvija.

Mislim da mi često u odnosu na hrvatsko iseljeništvo, odnosno na emigraciju, prebacujemo stvari iz Hrvatske koje se njih zapravo ne bi trebale ticati. Mislim da je hrvatsko iseljeništvo obavilo svoju dužnost, recimo, ako su nam ljudi iz Njemačke poslali više od dvije milijarde maraka u godinu dana. Onda su oni uistinu obavili svoju hrvatsku, domoljubnu i rodbinsku i sve druge obveze koje je trebalo obaviti. Tko to ne shvaća, nego smatra da na njih još treba prebacivati nekakve hrvatske političke zadjevice, čini veliku grešku.

Što je, po vašim informacijama, s novcem hrvatskih iseljenika koji je uplaćen u posebne fondove, a nikad nije investiran u Hrvatskoj? Često se spominjalo da sav novac hrvatskih iseljenika nije došao do pravoga cilja. Matica je hrvatska pak od donacije Jure Petričevića napravila novu zgradu...

— Donacija Jure Petričevića zapravo je jedan od najpozitivnijih primjera emigrantske donacije. Novac za zgradu Matice hrvatske omogućio je Petričević svojim mecenatskim pogledom na svijet. Američka privatna sveučilišta, kao što je bilo ono na kojem sam studirao, ne bi bila kadra održati se kad ne bi bilo ljudi koji ostavljaju svoje imetke. Jure Petričević ostavio je milijun i pol švicarskih franaka, što je golem novac. Mogu vam dati drugi negativni primjer. Ako dobro pamtim, potkraj šezdesetih godina, a sjećam se da je »Hrvatska revija« pisala o tome, u Venezueli je umro čovjek koji je emigrirao 1945. i ostavio za sobom 180 000 dolara bez ikakve oporuke i bez namjere da to bilo kome ostavi. Došao je jugoslavenski konzul i pokupio sav taj novac, jer venezuelanski zakon tako određuje. Vjerujem da je to samo jedan od brojnih slučajeva koji se neprestano događaju u svijetu. Naši ljudi često umiru sami i ne ostavljaju oporuke i novac završava pitaj Boga gdje i kako. Za Olimpijadu ’84 novu sportsku dvoranu koja je služila za tešku atletiku na mom sveučilištu u Los Angelesu izgradio je mladi Židov, pravnik koji je tamo studirao, iako je riječ o katoličkom isusovačkom sveučilištu!

Koja su vaša konkretna saznanja o novcu hrvatskih iseljenika?

— Ako mislite na novac koji je dan od 1990-95. ili 1996. onda moram reći da sam uvijek imao osjećaj da taj novac nije uvijek bio najsvrsishodnije uporabljen. Sjećam se recimo da mi je jedan od dobrih prijatelja, Hercegovac podrijetlom iz Širokog Brijega došao jednom u Maticu iseljenika i rekao: »Upravo sam izbrojio na dlan sto tisuća maraka«, a ja sam mu odgovorio »Zašto za Boga miloga? U Zagrebu novac čini polukrug od 180 stupnjeva i vraća se u Graz, pa to si i ti mogao, ne dolazeći ovamo, ostaviti u Stuttgartu.« Ta ironija najbolje ilustrira kako se doživljavalo stvari. Dakako, u ono doba svatko je radio što je htio, ali za nekoga je uvijek bila važnija savjest. Bilo mi je drago kad je mladić koji je izgubio brata u borbi prišao k meni na porti u Matici iseljenika, i rekao »Pa vi ste onaj što me je obukao ’91.«

Jeste li uspjeli tehnički obnoviti zgradu Matice iseljenika? Kad ste ponovno preuzeli dužnost, ona je bila, kao što je poznato, potpuno uništena?

— Ne samo da je bila uništena, nego su je preuređivali ljudi koji pojma nemaju što je to arhitektura, odnosno arhitektura pedesetih i šezdesetih godina. Mijenjali su zgradu kako su htjeli i činili stvari koje jednostavno nisu unutar zadanih okvira mogle biti na ponos hrvatskome narodu, ni bilo komu drugome. Znam da sam vrativši se ovamo gledao lažni zid koji je bio pet centimetara udaljen od stupova koji drže zgradu, i koji je zatvarao prostor s jedne strane i uništavao ga. Zgrada je danas obnovljena, na fasadu je stavljeno izolir-staklo, a upravo se postavlja klima-uređaj za cijelu zgradu. Pretpostavljam da će služiti, s obzirom da je služila gotovo pedeset godina, i idućih pedeset godina. Obnovljena je i iznutra i izvana. Kupili smo i računala koja su nam bila nužna, a moram biti zahvalan ministru Lučinu koji nam je dao automobil, i Tomislavu Karamarku, koji nam je dao dva za koje je sada potpredsjednik Vlade Goran Granić potvrdio da ostaju na uporabu Matici iseljenika. Po mom povratku u Maticu iseljenika ona nije imala automobila, za razliku od 1990, kad je komunizam ostavio tri automobila, od kojih su dva bila potpuno nova. Jedan od njih, kombi, nastradao je poslije vozeći oružje u Dubrovnik.

Zašto je prijevod naziva Hrvatske matice iseljenika na engleski Croatian Heritage Foundation?

— Jako je teško to prevesti na engleski ili španjolski jezik. Jedan od najboljih prevodilaca na španjolski, Branko Kadić, koji je na španjolski preveo gotovo cijela Studia Croatica i knjige o Hrvatskoj, Bleiburgu i Bosni i Hercegovini, rekao mi je jednom prigodom: »Boris, pojma nemaš kakve gluposti naša braća Hrvati mogu napisati prije nego što to pokušaš prevesti na normalan jezik.« Nema načina da se na španjolski prevede da je netko državotvoran, i nitko u Španjolskoj ne bi prozreo o čemu je riječ. Nikad nisam zaboravio što mi je taj čovjek rekao. Poslije sam se sjećao. Jednako je tako i teško prevesti naziv Hrvatska matica iseljenika u zemlji kao što je Španjolska, koja je omogućila nastanak mnogih država i napučila cijelu Južnu Ameriku i veliki dio Sjeverne. Ipak, postoje neke donekle slične ustanove, kao što je Casa de las Americas, koja je golema ustanova. Postoji Academia Real koja funkcionira i u Južnoj Americi i u samoj Španjolskoj i dakako teže uzima nove riječi iz Južne Amerike, jer Južna Amerika producira toliki kvantum riječi na ulici da Academia to ne može pratiti. Vulgata je sudbina svih jezika.

Vi ste 1999. bili jedan od osnivača »Zareza«, a u ime nakladnika Druge strane još ste i danas u njegovu impresumu. Koliko ste, kao nakladnik »Zareza«, zadovoljni njegovom današnjom koncepcijom i da li je to ono što ste vi željeli?

— Nisam nikad ulazio u koncepciju »Zareza«. Smatrao sam, a i danas to smatram, da mlađi trebaju imati što više mogućnosti da kažu ono što hoće. Dakako, volio bih da to uvijek bude u interesu i na dobrobit samog naroda ili, ako hoćete, države, ali nisam se bavio koncepcijama u smislu da bih bilo komu osporavao ili nametao bilo što.

Dok sam bio urednik u »Hrvatskoj reviji«, kroniku je pisao Tihomir Dujmović, kojem sam u međuvremenu dao da uređuje časopis »Matica«. S obzirom da je on daleko mlađi od mene, upola mlađi, mogao sam mu govoriti, ali nikad mu nisam rekao što treba napisati. No, često sam korigirao, dakako s njegovim dopuštenjem. Hrvati imaju pretežak način pisanja i ja ne znam da li je to utjecaj samog Krleže. Moja je ideja dobra pisanja anglo-saksonska, ja sam učio pisati, barem kad su političke i kulturološko-političke stvari u pitanju, od ljudi kao što su Pound ili Elliot. Elliot mi je bio bliži, premda bi mu po temperamentu Pound trebao biti nekako bliži, no sam njegov stil nije mi bio blizak. Osnovna ideja tog stila je ova: misao mora biti duboka i, ako treba, oštra, a riječi blage. U Hrvata je obratno — misao je plitka, ali zato riječi ubijaju. Kao što je rekao Srbin: Ubi me preteška reč. Tako se najčešće u Hrvatskoj piše, a ja mislim da je to pogrešan pristup.

Čitajući Tihine kronike, ja sam često izbacivao preteške riječi, odnosno pridjeve koji su nepotrebni. Kad bi Krleža spomenuo neko ime, posebice kad je bio protiv njega, onda bi u rečenici imao pet negativnih pridjeva koji sami po sebi apsolutno nisu misao, niti nužno određuju imenicu na koju se odnose. Mislim da je Krležin utjecaj u tom pogledu prilično jak. Ja sam za to da se riječima udari čvrsto i sigurno, ali bez teških riječi. Neka upravo meke riječi ispravnom mišlju koja drži vodu govore o onome o čemu vi govorite, a ne obratno.

Bili ste glavni urednik »Vijenca«, koji sad izlazi kao novine koje su možda drukčije od onih koje ste vi uređivali. Kako gledate na Maticu hrvatsku i na »Vijenac« danas u odnosu na vrijeme kad ste mu vi bili na čelu?

— Kada sam ja preuzimao »Vijenac«, koncepcija je bila drukčija. Na čelu Matice hrvatske bio je čovjek koji je bio idejno vrlo blizak mojim postavkama, no koji nije pokušavao utjecati na mene. Nastojao sam uređivati »Vijenac« unutar okvira onoga vremena. Danas bih i ja drukčije uređivao »Vijenac«. Ne smatram da su u pravu oni koji bi od Matice hrvatske gradili nekakvu kulturološku ustanovu koja nije ni lijevo, ni desno, ni po sredini, nego nešto opće, nešto nedefinirano. Ja sam za definiranu Maticu. S druge strane savršeno sam svjestan činjenica. Akademija je nama došla sa stoljećem i pol zakašnjenja ako uzmemo u obzir neke velike akademije, a ako uzmemo u obzir neke manje akademije, nepoznatije, recimo one u Firenci, onda i sa dva, dva i pol stoljeća zakašnjenja, ali to vrijedi i za Maticu. Mi se budimo kad su te stvari već obavljene u Europi. Ako prosvjetiteljstvo uzmemo kao mjeru stvari, onda je to obavljeno barem sto godina prije pojave Matice u Hrvata. To naše kašnjenje uzrok je da djelujemo često kontradiktorno u odnosu na svoje vrijeme. U trenutku kad naši Ilirci organiziraju Maticu, drugi su narodi već krenuli drugamo.

Nadam se da će Igor Zidić pokušati dodatno osuvremeniti Maticu, pretvoriti je u modernu kulturnu ustanovu. Sve su velike institucije inertne same po sebi i teško se kreću i ja ne zavidim Igoru na njegovu poslu, ukoliko ne želi prepustiti sve skupa struji pa kako bude. Ako ipak želi nešto učiniti, čovjek mu može samo zaželjeti sreću i, što bi rekao, dakako s drugom primišlju, Alan Ginsberg, podmetnuti svoje rame.

Ja sam apsolutno za to da »Vijenac« budu novine za kulturu, žive, dinamične, prodorne. U Hrvatskoj se od kulture, što se najbolje vidi na festivalima, očekuje da bude sterilna, polumrtva, i onda nema problema. Pokušajte nešto promijeniti i onda dolazite u sukob sa svima, od udruženja glumaca do udruženja redatelja. Ista stvar vrijedi ako pokušate promijeniti repertoar. Mislim da su Varaždinci, kad je riječ o Varaždinskim baroknim večerima u najboljoj poziciji, jer oni nemaju što riskirati. Znamo što je barok i izvan toga nema potrebe izlaziti. Ove su godine prvi put postavili baroknu operu, i to je, koliko sam čuo, jako uspjelo, ali je opet unutar okvira koji su zadani — barok. I to je lijepo. Nitko Varaždincima ne može zanijekati pravo na barok.

Kako komentirate podatak da je »Vijenac« od 1998. utrostručio broj pretplatnika, sa svega 1200 na 3500?

— To je dokaz da nešto dobro radite, a možemo to gledati i s druge strane. Možda usprkos svemu i usprkos fami da toliko ljudi nema posla u Hrvatskoj, Hrvati ipak sad imaju više novca nego prije pet ili sedam godina. U svakom slučaju, znate, kad se naklada poveća, znači da se nešto dobro radi, barem u našim okvirima, s obzirom na to da ne prodajete pivo i ne bavite se onim što bi prosječni Hrvat zvao pornografijom, a ja erotikom.

Ipak, drago mi je da ste objavili prilog i o erotskoj prozi, i želim ovim putem dati prijedlog za prijevod. Trebalo bi prevesti knjigu Octavia Paza Dvostruki plamen, knjigu o erotici koja zapravo zahvaća povijest erotike cijelog svijeta. Taj pisac zna što govori u svakom slučaju i na svim razinama.

S novom vlašću na red je došla odredba ugovora s Vatikanom prema kojoj se uvodi vjeronauk u dječje vrtiće. Sada smo u situaciji da danas socijaldemokrati uvode vjeronauk u vrtiće iako su njihove pristaše očekivale da će ga upravo oni i iz škola vratiti Crkvi. Što vi mislite o tome?

— Ovomu što ste rekli ja se mogu samo nasmijati. Bivši komunisti uvode vjeronauk u vrtiće, a ja na to mogu samo odgovorit »Tako čini povijest.« Povijest će već ispraviti sve vaše zablude, samo što će to biti prekasno za vas i za mene ili bilo kojega našeg suvremenika. No nedvojbeno, ono što mi zovemo poviješću neće prestati, bez obzira što Fukuyama govorio. Jučer sam čuo podatak da tri milijarde ljudi na svijetu živi s jednim dolarom dnevno, a to je krvava povijest, to nije vic. Netko me pitao za nas Hrvate, a ja sam rekao, bilo je to davno, da kad čovjek uistinu objektivno razmišlja o čitavoj stvari, onda smo mi među povlaštenim narodima na svijetu. Ja sam svoj fotografski aparat svojedobno platio 1500 dolara, a netko na svijetu troši na dan jedan dolar da preživi.

Povijest će ispraviti mnogo toga, sve krive Drine, samo što će biti kasno za većinu nas. Za ustaše i partizane je prekasno, ali nije prekasno za njihovu djecu i unuke, i oni će to već ispraviti i dovesti u kolotečinu, jer u konačnici ne možemo iz svoje kože: svi smo Hrvati.

Dosad sam govorio o ironiji, o povijesnoj ironiji, nazovite je kako hoćete. Što se tiče samog vjeronauka u vrtićima, a to sam nedavno rekao isusovcu pateru Vladimiru Horvatu, da sam apsolutno protiv toga, ne zato što bih ja bio protiv vjere, nego držim, a to mi je i životno iskustvo, da su u onim zemljama gdje se vjeronauk uči u vrtićima i školama i na druge načine putem države propagira crkve prazne. Crkva je jaka kad je puna. Ne znam koliko ljudi nedjeljom dođe u zagrebačku katedralu, ali znam da u Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku na Stepinčevu trgu svake nedjelje dođe barem tisuću i pol ljudi. Isto toliko dođe u talijansku crkvu Talijana, u poljsku Poljaka, a i Amerikanaca u sve one druge. Otiđite nakon toga u Rim i pogledajte koliko ljudi ima u crkvi i vidjet ćete nedjeljom više turista u crkvi koji promatraju Michelangelovu Pieta, no ljudi koji se mole. Slično je i u Veneciji. Mislim da bi vjeronauk trebao biti ponajprije svega pitanje kućnog odgoja i da smo svi, i onda kad smo uistinu loši katolici, ipak kulturološki katolici, a to znači da možemo svojoj djeci prenijeti dovoljno znanja. Mislim da je esencijalno da se to prenese djeci.

Zašto mislim da je to esencijalno? Boravio sam u Americi u vrijeme, između ostalog, pojave hipija i otkrio sam djecu američkih liberala koji nisu primili nikakvu vjersku podlogu. Bilo koji guru iz bilo kojega kraja svijeta mogao ih je vodati kao budale jednostavno stoga što su oni bili prazni u sebi, i onda otkrivali u dvadeset i nekoj da postoji jedna druga dimenzija ljudskog života i ljudske naravi, koja im je bila apsolutno nepoznata, terra incognita.

Koliko je po vama katoličanstvo u tom smislu važno za Hrvate?

— Ja sam liberalan što se toga tiče, odnosno ostavljam ljudima da budu ono što jesu i ono što žele biti. Naravno, vrlo dobro znam da Papa baš nije nevin kad je u pitanju uspostava hrvatske države, i to mogu reći s osmijehom. Uostalom, to Vatikan na neki način i duguje hrvatskom narodu. Mislim da je jako krivo izjednačavati moderno hrvatstvo i katoličku vjeru ili bilo koju vjeru. Moje dijete išlo je u prezbiterijanski dječji vrtić, s obzirom da katolici u San Pedru nisu imali dječiji vrtić, imali su veliku gimnaziju i osmogodišnju školu, ali ne i vrtić. Ja nisam vidio nikakva zla u tome, a većina djece u vrtiću bili su katolici. Naravno, oni su izgrađivali sve kao Amerikance, uključujući i moju kćer, za sve je bilo zajedničko oblikovanje identiteta koji nije nužno naš, ali koji je zapravo svačiji, pa i hrvatski, s obzirom da je riječ o Novom svijetu, a mi smo Europa, dakle oni koji su oblikovali taj novi svijet. Kad se Europa ljuti na Ameriku, onda sam ja uvijek skeptičan i pomalo ironičan, jer vjerujem da se Europa ljuti zato što joj se nije ostvario još jedan san, ali to nije problem, recimo, moje kćeri u Los Angelesu.

U svakom slučaju, mislim da treba dopustiti i da treba oblikovati takvu Hrvatsku u kojoj će teist biti podjednako Hrvat kao i ateist. Da su obojica vjernici, ja to savršeno dobro znam, znam gdje su i zbog čega su vjernici, daleko veći od agnostika, ali svi ti ljudi, sve te mogućnosti, čitav spektar ljudske misli, ljudskog djelovanja i ljudskih težnji i ljudskih vjerovanja mora biti dostupan svakom Hrvatu, odnosno ne možemo biti protiv ljudi koji su to sui generis, pa makar oni izgledali čudno u odnosu na ostatak pučanstva.

Često se govori da ujedinjavanjem u Europu Hrvatska može izgubiti svoj nacionalni i kulturni identitet. Jesu li ga manje zemlje poput Portugala ili Austrije ulaskom u tu zajednicu počele gubiti ili su u toj zajednici dobili mogućnost da još jače promoviraju svoju kulturu?

— Portugal je do izražaja došao upravo otkako je u Europskoj uniji. Ne zaboravite da je također upravo taj Portugal još dalje korisnik europskih sredstava za pomoć slabije razvijenima. Iz zajedničke blagajne Njemačka primjerice ne dobiva gotovo nikakav novac, ali Portugal ili Irska dobivaju. Uistinu, studirao sam s njima u Americi i cijeloga sam života doživljavao Irce kao najveće hrvatske prijatelje. Niste mogli imati većeg prijatelja no što je irski katolik. No, danas sam duboko uvjeren da su Irci među onima koji glasuju recimo protiv Hrvata ili bilo koga drugog da uđe u Europsku uniju, jer to znači da će se smanjiti novac koji oni primaju iz zajedničke blagajne. S druge strane, što se tiče bojazni od Unije, ja sam savršeno otvoren svijetu i mislim da hrvatska kultura može biti samo bolja ukoliko smo, primjerice, otvoreni Talijanima kao što smo uostalom bili tijekom cijele naše povijesti. Anglo-Sasi dolazili su do Italije nakon duga putovanja, a Hrvatima je to bilo veslanje od nekoliko sati. Uzmite u obzir da je cijela elita hrvatskoga naroda, i to ne samo iz priobalnog područja nego od Varaždina pa nadalje studirala u Padovi, Bologni, Rimu, i da smo u nekim vidovima kulturološki slijedili Europu daleko brže i bili bliže pojavi humanizma ili renesanse od većine njezinih naroda. S obzirom da smo mi osnivali ustanove kao što je Matica hrvatska, kad su drugi već prošli cijelo to razdoblje prosvjetiteljstva, dakako da je upravo naš romantizam jedno od, književno govoreći, najslabijih vremena u hrvatskoj literaturi.

U Hrvatskoj se danas desilo nešto što možda nije očekivano, a to je da su ne samo nastale dvije udruge pisaca, nego se i stvorila važna skupina pisaca koji kažu da ne žele ni u jedno društvo. Kako vi komentirate tu situaciju?

— Ja sam upravo jedan od onih koji ne žele ni u jedno društvo. Uostalom, ja sam objektivno govoreći nekakva iznimka po tome što cijeloga života nisam imao nikakvo društvo, pa zašto bih ga morao imati sada pod stare dane. Mislim da je najbolji odgovor na sve to dao Zvonimir Berković u članku koji je prije koji dan objavljen u »Vjesniku«, gdje kaže da je jedno društvo previše, ali da su dva premalo, što je apsolutno ispravno i s čime se nije teško složiti: dijagnoza je fantastična.

Ja nemam nikakvih interesa. Jedini interes, i vjerujem da je to interes koji ima recimo Goran Tribuson, to je onaj interes od 25 posto na kraju godine, ali to mi može dati, recimo, bez obzira na nedostatak sluha, i udruženje glazbenika u Hrvatskoj ako platim, ne znam, sto kuna i postanem član toga društva, ili fotografa ili likovnih umjetnika. Sva ta društva mogu mi pokriti istu stvar, a da uopće nemam nikakvih problema i ne moram biti ni na čijoj strani. Mogu iskoristiti pravo samostalnog umjetnika.

Dok sam uređivao »Vijenac« i dok je moj život isključivo ovisio o honorarima, onda je tih 25 posto apsolutno bila velika cifra, veliki novac koji je trebalo pravdati. Inače, ću vrlo rado platiti članarinu bilo komu, ali ne želim imati nikakve brige. Drugim riječima, većina ljudi nema nikakva interesa u tom društvu. Otkad sam ovdje, priča se o nekakvom cehovskom društvu književnika, dakle ono je trebalo osigurati što bolje uvjete rada, ne znam ni ja što, no to se do sada nije dogodilo, a ne zna se tko je kriv. Bio sam prije nekoliko dana s Velimirom Viskovićem, koji me pozvao u novo društvo. Rekao sam mu i prije da neću i da me ne zanima, da se slažem sa stajalištem gospođe Čorak, Tonka Maroevića i Nedjeljka Fabrija. Zamislite ipak kakva je to odluka za Nedjeljka koji je bio predsjednik u tri navrata, nije tako jednostavna odluka, ali čovjek smatra da tu nema što tražiti i ja se apsolutno slažem s njime. Berković je u pravu. Zamislite Hrvatsku koja bi imala 517 ili ne znam koliko Berkovića, ta bi Hrvatska brujala od pameti, svaki tjedan kolumne u novinama tukle bi »Los Angeles Times«, »NY Times« »ili Washington Post«, nitko nam ne bi bio ravan. Ali drugog Berkovića moraš u Hrvatskoj svijećom tražiti. Kad bismo imali takvih pedeset ljudi, to bi uistinu bili veliko društvo hrvatskih književnika, a mi smo tamo nabili 517 ljudi. Ja nemam pojma tko su ti ljudi i apsolutno ti ljudi nemaju ništa zajedničko sa mnom, odnosno možda oni misle da imaju, ali ja ih uistinu ne poznajem i, ma koliko ih cijenio, nemam ništa zajedničko s njima.

Mislim da je uništavanje DHK još jedan hrvatski uzaludan posao i zapravo savršeno nepotreban, kao što je nepotrebna monopolizacija od strane jedne ideološke strane. Takvo društvo bi trebalo biti vrlo meritorno, tim više ako znamo da je pola stoljeća potrošeno u nekakve ideološke borbe koje su bile savršeno irelevantne. Znam da je Krleža organizirao izbacivanje Slavka Kolara. Smiješno! Ne može biti smješnije, i to se danas mlađima, a i meni čini savršeno smiješno i irelevantno, a oni su oko toga lomili koplja kao da o tome ovisi sudbina. Jednom davno napisao sam da Gorana Babića ne treba uzimati odveć ozbiljno i da su u pitanju samo krivo raspoređene stanice u mozgu, čista kemija.

Dosta ste se bavili prevođenjem. Nedavno ste preveli Blairov Treći put, a na čemu sada radite?

— Volio bih napraviti antologiju kratke priče, svjetsku antologiju kratke priče. Za to mi trebaju neki prijevodi koje ne mogu napraviti. Dakle, prevodio sam neke kratke priče, a nedavno mi je MD izdala izbor Parrine poezije. To je prvi put da se njegove pjesme objavljuju na hrvatskom i, koliko čujem, ljudi uistinu objeručke prihvaćaju tu knjigu. Mislim da će mlađi osjetiti njegovu vrijednost, jer je on dosad djelovao već na tri generacije južnoameričkih, hispanskih pisaca. Vjerujem da će sad u Hrvatskoj baš kod mlađih pobuditi zanimanje za poeziju koju je pisao, a piše i danas, premda je sad već u 88. godini života.

Neke su vaše pjesme i stihovi postali antologijski, od »bilo je lakše voljeti te iz daljine«, do »Hrvati mi idu na jetra«. Vašim pjesmama danas donekle sliče samo one Arsena Dedića. Pišete li još poeziju?

— Arsen je jedan od dobrih pjesnika u Hrvatskoj. Ja sam za Arsena koji piše takve pjesme kao što je recimo pjesma koju je napisao svojoj pokojnoj majci, nedugo nakon njezine smrti. Arsen Dedić, što se mene tiče, jedan je od pristojnijih ljudi u Hrvatskoj.

Ja pišem, ali sve manje i manje, jer moram živjeti kao bilo tko drugi, raditi druge stvari da bih preživio. Radim ono što radim jer moram od nečega živjeti. Ako to što znači bilo komu, ulazeći u Hrvatsku maticu iseljenika po drugi sam put samo učinio uslugu gospodinu Račanu.

Inače su mi savršeno strane takve ambicije.

Razgovarao Zlatko Vidačković