Ekvator i paralele

Ekvator i paralele

Jurićevo slikarstvo, cijeli opus koji je predstavljen u zagrebačkoj Gliptoteci karakterizira izrazita preciznost. Preciznost je to koja iziskuje vrlo veliku dozu koncentracije u izvedbi mnogobrojnih pravilnih i nepravilnih rešetki, spleta traka i cijevi, ispisivanju abecedarija geometrije, protekcije pravog kuta, kuta od 90, bezbrojnih vertikala i horizontala

Zagrebačka Gliptoteka ovog rujna ugošćuje veliki slikarski opus Duje Jurića, svojevrsnu retrospektivu od nešto više od stotinu i pedeset djela nastalih u razdoblju od 1988. godine pa do danas. Cijela izložba, na dva kata središnje zgrade Gliptoteke, kao i cijeli opus Duje Jurića, počiva na geometrijskim osnovama koje se ponavljaju u različitim varijacijama. Ritam iskače iz cijeloga postava kao bitna osnovica. Velik broj pauzi, cezura, okreta, promjena smjerova, dojam horizontalne i vertikalne energije, preplet i koloplet linija, gusta pravilna i manje pravilna mreža samo djelomice objašnjavaju opus koji se hrani svim povijesnim geometrijskim izričajima.

Geometrija kao temelj

Duje Jurić uzima geometriju kao temelj vlastitog slikarstva, koje je tijekom vremena postalo vrlo prepoznatljivo. Iskustvo ruske avangarde, neoplasticizma, Novih tendencija, Nove geometrije i drugih geometrijskih stilova duboko je usađeno u Jurićeve radove. Crpsti inspiraciju iz toliko racionalnih, a tako različitih izraza i pretočiti je u vlastiti, osebujni opus znači duboko prostudirati svaki od tih nazovistilova, njihov nastanak, okruženje i biti u potpunosti upoznat sa činjenicama koje su ih karakterizirale. S druge pak strane, ograničenost u lepezi geometrije često vodi do neizbježne repeticije. Jurićev se opus i u tom smjeru snažno othrvao bolesti kopiranja.

Djela koja su mahom naslovljena Bez naziva, bolje reći nenaslovljena, mogu se uvjetno podijeliti u nekoliko cjelina. Gledamo li opus prema složenosti izražaja, kao prva skupina nameću se akromatski radovi u kojima se višeslojno prepleću crne, sive u svim oblicima te bijele trake različitih širina i koje se pravilno prelamaju na bezbroj mjesta. Prelomljene meandrične linije stvaraju nadokučivi labirint kojim pogled vrlo teško može krstariti. Gdjegdje Jurić ubacuje pokoju traku svijetloplave ili brončane i tako razbija akromatsku cjelinu. U velikom broju slučajeva slikanjem simulira treću dimenziju tako da pojedine trake, najčešće one najšire koje iscrtavaju potpunu vertikalu, postaju cijevi ili žlijebovi. Pritom se Jurić dovodi u poziciju osvajača zidne plohe jer je njegove radove moguće slagati u diptihe, triptihe i poliptihe, a da se pritom mijenja samo njihova konačna dimenzija koja ponekad iznosi i više od deset metara. Uzgred, Jurić često u istom smislu oslikava i okvire pa tako njegove slike i u konkretnom obliku dobivaju dubinu.

Sljedeća skupina radova prikazanih u Gliptoteci pripada seriji slika u kojima pretežu višebojni, vertikalni cjevasti oblici, oblice, kako u predgovoru kataloga piše Lida Roje Depolo. Oblice tako postaju dominanta unutar Jurićeva opusa, njegov zaštitni znak. Veliki friz, poliptih velikih dimenzija (1050 x 200 cm, kat. br. 13) prikazuje virtualno putovanje crvenih i sivih traka preko podloga različitih boja, sive, crne, maslinaste, bijele, plave, narančaste, žute i ljubičaste, dok su podloge razdijeljene Jurićevim oblicama. Serija dvostrukih romboidno postavljenih slika iz 1995, od kojih je donja monokromna, a gornja oslikana Jurićev iskorak u konkretni prostor. Donja u svakom smislu znači nedovršenost, tj. nezapočetost, ostavljenost, grund, dio koji možda tek čeka dovršenje... Serija slika iz 1995/96. razlikuje se od potonje po tome što je unutar kvadrata upisan romb. Dijelovi kvadrata izvan upisanog romba također su monokromni, crni, bijeli, crveni, plavi, žuti i crveni te također predstavljaju neistražena, nezaključena područja. Isto se takvim čini golemi mural u obliku obrnutog, istokračnog, crnog trokuta na cijelom zidu dvorane na katu Gliptoteke.

Riječ kao subjekt slike

U djelima koja nose kriptološke nazive Jurić na preplet traka ispisuje riječi. Najčešće su to nepovezane sintagme, riječi na različitim jezicima, ispisane u različitim smjerovima. Njihov su izvor zapravo riječi iz prvih redaka teoretskih knjiga filozofije i povijesti umjetnosti koje je Jurić iščitavao. Njihove su dimenzije nešto manje, upravo stoga da se pomno čitanje ispisanih riječi ne bi pretvorilo u teške trenutke napora i stresa.

Posebna su priča u Jurićevoj četrnaestgodišnjoj retrospektivi objekti i svjetlosne instalacije. Tretirajući običan baloner, drvena ulazna vrata, vitrinu i četrnaest putničkih kovčega kao sliku, Jurić ih oblaže platnom i oslikava kao da je riječ o ravnoj podlozi slike koja je ograničena okvirom. Protočnost bojanih traka u tim je slučajevima još dinamičnija i još teže pratljiva. Baloner sadrži tekst iz Wittgensteinova traktata u kojem dvije rečenice posebice upadaju u oči. Baloner visi na vješalici i sa crne trake, bijelim slovima, krasopisom preko cijele dvorane odzvanja Umjetnik je činjenica te Subjekt ne pripada svijetu, nego je on granica svijeta. Dio je svjetlosne instalacije camera obscura, gdje u različitim smjerovima po zidovima, podu i stropu teku linije od bijele, samoljepljive trake koju osvjetljava fluorescentna rasvjeta. Efekt prijelaza između pojedinih dimenzija tu je vjerojatno najdojmljiviji.

Jurićevo slikarstvo, cijeli opus koji je predstavljen u zagrebačkoj Gliptoteci karakterizira izrazita preciznost. Preciznost je to koja iziskuje vrlo veliku dozu koncentracije u izvedbi mnogobrojnih pravilnih i nepravilnih rešetki, spleta traka i cijevi, ispisivanju abecedarija geometrije, protekcije pravog kuta, kuta od 90°, bezbrojnih vertikala i horizontala, zrcalnih efekata i efekata višedimenzionalnosti. Složenost njegova prepoznatljivog djela daleko je od minimal arta ili pak neo-neoplasticizma. Ono je upravo vlastiti i osobni prinos vještini i znanju, promišljanju i spontanosti, živosti i dinamičnosti koje slikarstvo kao medij dopušta.

Marko Kružić