Dobro je hrabro

Dobro je hrabro

Dobra arhitektura ne može biti isključivi plod prokušane tehnologije, prezentne misli s profiterskim ciljem najefikasnijeg rješavanja zadaće. Ona, naime, nikada ne može biti isključiva. Prava, dobra arhitektura, pa makar bila izvođena u serijama, mora biti autorska arhitektura. Na primjeru nagrađene stambene kuće u Vukovaru pokušat ću pokazati i objasniti navedene teze. Počinjem s projektnom zadaćom, kojoj su Penezić i Rogina od samoga početka pristupili ispitanom školskom metodom širokih i opširnih studija, integralno tražeći izražajni optimum. Od fizičke lokacije urbanističkog i povijesnog konteksta porušenoga grada Vukovara, do stvaranja skromnih i humanih funkcionalnih prostora životne intime. Pošli su i od važnosti zadaće, stambene kuće za žrtve Domovinskog rata, ne odlazeći isprazno u patetiku, nego istinito primjenjujući program skromnoga, ali arhitektonski bogata životnog prostora

Ovaj naslov nije uzdah pesimista, nego onoga koji vjeruje da dobro uvijek živi i da ga iskrenošću i slobodom nesputano i hrabro treba pokazivati. Da je to moguće, pokazali su ovogodišnji laureati Vladimir Nazora za arhitekturu. Bilo je i još dobrih, ali ne i tako hrabrih.

Dobra arhitektura plod je sustavne studije uvijek individualnog i uvijek posebnog zadatka, one jedino ispravne analitičke studije kojoj je imanentna cijela teorija arhitekture. Drugim riječima, dobra arhitektura ne može biti isključivi plod prokušane tehnologije, prezentne misli s profiterskim ciljem najefikasnijeg rješavanja zadaće. Ona, naime, nikada ne može biti isključiva. Prava, dobra arhitektura, pa makar bila izvođena u serijama, mora biti autorska arhitektura. Na primjeru nagrađene stambene kuće u Vukovaru pokušat ću pokazati i objasniti navedene teze. Počinjem s projektnom zadaćom, kojoj su Penezić i Rogina od samoga početka pristupili ispitanom školskom metodom širokih i opširnih studija, integralno tražeći izražajni optimum. Od fizičke lokacije urbanističkog i povijesnog konteksta porušenoga grada Vukovara, do stvaranja skromnih i humanih funkcionalnih prostora životne intime. Pošli su i od važnosti zadaće, stambene kuće za žrtve Domovinskog rata, ne odlazeći isprazno u patetiku, nego istinito primjenjujući program skromnoga, ali arhitektonski bogata životnog prostora. Uz ispravnu premisu, s pravim stvaralačkim osjećajem i društvenom dopuštenom slobodom, rezultat će uvijek biti dobra arhitektura. U Penezića i Rogine rezultat je i mnogo više, izvanredna arhitektura.

Svaka je kuća u gradu njegov važan urbani i gradbeni dio. Kuća u Vukovaru o kojoj je riječ od početne se zamisli stvara, a i kao završeno djelo nastavlja biti dio povijesne gradske matrice i na svoj način zatvara cjelinu zadanoga gradskog bloka. Novom formom i novom arhitektonskom strukturom čini to na poseban način, donoseći i postojećem bloku novu urbanu vrijednost u povijesnom slijedu. Ona poštuje sve vrijednosti postojećeg, dopunjuje ih i ispravlja te novom prostornom snagom naglašava njegovu ulogu u gradu. S jedne je strane završila blok, a da sama nije neposredno vezana uz njega, oblikujući unutrašnji prostor bloka, s jedne je strane u gradskoj ulici koja se u njezinu pročelju zrcali, pa se tako posredno nadovezuje na postojeću izgradnju ulice, a s druge je strane otvorena vidicima prema rijeci. Sve je to postignuto vještim i pravilnim baratanjem materijalima i detaljima, što je napokon i odlika nove tradicije naše moderne, koju Penezić i Rogina zasigurno nose.

Ne slušati zahtjeve!

Kuća se već u urbanističkom smislu napadno izdvaja iz vukovarske produkcije programske obnove; prvo, ne sluša zahtjev faksimila povijesnih zgrada u središtu grada, što je često pravilno s aspekta zaštite kulturne baštine, ali i ovdje vlada nered bez pravoga programa, pa se pod tu stavku stavljaju i mnogi neprimjereni objekti i, drugo, antipodno je daleko od sivila masovne obnove, koja se najčešće opravdava skromnošću, na račun barem prosječnih arhitektonskih, to jest humanih vrijednosti. Upravo suprotno, ona je pokazala da skromnost nije isključivo materijalna kategorija, ona je način mišljenja koji itekako uključuje u prvom redu pravu i punu arhitektonsku vrijednost, koja s materijalnim i nema mnogo zajedničkog. Ono što je od programske obnove na ovoj kući neznatno skuplje pripisati treba njezinu položaju u gradu i oblikovanju središta povijesnoga grada. I na takvu problemu uočit ćemo umijeće arhitekta i konačni vrijednosni doseg arhitekture. Uz potrebnu i izvjesnu napadnost na objektu ne doživljujemo monumentalnost, koju je u takvu slučaju inače teško izbjeći. Pravilan i namjeran nedostatak monumentalnosti također je kreativna vrlina. Ova je kuća uspostavila vlastiti izražajni jezik bez ekstravagancije, isključivo duboko studiranim i promišljenim izrazom, čak do granice eksperimenta, ali u logičnu slijedu tradicije građenja, odnosno oblikovanja prostora. To je, dakle, vidljiv, ali i shvatljiv pomak u vrijednosti, koji će nam se ubrzo učiniti posve normalnim i posve običnim, kao vrijednosna kategorija.

Jednostavno i funkcionalno

Prostorna koncepcija same stambene zgrade vrlo je jednostavna, i riješena kao galerijski sustav s dvama stubištima, u nas gotovo već zaboravljen. Penezić i Rogina vratili su mu vrijednost, jer taj sustav omogućava slobodno dvostruko provjetravanje i osvjetljenje stanova, a pomaknuvši galeriju od zgrade dali su galerijskom sustavu i novu vrijednosnu dimenziju. Izdužena zgrada završava prema gradskoj ulici blokom trokatnih poslovnih prostora, a prema rijeci zasebnim, također trokatnim blokom istih stanova. Dvosobni stanovi skromnih su dimenzija, ali dobro prostorno proporcionirani, s otvaranjem na prostranu lođu. U cijelom su prizemlju predviđeni lokali kao tipično gradski sadržaji. Taj koncept, dakako, vrlo jednostavno konstruktivno rješenje s poprečnim nosivim zidovima. No, iz tog davno poznata stambenog i konstruktivnog sustava autori su u konačnom oblikovanju arhitektonike pročelja i smišljenom uporabom materijala uspjeli uspostaviti znatan pomak u doživljaju obične stambene zgrade, u kojoj su konstrukcija i oblik istiniti i otvoreni, a birani materijali pročelja logikom primijenjeni kao u najboljim vremenima međuratne naše arhitekture. Poslovni trokatni blok prema zapadu u svome staklenom pročelju zrcali susjednu arhitekturu i ulicu, utapa se u grad, da bi svojom susjednom velikom crveno obojenom plohom zanijekao pravi kut i iskočivši načas iz ortogonalnog reda vrlo decentno intrigirao osjetila. Prednje je dugačko dvokatno pročelje presvučeno staklom u ravnini s izbačenim lođama, koje se također mogu pregraditi staklom, kad je to potrebno. I u tom se pročelju zrcali okolna arhitektura i ono upija grad i želi uspostaviti vječno tražen odnos između pojedinačne kuće i grada. Stražnje pak pročelje postoji tek kao oznaka mjesta, jer ono je punokrvno arhitektonsko ostvarenje na kojemu galerije lebde, a ulazi u stanove, čini se, kao da su individualizirani, dok su pak dva stubišta, i opet odmaknuta od galerija, iza velikoga plošno oblikovana paravana. Opet kao u stara konstruktivistička vremena. Obrada teksture zida gdje je on vidljiv, provedena je studiozno oblogom od velikih ploča grubo lomljena kamena, što tek tehnologijom podsjeća na isprani kulir. I tu vidimo kreativnost arhitekata koji primijenjeni materijal oblikuju već u prethodnoj tehnološkoj fazi izrade građevnih elemenata. Ipak, valja napomenuti da je cijela zgrada kao kompleksno arhitektonsko djelo izvedena u okviru postojećih građevinskih i arhitektonskih standarda, kojima se u ovom slučaju arhitekti nisu slijepo podredili, nego su ih kao određenu vrijednost na svoj način humano oplemenili.

Ovo ostvarenje Penezića i Rogine vidimo, osim svega, i kao sjajnu interpolaciju koja će biti kadra nositi povijest i koja je već postala povijest u nanovo živom gradu Vukovaru, pa nam se već danas čini kao nezamjenjivi markantan akcent osjetljive strukturalizacije povijesnoga, ratom osakaćena grada. Ona se svojom pojavnošću nameće kao snažno individualno ostvarenje, potvrđujući da arhitektura može djelom pokazati i usmjeriti prema novim stvaralačkim pobudama, novim otkrićima i novim oblicima kao neprekidno kreativno ostvarivanje humanističke ideje.

Možda bismo ovaj pristup projektanata i ovo djelo mogli razumjeti kao logičan pomak u razmišljanju, kao novu avangardu koja nije zaboravila klasiku moderne i koja upravo zato zaslužuje taj epitet.

Tomislav Premerl