Dobra, ali ne i posebna izvedba Figarova pira

Dobra, ali ne i posebna izvedba Figarova pira

New York Premijera Mozartova Figarovog pira u novoj postavi Atlanta Opere 19. rujna prošla je dobro, ali ne i zapaženo. Pjevači poput Richarda Bernsteina, koji je blistao u ulozi Figara, ili poput mezzosopranistice Kit Reuter-Foss u ulozi Cherubina (a da ne zaboravimo Johna Hancocka kao grofa Almavivu i Delores Zielger kao Marcellinu) nisu uspjeli sakriti glasovnu neujednačenost svojih kolegica, sopranistica Allison Charney (Susanna) i Brende Harris (grofica). Doduše, Mozartova je opera takva da ju je teško izvesti loše, pa je sveukupan dojam bila dobra izvedba s povremenim kvalitativnim padovima. Kritičarka Susan Elliot zapazila je da su tek pri kraju prvoga čina izvođači uspjeli privući potpunu pozornost publike, a da je na završetku predstave ostao dojam da će asnambl pravu kvalitetu uspjeti pokazati tek kada se uigra u sljedećim izvedbama.

Neujednačena Turandot u Londonu

London Pomalo razočaran što nova postava Puccinijeve Turandot nije uključila novi završetak opere koji je napisao Luciano Berio (prema toj verziji Turandot na kraju nije hladno čudovište nego se pokazuje ljupkom kraljevnom), kritičar londonskog »Timesa« upozorio je na neujednačenu kvalitetu pjevača Kraljevske opere u Covent Gardenu. Za razliku od Frances Ginzer u naslovnoj ulozi, čiji je vibrato povremeno gubio centralni ton, istaknula se Li Ping Zhang u ulozi Liu. Ona je jedina uspjela objediniti glazbu i dramu, pa je i zasluženo dobila najdulji pljesak. Richard Margison u ulozi Calafa potvrdio se kao čvrsti tenor srednjeg opsega, na čije se pjevanje dirigent Marco Armiliato doista mogao osloniti. Nažalost, pozornost publike privlačio je Margisonov sasvim neprikladan kostim, pa je čak i slavna Nessun dorma ostala bez pravog odjeka u slušatelja. Trio Ping, Pang i Pong bio je dobar, ali da su bili precizniji (i ritmički i melodijski), njihov bi nastup bio još komičniji. Plesači su u sve unosili nemirni pokret, a zbor je energično izveo svoju dionicu pa mu se mogla oprostiti povremena ritmička nesigurnost.

Turandot prekida tradiciju u Moskvi

Moskva Unatoč velikoj popularnosti u svijetu, novi završetak Puccinijeve Turandot, koji je napisao Luciano Berio, nije bio izveden ni u Boljšoj Teatru. Novi glazbeni direktor kazališta, Alexander Vedernikov, pokazao je veću sklonost starom završetku Franca Alfana. S druge strane, Vedernikov je pokazao sklonost promjenama, jer novu opernu sezonu nije otvorio Glinkinom operom Život za cara, što je već gotovo postalo tradicija, nego Puccinijevom Turandot. Za tu je prigodu pozvao redateljicu svjetskoga glasa Francescu Zambello. Zambello je operu zamislila pomalo egzotičnom s jasnim asocijacijama na Buddhu i nagovještajima ambijenta suvremene Kine. Turandot je pjevala Francesca Patané, željeznim i nimalo umilnim glasom, koji se tek negdje oko trećega čina lagano smekšao. Dok je Roman Muravitsky kao Calaf svoju ulogu izveo rutinski, Lolitta Semenina pokazala se kao iznimno uvjerljiva Liu. Sa svojim ugodnim baršunastim basom dobar je bio i Vadim Lynkovsky kao Timur. No ipak, kritičari su najviše pozdravili odluku glazbenoga direktora Vedernikova da s Turandot prekine uhodanu tradiciju i da s njom započne novu sezonu.

Car i Smrt nekad i danas

Dublin Izvedba opere Car Atlantide skladatelja Ullmana u Killmainham Gaolu u Dublinu bila je, unatoč zanimljivoj izmjeni žanrova od kabaretskih pjesama do ironičnih romantičnih arija, podsjetnik na grozne trenutke holokausta. Naime, opera je nastala u zatvorenom getu Terezinu, sjeverno od Praga, a i skladatelj i libretist (Petr Kien) bili su prije premijere prebačeni u Auschwitz, gdje su ubijeni u listopadu 1944. S druge strane, sam Killmainham Gaol podsjetnik je za sebe, jer su tu vođe pet irskih ustanaka (1798-1916) bile zarobljene i pogubljene. Premda je Car Atlantide mogao sjećanja učiniti trivijalnim, to se nije dogodilo. Geoffrey Dolton u ulozi cara Uberalla (prema Deutschland über alles) nadmoćno je izvikivao paranoične komande slijeva, dok je publici zdesna caru uzvraćala Smrt (Omar Ebrahim). Orkestrom od trinaest svirača ravnao je John Page. I svi su se (a i produkcija Johna Fulljamesa na to je jasno ukazivala) s primjerenim dostojanstvom prisjetili junaštva skupine ljudi koja je prije šezdeset godina patila u njemačkom getu.

Irena Paulus