Do pakla i natrag

Do pakla i natrag

Edo Maajka, Slušaj mater, Menart

Jednom je prigodom rock-kritičar »Jutarnjeg lista« Ante Perković zapisao vrlo duhovitu istinu, koja glasi da je ljudima nesklonim hip-hop-glazbi slušanje takvih albuma prava tortura, odnosno hip-hop-albumi su baš kao i posjet zubaru — vrlo dugo traju (gotovo nikad kraće od 70 minuta), a uz to su vrlo grubi (poput zubarske bušilice) i teško razumljivi.

Za prvenac Edina Osmića alias Ede Maajke pod naslovom Slušaj mater vrijedi samo prvi dio tog razmišljanja, ali više od 70 minuta koliko traje Slušaj mater sluša se nadušak, a albumu se ne bi moglo zamjeriti ni dulje trajanje. Nije potrebno previše filozofiranja da bi se zaključilo kako je Edo Maajka, izbjeglica iz Brčkog s prebivalištem u Zagrebu, punim gasom i bez ikakvih kompromisa uletio na zagrebačku repersku scenu, koja je usput budi rečeno polako počela gubiti dah, i svojim odličnim albumom donio nužno osvježenje. Međutim, Edo sigurno za tri koplja šije i Eminema i ostalu američku repersku ergelu, jer za razliku od njihovih nategnutih priča o obiteljskim traumama, uličnom nasilništvu i opaka govora dilera i gangstera, Edina priča zvuči itekako uvjerljivo i potresno. Glavni aduti ovog albuma jesu strast, emocije i okus zbiljskoga života — koji se osjeća u svakoj Edinoj rimi.

Slušaj mater donosi bogatu i znalački istkanu tapiseriju tekstova i glazbenih rješenja. Jasno je da nešto u sebi ili imate ili nemate, pa tako Edo ne mora glumatati opaka i tvrda momka kao većina njegovih suboraca na hip-hop-terenu, sve to izlazi iz njegova glasa. Njegov je vokal u svakom stihu apsolutno jasan, nema tu nikakva štucanja, frfljanja i drugih prenemaganja kojima svoje slabosti prikrivaju mekušci. Superiorna glazbena egzekucija odlično podupire Edinu rječitost u tekstovima. A upravo tekstovi predstavljaju Edu kao vrhunskog storytellera koji se ama baš nikad ne razbacuje rimama bez voznog reda. Također se jasno osjeća kako Edin izraz prilično duguje poetici starog Zabranjenog pušenja i Ramba Amadeusa, no kompleksan izbor tema koje se šire u lepezi od šverca oružja, izbjegličkih tragedija, ljubavnih brodoloma i svakodnevnog preživljavanja predstavljaju autora kao jednog od rijetkih koji su sposobni uvjerljivo i bez dlake na jeziku opisati genezu i rušenje teorije bratstva i jedinstva na ovim prostorima. Kako bi uspio u svojoj nakani, Edo se koristi malim i naoko nebitnim životnim detaljima, ali na kraju ispada da su upravo to najuvjerljiviji dokazi.

Među 21 temom (zajedno s uvodom, zaključkom i nekoliko skitova) na albumu Slušaj mater teško je izabrati najdojmljivije. Recimo samo da Recitacija sadrži više suza, znoja i krvi nego Remarqueov roman Na zapadu ništa novo. Mahir i Alma jasan su i uvjerljiv prototip svih nesretnih ljubavi koje je progutao vihor rata, s druge strane Faca kirurškom preciznošću donosi fotorobot ratnih profitera, dilera i ostalih gadova. U glazbenom smislu Slušaj mater posebno obogaćuje našu scenu, jer fino i s razumijevanjem rabljeni folklorni ukrasi naslonjeni na sempliranje i ostale alate kojima se koristi hip-hop rezultiraju fantastično skladnim zvučnim kombinacijama. Na albumu se također jasno čita njegova ruralna komponenta, a to je konačno i dokaz da grad pomalo gubi prednost kao mjesto događanja hip-hop-poezije. Sve u svemu, nakon preslušavanja albuma Slušaj mater ostaje gorak okus u ustima, kao da ste napravili šetnju do pakla i natrag.

Goran Jovetić