Distanca od patetike

Distanca od patetike

Moja suradnja s Kupferom dovest će u Zagrebu do produkcije Šostakovičeve Lady Macbeth Mcenskog okruga s Vlatkom Oršanić u naslovnoj ulozi. To je europska prva liga i s tim ćemo stupiti u visoki europski rang. Vidjet ćete kako će ansambl s užitkom raditi kada pred njim bude istinska umjetnička veličina!

Prije trideset godina, 10. prosinca 1972, Neven Belamarić prvi je put stupio na scenu u maloj ulozi Carskog komesara u operi Madame Butterfly. Rođen u Šibeniku 1949, u Zagrebu je 1973. diplomirao pjevanje na Muzičkoj akademiji i 1974. teorijsku fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Nakon diplome na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Beču te trogodišnjeg djelovanja u Opernom studiju Bečke državne opere, postao je 1981. član SNG-a u Ljubljani. Bio je i član Opere HNK-a u Zagrebu, a već je osam godina član ugledne Komische Oper u Berlinu. U zagrebačkoj Operi ostvario je velike kreacije Wotana u Walküri i Rajninu zlatu, Jochanaana u Salomi, Oresta u Elektri i Zaccarije u Nabuccu. Danas je najistaknutiji hrvatski, u Hrvatskoj školovan, operni umjetnik u svijetu. Gostuje po Europi, a u Hrvatskoj je sudionik velikih vokalno-orkestralnih projekata i na Splitskome ljetu opernih predstava, među kojima je bila praizvedba Judite Frane Paraća. Njegov jedini nastup u HNK-u u Zagrebu posljednjih je godina bila izvanredna kreacija Modrobradog u Dvorcu Modrobradog Bele Bartoka 1999. u sklopu 20. biennala suvremene glazbe, za koju je dobio Nagradu hrvatskoga glumišta. U radu s jednim od vodećih europskih redatelja Harryjem Kupferom oblikovao se u cjelovitu glazbenoscensku osobnost. Impresivne glasovne kvalitete, muzikalnost i visoku profesionalnost posve je stavio u službu suvremenog shvaćanja operne umjetnosti i postao protagonist opernih produkcija o kojima glazbeni tisak opširno izvješćuje.

Vaše je umjetničko djelovanje najviše povezano uz Njemačku. Je li to posljedica svjesne odluke ili činjenice da se u domovini niste potpuno ostvarili?

— To je logičan put. Kad sam dobio prvu šansu ići u Njemačku, išao sam isključivo radi repertoara jer financijski angažman uopće nije bio privlačan. U sezoni 1994/95. u Coburgu pjevao sam Holandeza na izvorniku, Massenetova Don Kihota, Don Giovannija, četiri tzv. demonske uloge u Hoffmannovim pričama i Rocca u Fideliju. Na moj su odlazak djelomice utjecale i ratne prilike. Naime, u stalni angažman u zagrebački HNK ušao sam na samome početku rata, kad sam bio u uzletu. Pogon je tada u Hrvatskoj posustajao, pa se događalo da po pedeseti put pjevam Ferranda ili Don Basilija u istoj režiji, s istim ljudima, sve je bilo isto, i umjetnički nisam bio zadovoljan. No, nakon prve sezone u Coburgu promijenio se intendant i raspušten je cijeli ansambl. Vratio sam se u Zagreb, ali me nisu htjeli uzeti natrag u angažman pa sam bio prisiljen vratiti se u Njemačku. I tu sam jako profitirao. Dobio sam stalni angažman u Cottbusu, i ugovor kao stalni gost u Berlinu.

Kakav je danas pristup realizaciji opernih predstava u Njemačkoj? Ima li otklona od tzv. Regietheatra?

— Regietheater je počeo u Komische Oper s Walterom Felsensteinom i dugo je bio vodeći teatar u Njemačkoj. No, sad više nema kazališta s etiketom Regietheatra. Izmijenile su se generacije velikih od Felsensteina, Götza Friedricha, Kupfera pa druge generacije Christine Mielitz, Joachima Herza, treće Petera Konwitschnog. Sada dolazi nova mlada generacija redatelja od 30-35 godina, koji rade nešto sasvim drugo i s kojima se ni ja ne mogu umjetnički identificirati. Stara mi je generacija bila jako bliska. To su bile krasno urađene klasične režije — optički ispričana storija i simbolična razina — samo ne u klasičnom stilu, Trubadur nije bio u kostimima iz 15. stoljeća. Bilo je malih pomaka, ali simbolika, relacije među protagonistima — to je sve funkcioniralo. Danas je dominantan utjecaj televizije, razmišlja se na razini televizije, dosta prizemno. Händelova Tamerlana, povijesnu predstavu o prodoru Mongola u Tursku, redatelj je smjestio u bombardirani hotel u Kabulu. Sve su relacije potpuno poljuljane. Dva kontratenora zaljubljena su u soprana i mezzosoprana, i kao u Cosě fan tutte na kraju svatko dobije pravu, a režija ide dotle da su oni sami sebi dovoljni.

Radili ste nedavno u Berlinu Borisa Godunova u izvornoj verziji Musorgskog, odjeveni u svakodnevno građansko odijelo, sada ga u Zagrebu pjevate u orkestraciji Rimski-Korsakova. Kakav je vaš odnos prema tim različitim Borisima?

— Osobno nemam ništa protiv verzije Korsakova. Ali ipak nisu tako velike razlike između nje i verzije iz 1872. Monolog je isti. Prave se kompromisi. Nitko baš ne izvodi onu izvornu, oporu verziju. Korsakov mi je draži, ima u njemu belkanta, mekši je. Berlinska predstava unatoč nekim vrlo zanimljivim idejama nije uspjela i publika je nije prihvatila, tako da smo je igrali samo petnaest puta što je malo za veliku operu. Dirigent je toliko sve ublažio i napravio romantično, stišao orkestar, jer je izvorna orkestracija toliko gusta da ju je nemoguće probiti, da se čovjek pita koja je svrha tog pothvata.

Kako vi osobno doživljavate taj lik gotovo šekspirskih dimenzija? Je li on doživio promjene u toj berlinskoj realizaciji?

— Osnovne crte Borisova karaktera, naravno, ostale su iste. To je univerzalni problem vlasti. Boris se dvoumi da li da je potpuno preuzme. Ali kad ju je preuzeo, počinje se mijenjati. Bori se za nju i želi je predati sinu. Takvu transformaciju uostalom vidimo i u svakodnevnom životu. Druga je dimenzija kod Borisa pozitivna. Nejasna je pretpovijest, je li on stvarno ubio carevića. Ali opera počinje njegovim kajanjem, i ta duboka religioznost i to kajanje (ako pretpostavimo da ga je stvarno ubio) to je njegova pozitivna osobina u kršćanskom smislu. Dakle, tu su dvije dimenzije: vlast i čovječnost. Ja ga prikazujem vrlo čovječnim, možda nekad i na štetu lijepa pjevanja, ali ta je drama toliko jaka da je želim prikazati s mnogo glasovnih boja i nijansi. I u povijesnom kostimu treba napraviti realnog čovjeka. Načelo je: ne glumiti glumu, izbjegavati patetiku. Dogodi se i to, u nekim je trenucima to neizbježno, ali mora postojati distanca prema velikim opernim osjećajima.

Tumačite ulogu koju je na praizvedbi 1956. u Berlinu pjevao Tomislav Neralić — Tartaglie u operi König Hirsch (Kralj Jelen, Bijeli Jelen) Hansa Wernera Henzea koju je Harry Kupfer, kako se čini vaš omiljeni redatelj, postavio na scenu.

— S Kupferom sam radio šest velikih produkcija. Nismo nikad bili bliži, ali imamo vrlo konvergentan način razmišljanja. Uvijek sam imao dojam da znam što će mi sljedeće reći. Prije nego što sam počeo raditi na toj ulozi rekao mi je da je to najnegativniji lik u cijeloj literaturi. Vrlo je dramski, spletkar je mefistovskih osobina, ali na kraju završava kao tiranin koji strada od vlastite spletke. Ja i najnegativnije scene pokušavam napraviti s vrlo lijepim tonom, s mnogo takta.

Navodite me da se dotaknemo današnjeg vrlo elegantna i nadasve rafiniranog pristupa liku Puccinijeva Scarpije.

— Razgovarao sam s jednim kolegom tenorom, je li Tosca zaljubljena i vjerna. Po meni, u odnosu Tosca — Scarpia ima tri momenta u drugome činu kada bi se moglo nešto dogoditi između njih, ali onda vanjski događaji prekidaju nit možebitnog odnosa. U toj slojevitosti i jest današnja zanimljivost Toske.

Kako je došlo do toga da ste studirali dva tako različita fakulteta? Ima li studij prirodnih znanosti utjecaja na vaš glazbeni rad?

— Svi smo u Šibeniku voljeli glazbu, pjevalo se do rane zore. Pjevati je bilo in, ali nitko nije smatrao da bi to moglo biti zvanje. Već me od osnovne škole zanimala tehnika, a poslije astronomija, fizika, pa matematika i filozofija, i to je dovelo do studija teorijske fizike. U vjeri da ću za desetak godina možda postati pjevač (imati diplomu još ne znači biti pjevač!) razvijao sam se i u tom smjeru uvijek pazeći da me ne pretekne vrijeme. Treba planirati unaprijed, s trideset godina pred vama se zatvaraju visoke škole i teatri. Znao sam da do te godine moram imati nastudiran i repertoar koji ne pjevam kako bih mogao u kratkom roku ući u ulogu. Studij prirodnih znanosti ima utjecaja na moj pristup ulozi. Naučiti muzički tekst nije problem, ali imati pregled nad cijelom ulogom, to je kao težak ispit na fizici. Želim točno sve sortirati, raspodijeliti fraze, znati strukturu opere. Želim ući u ono osnovno: što je razmišljao kompozitor kad je komponirao i kako je zamislio djelo. To je dimenzija izvan emocija koju nužno treba znati. Prepuštati se samo emocijama ravno je samoubojstvu na sceni. Još su me profesor Zlatko Šir i Vladimir Ruždjak upozoravali: nemoj plakati na sceni, pusti publiku da plače. Govorili su mi: pjevač se na sceni ne iscrpi toliko tehnički-glasovno koliko emotivno, i valja uvijek paziti da ostane bistra glava.

Što vas je još toliko vuklo stalnom napretku?

— U meni je velika strast da ispunim svoj poziv. Naravno, imao sam kriza, padova i uspona kao svi mi. Pjevao sam prvog Holandeza s 34 godine, što je dosta rano, ali to su uloge koje kao mlad pjevač želiš pjevati. Morao sam se onda vratiti Schubertu da se tehnički oporavim. Uvijek sam gledao gdje ću nadoknaditi propuštene uloge i pritom mi nikada nije bio u prvome planu financijski aspekt.

Imate li pjevački idol, uzor?

— Cesara Siepija i Hansa Hottera. I Gjaurov me zanimao, a zanimaju me i tenori, u početku mi je Domingo bio drag, u posljednje vrijeme Pavarotti. Fenomenalno je kako je kod njega cijela režija u boji glasa.

Što sve vas basove toliko oduševljava kod Siepija?

— Šarm glasa, mekoća, legato, messa di voce, crescendo, descrescendo, sve je tako samo po sebi razumljivo. Njegov Don Giovanni, Mefisto, Figaro, Filip, sve je fenomenalno.

Kakav je danas položaj pjevača u Njemačkoj?

— Konkurencija je nezamisliva. Za slobodno mjesto basa u nekom provincijskom njemačkome gradu dolazi dvadeset i pet basova iz raznih agentura koji su svi metar i devedeset visoki, krasni dečki i izvrsno pjevaju iste arije. Ima nekoliko tisuća nezaposlenih pjevača koji se zovu slobodni umjetnici jer nemaju posla i koji će pjevati ni za kakve pare samo da pjevaju.

Kako biste opisali svoj glas?

— Bas-bariton, smjer mi je normalni bas, basso cantabile, a mislim da ću završiti kao crni bas. Nisam herojski bariton. Holandeza bih pjevao samo kad bih dobio krasne uvjete. Između četrdesete i pedesete godine pravio sam izlete u fah dramskog baritona radi zanimljivosti uloge, ali ponajprije iz vitaliteta. Nakon pedesete dobio sam mentalnu mirnoću koju zahtijevaju druge uloge. U siječnju ću pjevati Mefista u Faustu u Ljubljani i Fiesca u Simonu Boccanegri u Zagrebu. Sada mi bolje leže dublje postavljene uloge.

Pjevate različite autore, stilove i karaktere. Car Saltan Rimski-Korsakova jedna je od vaših danas najuspješnijih uloga.

— Priča o caru Saltanu dramaturški je fenomenalna opera. Premijera u Komische Oper u Kupferovoj režiji bila je 1994. i predstava se do sada odigrala više od osamdeset puta. To je obiteljska predstava. Dolaze cijele obitelji s djecom. Na sceni ima životinja, riba, dupina, leti bumbar. Izvodili smo i Legendu o nevidljivom gradu Kitežu. Ideja je bila vrlo zanimljiva. Kitež je zamišljen kao središte kulture i religije, a Tatari su primitivci koji ga napadaju. Na programskoj je knjižici bila slika Dubrovnika opustošena 1991, praznoga Straduna s daskama na dućanima, kao simbola zapadne kulture i napada četnika koji su simbolizirali Tatare. Sljedeće sezone nastupit ću i u novoj produkciji Zlatnog pjetlića.

U vašem su repertoaru komični i ozbiljni likovi. Koji vam više leže?

— Komični pružaju mnogo više mogućnosti, ali su i teži jer traže više različitih boja glasa i više scenskih aktivnosti.

Koliko radite u prosjeku dnevno?

— Kad je nova premijera, dva puta dnevno po tri sata. Kad imamo predstavu, nismo dužni taj dan pjevati probu, ali i to se može dogoditi. To su iznimke, to je prijateljska pomoć.

Što opera može značiti današnjem posjetitelju? Što mladima?

— Opera je vani posljednjih dvadesetak godina boom. Nitko ne može prisiliti publiku da poslije predstave koja traje četiri sata pola sata na nogama plješće. S druge strane naš Strijelac vilenjak, inače najgledanija opera u njemačkoj povijesti, odmaknut od klasičnog ne privlači publiku. Publika je vrlo različita, ciljana, i ne da se odgajati. Visoka je cijena ulaznica, oko stotinu eura, i gledatelji dobro odvagnu što će pogledati.

I kakvi vas još nastupi očekuju?

— U Berlinu ću uz svoj standardni repertoar prvi put pjevati u Peteru Grimesu, a za Novu godinu sudjelujem u izvedbi Beethovenove Devete simfonije u Berlinskoj filharmoniji. Moja suradnja s Kupferom dovest će u Zagrebu do produkcije Šostakovičeve Lady Macbeth Mcenskog okruga s Vlatkom Oršanić u naslovnoj ulozi. To je europska prva liga i s tim ćemo stupiti u visoki europski rang. Vidjet ćete kako će ansambl s užitkom raditi kada pred njim bude istinska umjetnička veličina!

Marija Barbieri