Dimenzije s pokrićem

Dimenzije s pokrićem

Nedjeljko Fabrio, Triemeron, NZMH, Zagreb, 2002.

Poznato je da je Fabrio pisac Povijesti. U njegovu djelu ona nije šenoinska učiteljica, ni po-učiteljica nego mučiteljica ispod čijeg se ljepotnog lica krije grubo naličje koje »mijesi ljude i utrobe« i pretvara ih u gubitnike u igri s njezinim zakonima. Uhvaćeni u njezina »lavlja usta«, junaci Fabrijevih knjiga zato su osuđeni na »jalovost, ludilo, smrt«, jer je ona »najopasniji proizvod što ga stvara kemija duha«. Ona je »čovjekova zla maćeha«, više histerija nego historija na »čijim se raskrižjima, kroz ponavljanje arhetipskih situacija, iznova identificira drama povijesti i pojedinca u njoj«. Napokon, ona je »raskošno ludilo«!

Pa ipak, hvatajući se za nju »kao suh čičak, nametljivo i do krvi ranjivo«, u slojevitosti njezinih prostora — kako to bjelodani svekoliko djelo — Fabrio je pronalazio obilje razloga svojim manirističkim imaginacijama, želeći i uspijevajući pokazati svu nemoć (slabog) pojedinca u njezinim nezajažljivim apetitima.

Na takvim premisama, u vrsnoj narativnoj varijaciji, napisane su stranice njegove jadranske duologije te Smrt Vronskoga, ali i sjajna završna dionica, Roman einer kroatischen Passion — Triemeron.

San rimskog vojnika

U Vježbanju života (1985) Fabrio iskušava sudbinu dviju obitelji (jedne hrvatske i jedne talijanske) u kovitlacima povijesna (ne)vremena sa zadanim, tragičnim raspletom; ista će tragična sudbina zadesiti i junake Berenikine kose (1989) koji će se, bježeći od Povijesti (ili pak za Poviješću!), zla i udesa, utopiti u valovima zajedničkoga, jadranskoga mora. U spisateljskom svjetonazoru pisca takav rasplet ima opravdanje s karakterom zajedničke sudbine. Tu će misao Fabrio posredovati slikom sna rimskog vojnika kojom upozorava na duboka i daleka mediteranska ishodišta zajednička i jednom i drugom narodu, zagovarajući mediteransko zajedništvo kao temelj i uvjet opstanka na obalama zajedničkoga mora, unatoč krizama, zabludama i ideološkim razdorima kakve povijest pamti. Takvim postavkama moguće je objasniti i opravdati zašto Fabrio sa simpatijama prati hrvatsku nacionalnu romantiku, kao i što nalazi razumijevanje i opravdanje za poslijeratne talijanske odlaske i egzodus.

Kao pisac povijesti, ali i pisac odgovoran pred njom, o čemu rječito svjedoči i zapaženi društveni angažman na čelu krovne književničke udruge, kada je »drevni i časni hrvatski brod hrvatske književnosti uspio održati u zavjetrini pogubnih dnevnih vjetrova, što pušu oko nas i suprotiva nas«, Fabrio nije mogao ostati postrance odsudnih događaja najnovijeg vremena. Domovinski rat s brojnim tragedijama nametnuo mu se gotovo imperativno, što se ogleda u Smrti Vronskoga, romanu izniklu na postmodernističkoj svijesti o književnosti kao dopisivanju i dogradnji. Naslovivši roman devetim poglavljem Ane Karenjine, Fabrio je znanoga književnog junaka smjestio u kontekst Domovinskoga rata: završetak Tolstojeva romana u Fabrijevoj orkestraciji (otuda i podnaslov romanzetta alla russa) nudi se ishodištem slojevite priče o velikosrpskoj agresiji, koja u sebe uvlači brojne dotoke — kako one iz povijesti i lektire, tako i one aktualnih društvenih primisli; razočarani grof tako se zatječe na vukovarskom ratištu, gdje se raspada njegov »pravoslavni san«, a on sam doživljava pročišćenje od zabluda i laži kojima je stoljećima hranjen pravoslavni mit.

Iako nije dočekala odjek prethodnih knjiga, Fabrijeva knjiga zacijelo pripada ponajboljim stranicama hrvatske ratne književnosti. Slabosti u njezinoj narativnoj slici (obraznost likova, predvidljivost raspleta i zadani okvir priče...) uistinu nisu takve da umanje njezin znatan doseg. Jer, posrijedi je postmodernistički izdašna knjiga: autentična u svojoj dokumentarnoj rječitosti i estetskoj uvjerljivosti, i kao takva može otrpjeti i najveće kritičke zamjerke!

Zimski solsticij 1971.

Kao pisac Povijesti, koja se na ovim stranama događa brzo i s neočekivanim obratima, bilo u njezinoj produljenoj (brodelovskoj) inačici bilo pak u situaciji kada svaka generacija sebi prisvaja pravo jedinog tumača njezinih sadržaja, Domovinski rat nije bio i kraj Fabrijeve opsesije poviješću. »Vila hrvatske povijesti« dovest će ga do našeg vremena i do udesa jednog od članova razgranate splitske obitelji kroz koju će progovoriti o sudbini hrvatskoga naroda u dvadesetom stoljeću, u vrtlogu svih onih politika i ideologija koje su determinirale njegov tijek i odnose, a koji uokviruju ovaj Roman einer kroatischen Passion.

Prvi od kojega započinje ova potresna Fabrijeva saga jest Menego; idejno profiliran u doba sloma austrougarskog imperija taj se narodni prosvjetitelj i učitelj priklanja jugoslavenskoj nacionalističkoj omladini koja izlaz iz povijesnoga mraka vidi u južnoslavenskoj zajednici. No, razočaranje njome, slično razočaranju mnogih hrvatskih utopista, usmjerit će ga pristašama seljačke sloge i učiniti zagovornikom Radićevih ideja i svjetonazora. Za razliku od njega, uvjerena da se treba baviti politikom i tako sudjelovati u životu, sin mu Ivan od drukčijih je sadržaja građen. Iz Fabrijeve priče, kojoj dokumentacija osigurava težinu psihološke naracije, saznajemo da je inženjer kojemu su more/brodovi jedina prava životna preokupacija; to ga ostavlja postrance političkih događanja i omogućuje da sačuva osobni integritet i autonomiju. Suprotno ocu, njegov sin i nasljednik obiteljske zgode, Ecije, u jugoslavenskoj zajednici politiku je pak izabrao za svoje zanimanje; iz mnogih osvjetljenja koja prekidaju i narušavaju vremenski naracijski slijed, a kojima se Fabrio majstorski koristi kako bi posredovao smislenost i kompleksnost svoje priče, razvidno je da se u danima hrvatskoga proljeća zalagao za reforme, ali ne i toliko glasno da bi doveo u pitanje vlastitu poziciju. I dok će mnogi suvremenici na vlastitoj koži iskušati sav mraz zimskog solsticija sedamdeset i prve (a jedna sjajna Fabrijeva priča upravo je tako naslovljena!), on će bez ožiljaka dočekati hrvatske devedesete. Međutim, nezadovoljan raspadom socijalističke zajednice te novim političkim vjetrovima u Hrvatskoj, iskoristivši politikom stečene veze i poznanstva napušta Hrvatsku i skrašava se u Švedskoj, ostavivši suprugu (Toniju) i sina Andreja, koji će, u ratnom vihoru, poput mnogih vršnjaka (bad blue boys), zaraditi PTSP, naći se na liječenju u jednoj švedskoj bolnici, gdje će samoubojstvom okončati svoj život!

Određenje politikama

Raspoređeni u drugom razdoblju, u kojem su se isprepletale i mijenjale različite ideje i politički odnosi, muški članovi obiteljske loze u Fabrijevoj su priči nositelji iskustva povijesti; premda su njihovi životi i svjetonazori uvjetovani idejama kojima su obuzeti: narodnjaštvom, seljaštvom, jugoslavenstvom, unitarizmom i socijalizmom/komunizmom, to ne utječe na snagu njihove uvjerljive psihološke portetizacije. Determiniravši ih politikom/politikama, Fabrio je želio pokazati kako ideje/ideologije bitno i presudno utječu na život ljudi, i tako potkrijepiti svoju misao da se gubitništvo i žrtva s predaka nastavlja i u sudbinama njihova potomstva.

Nasuprot njima, kao drugo lice života stoje ženski likovi: smirena Ezia, strastne i erotične Bore, ali i ostavljena, ženski zapostavljena i razočarana Tonija: premda nije zavrijedila najveću Fabrijevu spisateljsku pozornost, upravo će njezin trodnevni vikend u Opatiji i strastna avantura sa slikarom Alfredom biti jedna od linija ove šeherezade; druga, paralelna, zaokružena je slučajnim susretom oca i sina u štokholmskoj bolnici, a povezuje ih — iznutra, iz dubine vremena, argumentirano u brojnim osvjetljenjima — niz slika i scena iz različitih vremenskih odsječaka života obitelji, čiji govor sudbina Fabrio ugrađuje u ovu začudnu sagu.

U odnosu Tonije i Alfreda bilo bi odveć pojednostavnjeno vidjeti tek ljubavničku avanturu rođenu u dramatičnim okolnostima ratne svakodnevice. Iako će u tom susretu i njegovoj vehementnoj narativnoj elaboraciji Fabrio silno poznavanje ženske psihologije i onih najtananijih treptaja osjetljive ženske duše (što još više dolazi do izražaja u sjajnu opisu (strastvene Bore!), kroz Alfreda i njegov svjetonazor Fabrio će progovoriti o pokušajima da se umjetnost svede na prirepak politike i njome postavljenih kriterija. Alfredovo odbijanje da slika »opterećeno prošlošću« i da slika »kolektivnu sreću« zapravo je Fabrijev odgovor na aktualni kičeraj i provincijalizaciju kulturnog i društvenog života, ali i otpor podilaženju ukusima malograđanštine koji s pravom umjetnošću nemaju veze, čime izravno aludira na neke odnose i sadržaje u našoj zbilji. Alfredove riječi: »Htio sam stvoriti djelo neuprljano poviješću, Tonija — vikao je Alfred — djelo čisto, djelo samo po sebi, a evo, povijest je došla po mene, Tonija, pobijedila me, Tonija, Tonija... Pred njim se stvorilo ono veliko platno, slikarsko, u koje je uletio i koje ga je progutalo, Tonija je još čula kako se zapliće o slomljene mačeve i drške od kopalja, i još je vidjela kako mu se zastave omataju oko glave i osljepljuju ga, i kako ga napadaju imperatorski orlovi, i kako sa stijenja već slijeću strvinari na mrvice i na leševe konja, i na njega samoga, slijeću po mrtvo meso i po izmet povijesti...«, valja stoga čitati kao refleks onih ideja koje su opteretile hrvatsku povijest (a ona je u Fabrija uvijek ugrađena u suvremenost), u čemu je makar i djelić Fabrijevih autorskih razmišljanja. Nazvavši se, odveć skromno za djelo visokih zahtjeva i ostvarenih htijenja kakvo je ovo, tek »povjerenikom za priču«, samoj umjetnosti Fabrio je namijenio ulogu jedinog utočišta pred »poviješću koja od nas traži glavu«, kao što ju je tražila (i dobila) od aktera ove slojevite epske priče. Ta »magična kutija olovnih slova, koja kao takva i nije mnogo«, reći će, »jedino je što nam je bilo dano kao pravo na vlastitu priču«, i jedini je spas od ludila koje povijest tako »raskošno« nudi.

Dvije strane

Također, ni u susretu Ecija i Andreja ne treba gledati tek slučajan susret oca i sina, nego i susret dvojice gubitnika koji su se u životu zatekli na različitim ideološkim stranama i pozicijama: jedan na hrvatskoj, drugi na suprotstavljenoj, jugoslavenskoj. Tragikom njihova susreta Fabrio je želio poručiti da je gubitništvo jedina izvjesnost u igri s poviješću, bez obzira na njihov ideološki predznak i opravdanje, i tako dopisati još jedan argument temi na kojoj su izgrađene stranice prethodnih knjiga!

Ispisujući priču o sudbini četiriju generacija jedne splitske obitelji u bespućima povijesti, od kraja 19. do kraja 20. stoljeća — u kojoj su vjetrovi politike ostavljali neizbrisive tragove — Fabrio je na velikoj temi, s uvjerljivim pokrićem u rječitoj narativnoj orkestraciji, iznova potvrdio svu težinu i uvjerljivost svojeg eruditskog spisateljskog umijeća. Ne odričući se ničega književno produktivnog što može posredovati dublji i teži odjek, Fabrijev će »povjerenik« svoju priču graditi s pomoću mnogih sadržaja: citata, komentara, fusnota, metafikcija, ali uvijek s naglašenom sviješću o ulozi pisca i značenju umjetnosti. Posebnu pozornost pri tome će posvetiti (i) grafičkom oblikovanju kompleksnih narativnih dionica, čestom i funkcionalno opravdanom lomljenju rečenica, čime umnogome obogaćuje i uvećava njihov ionako visok stilogeni napon. Mnoge će i zasmetati Fabrijeva barokna maniristička rečenična tekstura, kojoj — ako to treba kazati — danas u hrvatskoj književnosti nije dorastao nijedan pisac. Takvu rečenicu, držim da neću pretjerati, danas ne piše nitko, ali ne zato što to ne bi htio ili što nije vrijedna oponašanja, nego zato što to rijetko kome polazi za rukom, makar će neki reći da nije u duhu književnog vremena!

Izdašna temperatura

A riječ je o rečenici izdašne temperature, slojevitoj, dubokoj, gustih dotoka i začudnih meandara, a istovremeno teškoj (od života), čitljivoj i dokraja preciznoj, pri čemu Fabrijeva karakteristična patetičnost nije njezin teret nego dimenzija više — budući da je uvijek s pokrićem!

Triemeron (jer se odvija u tri dana i izravno aludira na Boccacciovo djelo), briljantna je dionica Fabrijeva iskušavanja povijesti; riječ je o romanu kakvi se u književnosti javljaju rijetko, a koji svojim visokim standardima i spisateljskom kulturom uspijeva podjednako komunicirati kako s domaćim čitateljem, tako i s onima osjetljivih i biranih (srednjoeuropskih) ukusa.

U razgovoru Fabrio je kazao da je »integralni Hrvat europskog habitusa mundijalnog osjećanja stvari«. I doista, da je riječ o hrvatskom piscu europske mjere i osjećajnosti, ovaj to roman potvrđuje na svakoj stranici svoje zavodljive tvorbe. Nisu stoga u pravu oni koji su u romanu vidjeli Fabrijevo nastojanje da narativnom obradom (hrvatske) teme ugodi europskim ušima, aludirajući na uglednu Herderovu nagradu. Poznavajući Fabrijev književni rad, rekao bih da je posrijedi sjajna završnica duge literarne avanture, u kojoj su iskušane i do kraja pr/ovjerene sve književne i ljudske osobine ovoga prvorazrednog pisca. Jer nije samo riječ o završnom dijelu jedne trilogije, nego i o vrsnoj stranici koja hrvatskoj književnosti postavlja nove standarde i orijentire. Zacijelo, ponajbolji roman hrvatskoga razmeđa stoljeća!

Stoljeća za koje je vjerovati da je potrošilo sav repertoar »raskošnog ludila smrti«! Zato i završni naglasak: Dona nobis pacem! valja čitati kao svojevrsnu o/poruku, s nadom da »vila hrvatske povijesti« neće više dolaziti po svoj danak kao što je to bilo u stoljeću u kojem su Fabrijevi junaci svojim životima osigurali argumentaciju ovoj izvrsnoj/postmodernističkoj priči.

Ivan J. Bošković