Dan i noć, noć i dan

Dan i noć, noć i dan

Uloga antologije Menschheitsdämmerung Kurta Pinthusa u oblikovanju hrvatskog ekspresionizma

Izlaganje održano na simpoziju Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica

Posrijedi je slavna antologija Sumrak/osvit čovječanstva, što ju je sastavio i 1919. objavio svojedobno ugledni i često spominjani berlinski kritičar i poligraf Kurt Pinthus. Poznat ne samo kao književni kritičar, neposredno pred Prvi svjetski rat uredio je i utjecajnu knjigu Das Kinobuch (1913), jednu od prvih filmoloških knjiga uopće, koja je obavila i svojevrsni utjecaj na tadanju književnost; prvenstveno svojom estetikom simultanizma i gubljenja osigurane autorske perspektive u pjesništvu, proznom stvaranju, drami i diskurzivnom mišljenju. Pinthus je, poput mnogih njemačkih intelektualaca, pa i dobrog dijela »njegovih« pjesnika, emigrirao te djelovao kao pisac i sveučilišni profesor, posvetivši se, poslije Drugoga svjetskog rata, posebice obrani njemačke književnosti 20. st. od neprihvatljivih redukcija s ideologema proizašlih iz proživljenih povijesnih nesreća. O tomu svjedoči i treće izdanje njegove antologije iz 1959, u kojemu se, skoro osamdesetogodišnjak, osvrće na književno stvaranje u godinama pred Prvi svjetski rat i nakon njega; na doba uostalom, kad se pojavila njegova antologija.

A njezin je puni naslov, što se često zanemaruje, Menschheitsdämmerung — Symphonie jüngster Dichter. Dakle: »Sumrak čovječanstva — simfonija najmlađih pjesnika«. Prvi i drugi dio naslova ravnopravni su: posrijedi je jedna fenomenološka metafora i stanovita estetička, »autopoetička« struktura.

Leksem Dämmerung posjeduje svoje perifrazom opisano značenje: der Übergang vom Tag zur Nacht, von der Nacht zum Tag. Dakle, »prijelaz iz dana u noć, iz noći u dan«. Opće hrvatsko značenje bilo bi dakle »i sumrak i osvit«, »i večernji suton i praskozorje«. A složenica iz Pinthusova naslova veli istodobno i više: »i suton i osvit čovječanstva«. Estetički se učinak toga naslova nŕdaje iz homonimne (homofone, homografske) označiteljske strukture kojoj se pridružuju antonimska značenja označenika. Izrazno jedinstvo (povijesno)sadržajne suprotnosti! (U hrvatskome je takva riječ primjerice műk: i »apsolutna šutnja« i »intenzivno glasanje goveda«.)

Stanje ni dana ni noći

U predgovoru prvom izdanju (Berlin, 1919) pod naslovom Zuvor, tj. prije svega, Pinthus duhovnopovijesnim uvidom objašnjuje to stanje ni dana ni noći, odnosno jednog epohalnog zalaza a slućena praskozorja. Premda izbjegava eksplicitno imenovanje društvenim ili političkim znakovima, koji bi upućivali na duhovnopovijesno epohalnu pojavu, Pinthus stanje ni dana ni noći, koliko izborom pjesnika toliko i svojim komentarom, nekako usmjerava prema dvama vremenima, prošlome i budućem, koja se u aktualnom trenutku pomišljaju hijastički, dakle u osadašnjenoj usporednoj isključnosti. Prvi bi element hijazma bio onaj silazni, dan koji se bliži noći: katastrofično kolektivno osjećanje svijeta, neka ispuna Spenglerovih predviđanja. Drugi bi bio onaj uzlazni, noć koja se bliži danu, stanovito auroralno stanje duha, onakvo otprilike, kakvo su slutili tadašnji ljevičari i anarhistični revolucionari; praskozorno stanje duha na kakvo je, primjerice, na estetičkom planu, a pozivajući se na Giambattista Vica, u svojoj Estetici bio pomišljao i postulirao ga Benedetto Croce, kao unutrašnje zrenje i intuiciju neke budućnosne nade. Toliko glede oblika izraza slavne knjige, koja se i danas, koliko u germanistici, toliko i u komparatistici, a jamačno i u kroatistici, spominje s tolikom pozornošću nakon gotovo stoljeća povijesnog odmaka.

Glede sadržaja, stvari su upravo nakon toga gotovo stoljetnog odmaka također pretrpjele stanovite krive »percepcije u javnosti«. Ponajprije valja reći, da Pinthusova dobrodušna i dobrohotna snimka stanja tadašnjega njemačkog pjesništva nije »antologija«, nego »zbirka«: »Urednik ove knjige«, veli Pinthus u prvoj rečenici spomenuta protopredgovora, »protivnik je antologija; — zato izdaje na svijet ovu zbirku (ist. A. S.).« I: »Nije nam bilo do mehaničkog, historičkog slijeda, nego do dinamična motivičkog suglasja: do simfonije!«

Sadržaj je dakle opisan kao eminentno estetički, glazbeni objekt. Simfonija kao najsloženiji glazbeni oblik naslijeđen iz netom pretekle europske epohe, 19. stoljeća (a prošla je sjajno razdoblje upravo njemačkog duha i genija, od Haydna, preko Mozarta, Beethovena i Brahmsa, do »sumračnog« Mahlera!), Pinthusu je svojim oblikovnim komponentama mogla poslužiti kao sinestetički organizator kaotičnog i doista raznorodnog pjesničkog »materijala«. Pinthus svoju »simfoniju« sklada prema zadanom četverostavačnom (nakon Beethovena kanonskom) uzorku: Sturz und Schrei (Srušaj i krik), Erweckung des Herzens (Buđenje srca), Aufruf und Empörung (Poziv i pobuna), te Liebe den Menschen (Ljubi čovjeka). Time Pinthus posebno naglašuje, da ne daje historijsku, pa ni aktualnokritičku »snimku«, nego vlastitu estetiziranu strukturu jednog sinkronijskog, dakako aktualnog, presjeka.

Drugo je izdanje svojedobne uspješnice izišlo tri godine kasnije, u travnju 1922, s novim pogovorom pod naslovom Nachklang, »odjek«, »odziv«, »odzvuk«. U njemu Pinthus, premda u manjem opsegu teksta, više no ranije naglašuje entuzijastičku, gotovo optimističku stranu ekspresionističkog pjesništva, koje da iz svoje pojedinačne fenomenalističke zapalosti u pustoš i zlo ovoga svijeta ima izići, transcendirati postojeće, uspeti se na neke nove obzore; potražiti nove zrenike.

Spomenuto izdanje Pinthusove »antologije« iz 1959, naš današnji izvor, donosi integralni i nepromijenjeni tekst prvoobjave. Prednaslovljena Nach 40 Jahren (Nakon 40 godina), Pinthusova zbirka, »simfonija«, sada već vremešnom sastavljaču nudi prigodu za književnopovijesnu perspektivu. On se osvrće na sudbinu svekolike skupine što ju je on bio »skupsložio« 1919. Ta je sudbina glede zastupljenih pjesnika bila tragična. Pinthus se u opsežnom dodatku knjizi potrudio za svakog od zastupljenih pjesnika sastaviti iscrpnu bio- i bibliografiju. Utvrdio je sve njihove kasnije životne postaje i recepcijske putove, te je istražio sve, pa i najanonimnije tiskovne objave njihovih, nipošto samo pjesničkih tekstova. Sve ih pak dijeli u tri skupine. Najmanja je skupina bila mrtva već i prije izlaska antologije 1919 (primjerice Georg Heym, Trakl). Druga je skupina u kasnijim danima na različite načine preživjela nacionalsocijalizam, mahom u izolaciji (osim u samom početku, Gottfried Benn); odnosno, u kasnijem DDR-u, proživjela je komunizam, pri čemu su svi, osim kasnijeg velikog državnog pjesnika Johannesa Bechera, bili u snažnom ili prikrivenom otporu. A treća, ponajbrojnija skupina, umrla je u izbjeglištvu, u emigraciji, uglavnom u bijedi i zaboravu.

Fenomenološka redukcija doba

No ovdje je važnije napomenuti, da Pinthus sažeto iznosi svoju nakanu i ishod: Sumrak/osvit čovječanstva imao je biti, i bio je, ovakav projekt: 1. »ponuditi najznakovitije od mnogih pjesnika koje su između 1910. i 1920. ubrajali u ekspresioniste«; 2. »ponuditi ih tako, da se očituje vanjska i unutarnja slika toga desetljeća«, i 3. »ne poredati pjesnike u kronološkom ili abecednom slijedu, nego im pjesme svrstati prema velikim glavnim motivima, pa manjim i najmanjima motivima, ispreplesti ih i komponirati, slično gradbi kakve simfonije u četiri stavka«.

Glede autora, posrijedi je dakle raznolik koloplet. Ne će biti na odmet navesti ih sve, njih dvadeset i troje, a zastupljeni su vrlo različitim brojem pjesama:

Johannes R. Becher (14), Gottfried Benn (8), Theodor Däubler (17), Albert Ehrenstein (20), Iwan Goll (7), Walter Hasenclever (19), Georg Heym (13), Kurt Heynicke (12), Jakob van Hoddis (5), Wilhelm Klemm (19), Else Lasker-Schüler (15), Rudolf Leonhard (5), Alfred Lichtenstein (8), Ernst Wilhelm Lotz (6), Karl Otten (6), Ludwig Rubiner (5), René Schikele (11), Ernst Stadler (10), August Stramm (13), Georg Trakl (10), Franz Werfel (27), Alfred Wolfenstein (13), i Paul Zech (12).

I izbor pjesnika i broj njihovih pjesama, iz današnjega književnopovijesnog motrišta, mogao bi koga iznenaditi. Međutim, Pinthusova su objašnjenja jasna: on je htio dati iscrpnu obavijest o određenu broju pjesnika, kanio je obaviti stanovitu fenomenološku redukciju doba (uputiti na »duhovnu situaciju vremena«, rečeno kasnijim Jaspersovim izričajem), te skladati svoju vlastitu »simfoniju«. U sumraku estetike iz toga doba kanio je obaviti stanoviti estetski rez! Rasapu zbilje ponuditi estetičku racionalizaciju. Kurt Pinthus stvorio je svoju autorsku knjigu: osobnu, samovoljnu, i cjelovitu s obzirom na izabrane aspekte.

Jamačno je prihvat europski epohalne Pinthusove »zbirke« u hrvatskoj književnosti bio u skladu s njezinim recepcijskim mogućnostima, koje u tom pogledu nisu bile slavne ni tada, ni danas. Bilo je nešto časopisnih odjeka, od kojih valja svakako izdvojiti ažurnog Gustava Krkleca. Kakva opsežnija pretraga novina i časopisa tih ranih dvadesetih godina vjerojatno bi s većim stupnjem dokumentiranosti no što je to moguće u ovom malom prinosu pokazala, da se književnost njemačkoga jezičnog izraza pratila i upijala unatoč povijesnom razlazu i bačenosti hrvatske književnosti u posve druge, folklorno-političke okvire. Bilo kako bilo, sa sigurnošću se može reći, da su dva slavna ogleda hrvatske književnosti toga doba rječit dokument, da je Pinthusov Sumrak/osvit čovječanstva bio katalizatorom njezine tadanje, pa i kasnije, opće ekspresionističke semioze. Posrijedi je književnokritička ekspertiza Novi njemački pjesnici Antuna Branka Šimića iz 1922, te popratni esej O nemirima današnje njemačke lirike, uz vlastite prijevode, Miroslava Krleže, a iz 1931.

Šimić, kritičarski rezolutan ali i (proto)znanstvenički pošten, ne taji da svoj korpus duguje Pinthusu, ali isto tako i istodobno utjecajnoj antologiji Rudolfa Kaysera Verkündigung (Navještenje). U proemiju svome ogledu Šimić se odmah ograđuje od dvaju tipova mogućeg zapadanja u kakvu intelektualnu sinegdohu: on neće govoriti o ekspresionizmu, kao o nekoj vrsti opće krilatice ili floskule, i neće govoriti o svim njemačkim pjesnicima (vidjet će se, ni o svima iz Pinthusove zbirke), nego samo o »nekoliko njemačkih lirika«; no potom ipak ne govori o »nekoliko«, nego o jedanaestoro njih.

Šimićev popis

To jedanaestoro jesu: Theodor Däubler, Else Lasker-Schüler, Georg Heym, Ernst Stadler, Jakob van Hoddis, Alfred Lichtenstein, August Stramm, Franz Werfel, Albert Ehrenstein, Ferdinand Hardekopf i Gottfried Benn; na kraju samo navodi imena i ostalih iz rečenih izvora, ali o njima opširnije ne govori. Šimićeva nomenklatura, može se lako zaključiti, popis je onih pjesnika, koji su se, mladu kritičaru, učinili vrijednima kakve-takve analize.

Šimić ne prevodi pjesničke tekstove na kojima obavlja svoje ekspertize! Tadašnja književna publika čitala je i govorila njemački, i jamačno za to nije bilo potrebe. Današnji pak književni stručnjaci, koji slabo ili nikako vladaju njemačkim, imali bi vjerojatno velikih poteškoća u praćenju Šimićevih ideja. Krije se tu i objašnjenje »nepopularnosti« (tj. zanemarenosti u znanosti i kritici) ovoga inače uzorna Šimićevog teksta. On naime minucioznim i preciznim opservacijama glede svakog od izabranih tekstova u jedanaestoro pjesnika stvara mozaik, koji onda pridonosi cjelini poimanja. U tu cjelinu idu i najškrtije naznake o životnom putu, odnosno konačnoj sudbini pojedinih pjesnika.

Šimićeve se primjedbe oblikuju u tijesnom dodiru s tekstom. On obavlja »close reading« ante litteram. Ono što su kritičari Druge moderne uzeli za vlastitu inovaciju, od čega se oblikovao i sveučilišni studij tijekom posljednjih pol stoljeća, Šimić je slutio darom samorodnog genijalca! Nakon pomna očitavanja poglavito motivskih elemenata, izrekao bi i svoj afektivni stav. On da voli ili mu je odbojan ovaj ili onaj tekstem. A kadšto i literarizira, premećući po tkivu vlastitih rečenica odčitane i razumljene motive predležne pjesme. I, u nekoj vrsti konačna zaključka, stoji apodiktično formuliran sud fenomenološke naravi, primjerice glede Däublera: »Däubler je odveć kozmički miran, premalo ljudski nemiran.« Šimić posvećuje više prostora etabliranim pjesnicima, primjerice u ono doba razvikanom Franzu Werfelu, ili Elsi Lasker-Schüler; što je i razumljivo. Ali iznenađuje unošenje »iz vedra neba« jednoga koga nema ni u Pinthusa ni u Kaysera. To je Ferdinand Hardekopf. A on da je »veći umjetnik od mnogih tih iz antologija« Naš mu kritičar posvećuje jednako prostora, 2 stranice, koliko primjerice i Gottfriedu Bennu. Možda nas k razjašnjenju može voditi slutnja: Hardekopf je svoju recentnu zbirku iz 1921. bio nazvao Privatgedichte, dakle »privatne« pjesme u smislu »vlastite naklade«, što se Šimiću, piscu identičnih postupaka glede vlastitih časopisa, moralo dakako svidjeti. No važnije će biti izrazno obilježje Hardekopfovo. Veli Šimić: »Odlika je ovog pjesnika u egzaktnosti, da ne velim savršenosti izraza.« Pa od te »savršenosti izraza«, nekom vrsti strukturalne analize in nuce, dolazi do podsjećaja na Sodomu i Gomoru dvospolnog ustrojstva ljudskoga roda.

Šimićeve opaske o klasicima njemačkoga pjesništva, kako je to vrijeme prepoznalo kasnije, sve do danas, apsolutno stoje. Posrijedi je, a čemu ponavljati?, jedan od najlucidnijih hrvatskih književnih kritičara u povijesti.

Neće biti kongenijalni!

Krležin esej O nemirima današnje njemačke lirike nije moguće otprve povezati s Pinthusovom »simfonijom«. Ona se ne spominje nigdje u tekstu, a ni u drugim istorodnim tekstovima. Da je Krleža Pinthusovu knjigu poznavao, vrlo je vjerojatno. Možemo to pretpostaviti ne samo po Krležinoj fenomenalnoj obaviještenosti, nego i po dijelu vlastite lirike, koja se uvelike poklapa s nekima od smjerova njemačkog ekspresionizma, pa i onima što ih Pinthus naznačuje u svojoj općoj skladbi. Ali čvrsta podatka nema! S druge strane, Krleža iz toga doba ni u snu ne bi bio dopustio da je od koga što preuzeo, naučio, ili »metatekstualno« preradio! Bilo kako bilo, preostaje nam njegov izbor usporediti s onim u Pinthusa. Takva usporedba ne stoji na čvrstim nogama, premda postoji znatan stupanj podudarnosti. Krleža prevodi odnosno komentira niz pjesnika, kojih se dobar dio nalazi u Pinthusa; ali dobar dio i nije u antologiji! To su: Oskar Loerke, Theodor Däubler, Else Lasker-Schüler, Paul Zech, Georg Heym, pa Benn, Benn, Benn, Becher, Hasenclever, Klemm, Leonhardt, Kraus, van Hoddis, Brod, Lichtenstein, Trakl, Stadler. Jednostavnim uspoređivanjem zapazit će se, da Loerke, Kraus i Brod ne spadaju u Pinthusov plan. A svakako su bliski Krležinu temperamentu. Krleža ne iznevjeruje svoj naslov. On piše doista esej u kojemu analizira pojave u njemačkom pjesništvu novijeg datuma no što je to presjek 1910-20. Nadalje, njega ne zanima kritički osvrt na kakvu knjigu, ili kritičko izvješće o epohalnom novitetu. Njega zanima duh vremena i tendencije njemačke lirike 1931. godine, kada je esej u »Hrvatskoj reviji« i objavljen. Tih je tendencija bilo više, posebice na izraznoj razini, no on ih, redukcijom quasi estetske tematske diferencijacije svodi na tri: »ekstatično očovječenje«, »stvarnost socijalna, puna ’krvavih jama, industrijalnih pogona’... «, i »nihilistička varijanta«. Pri tom ga, sluti se već, implicite ponajviše zanima slavni sukob dvojice vodećih ekspresionista, Johannesa Bechera i Gottfrieda Benna. Hoćemo li, kao da se Krleža pita, estetički bliskom Bennu, ili aktivistički (i kripto-partijski) bliskom Bennu? Bilo kako bilo, Miroslav Krleža svojim je esejom potvrdio da je njemačka ekspresionistička ekstaza još uvijek u punom cvatu, da je ona na svoj način recipirana u hrvatskoj književnosti, ali i da je Pinthusova »antologija« tu svakako filološki neprovjerljiv basso continuo.

Valja svakako istaknuti, da je Krleža, za razliku od Šimića, sam preveo sve pjesme koje u eseju spominje i komentira. Voli se reći, da su ti prijevodi »kongenijalni«. Ne će biti! Ni izrazom ni sadržajem Krležini prijevodi ne odgovaraju izvornicima, jer je Krleža odviše samosvojan i samovoljan pjesnik, i dakako da su mu izvornici služili tek kao inspirativna matica. Oni se svakako čitaju kao Krležina lirika.

Antun Branko Šimić i Miroslav Krleža svojim su ogledima izrazili dva različita stajališta prema Pinthusovoj zbirci: prvi je u položaju skromna učenika, drugi u položaju nadmoćna učitelja. Prvi reagira smjesta, drugi s desetogodišnjim odmakom. Prvi je hrabro aktualan, drugi je problem ostavio za kasnije, kad je već bio napisao svoj golemi dramski opus, napustio borbenu lenjinističku poziciju te se posvetio proučavanju, među inim, i lirike. Šimić postupa kao kritičar analitičar. Polazi od pojedinačnosti, upozoruje na specifične motive, kadšto se osvrće na vodeće krilatice, te radi vlastite pjesničke pozicije izriče sudove poetičke i poetološke naravi. Krleža postupa kao komentator »duha vremena«, pjesnike »smješta« u svoje okvire, a oni su glede izgleda zbiljskih problema okviri skeptičnog, pomalo i katastrofičnog osjećanja stvari. Benn mu tu služi kao nevoljeni ali činjenično uvjerljivi »skalpel kaosa«. (Jamačno bi se i Ujevićevi eseji, u koliko su se ticali našega problema, mogli svrstati uz bok Krležinima.)

Šimić piše bilješke za kakvu ozbiljniju književnoznanstvenu raspravu. Krleža piše jedan od svojih tipičnih osobnih eseja, u kojima je zanos uvjerenja važniji od čvrsta uvida; ili od takva uvida koji će biti potkrijepljen bar važnijim citatom. Umjesto toga, predležne pjesme mu »govore sve«.

Šimić je uočio i prihvatio novine što ih je hrvatskoj poeziji ponudila Pinthusova opsežna zbirka, sam se njima okoristio u vlastitu radu, pa se može reći da je bio ne samo plodni receptor, nego i plodan medijator. Veliki bi pjesnik, u komparatističkom imenovanju, spadao u mezološku skupinu istraživanih činjenica. Krleža to nije bio. Bio je receptor, kao i uvijek via negationis, a njemačka mu je lirika, možda i s izvorom u Pinthusovoj knjizi, poslužila za obuhvatnije dijagnoze.

Šimić je bio bliži poetici i kritici, Krleža estetici i kulturologiji.

Zaključno, moglo bi se reći, da je Pinthusov Sumrak/osvit čovječanstva u hrvatskoj književnosti bio »dobro ugošćen« putnik-namjernik. Izraznom je stranom pripomogao izoštrenju ukusa jednoga od genijalnih mladića, a sadržajnom stranom širokoj panorami pojava što ih je jedna razantna kritička svijest znala podvrgnuti aktualnom rasporedu duhovnih stvari.

Ante Stamać