Black Tie Only

Black Tie Only

Moje ukupno iznimno povoljne dojmove nije narušila ni sutrašnja loša kritika u »London Timesu«, gdje su po meni neosnovano napali novog ravnatelja Royal Balleta Rossa Strettona (koji je naslijedio Sir Anthonyja Dowella) da nije dovoljno vodio računa o engleskoj tradiciji

Baletna trupa Croatia, uz pomoć matičnoga kazališta, mjerodavnih ministarstava i Grada organizirala je u sklopu dugoročno planirane suradnje s Royal Opera House Covent Garden, 26. srpnja 2002. prezentaciju četiri mlada hrvatska suvremena koreografa Barbare Novković-Novak, Deane Gobac, Marka Boldina i Staše Zurovca. Kao voditelj trupe uspio sam otići dva dana ranije u London kako bih prisustvovao koncertu Royal Balleta u povodu 50. obljetnice vladavine Kraljice Elizabete II.

Izašavši iz svog hotela u središtu Londona u svom dobro očuvanu i rijetko rabljenu smokingu s crnom leptiricom i očevim gumbima na manšetama osjećao sam nelagodu pri pomisli da sam lagano over-dressed, no natpis na ulaznici bio je jasan: Black Tie Only. Kako su se cijene ulaznica penjale od L 200 do L 2000 (3000 eura), svoju sam ulaznicu nabavljenu dobrom voljom menedžmenta ROH-a gurnuo dublje u džep i krenuo put Covent Gardena. Nelagoda se polako topila kako sam sve više postajao dijelom kaleidoskopa rasa, nacija i svekolikog mnoštva od Indijaca s turbanima, ortodoksnih Židova, poslovnih ljudi, pankera i svih onih koji čine taj novovjeki Babilon. Dolaskom na čuveni trg Covent Garden zapazio sam velebno zdanje novoobnovljenoga ROH-a okruženo metalnim rešetkama i mnogobrojnim policajcima koji su kontrolirali masu, koja se tu skupila kako bi vidjela Kraljicu. Probio sam se kroz skupinu američkih turista i mahnuvši policajcu ulaznicom za visoko društvo prošao barikade i našao se u predvorju kazališta koje sam već dobro upoznao tijekom protekle dvije godine. Unutra sasvim druga slika. Svi muškarci odjeveni poput mene, a dame u raskošnim večernjim toaletama, čuje se samo besprijekorni engleski jezik kakva nema na ulicama, a raznolikosti rasa ni traga. Klasno društvo izbliza. Naime, dok su se oko mene plemići i bogati mecene pripremali da uđu u gledalište, u pokrajnjem hodniku prolazilo je mnoštvo prema druge dvije scene ROH-a odjeveno u obična večernja odijela, gdje će pratiti izravan prijenos zbivanja na velikoj sceni, za što je također trebalo odvojiti nemalen novac. Na trgu Covent Gardena ostalo je mnoštvo turista i tzv. common people, koji će imati priliku besplatno pratiti događaj s velikog videozida.

Union Jack zastavice

Ušao sam u gledalište i malo ustuknuo. Prekrasno uređeno gledalište ROH-a bilo je ukrašeno stotinama engleskih Union Jack zastavica, pa je sve pomalo počelo sličiti sajmištu. Što bismo rekli da netko naše kazalište tako nakiti hrvatskim zastavicama?

Zauzevši svoje mjesto u parketu, imao sam dobar pogled i na kraljičinu ložu, jer je prvi put svečana loža bila ona prva uz scenu na mezzaninu. (U skladu s novim vremenom centralna je loža renovirana tako da u nju stane veći broj ljudi.) Podigao se zastor i otpočela je prva točka: Birthday Offering, F. Ashtona, poznatoga koreografa za svečane prilike. Riječ je o staroj koreografiji iz pedesetih godina čiji se šareni caroussel s današnjeg aspekta čini pomalo zastarjelim i besmislenim, ali, kao što je poznato, Britanci mnogo drže do svoje tradicije, pa je Ashton kao koreograf bio nezaobilazan. Iz ansambla se izdvojio prvi par, Darcey Bussell i Jonathan Cope koji su elegancijom i čistoćom pokreta uistinu prikazali vrh engleskog baleta. Zanimljivo je da su oni jedini prvaci Royal Balleta engleskoga roda. Naime, bogate donacije omogućuju upravi da pokupi vrhnje najvećih baletnih kuća u svijetu od Pariške opere i Baleta Kirov, pa do milanske Scale i šire. Nakon prigodnog otvaranja uslijedila je koreografija W. Forsythea, u kojoj su od internacionalne ekipe briljirale Miyako Yoshida i Zenaida Yanowsky. Program je očito bio koncipiran tako da prikaže presjek rada Royal Balleta od engleske tradicije, suvremenih autora 20. stoljeća, preko ruske klasike, pa do najnovijih težnji. Uslijedila je koreografija Marguerite i Armand, prema priči Dama s kamelijama (La Traviata), također u Ashtonovoj koreografiji, koja je bila nadahnuta tadašnjim partnerstvom Margot Fonteyn i Rudolfa Nureyeva, a večeras su je izveli Sylvie Guillem i Nicholas Le Riche, međunarodne zvijezde potekle iz Baleta Pariške Opere. Uz odlične protagoniste bila je to prilika vidjeti tipičnu koreografiju 20. stoljeća rađenu na osnovi dramske podloge, stil koji nažalost u Zagrebu nismo imali dovoljno prilike vidjeti, iako uvijek odlično prolazi kod kazališne publike. Uslijedila je jedna od najsuvremenijih koreografija večeri, Remanso Nacho Duata, jednog od najpoznatijih koreografa današnjice, koji je završio poznatu Rambert School u Londonu i surađivao s Bejartom i Alvinom Aileyom, te Baletom Cullberg. Radilo se o muškom triju koji smo imali prilike vidjeti na televiziji (naravno slovenskoj) u interpretaciji V. Malakova. U toj izvedbi nastupili su J. Cope, Edward Watson, koji se istaknuo i u Forsytheovoj koreografiji, te gost iz milanske Scale Roberto Bolle (kojeg sam imao čast alternirati kao Grof Albrecht u Baletu di Verona). Izvedba je bila besprijekorna. Na glazbu E. Granadosa, inspiriran stihovima F. G. Lorke, Duato je načinio koreografiju za tri muškarca i ružu, iako apstraktnu, ne posve lišenu homo-erotičnosti.

Prvi dio programa završio je grand pas de deuxom iz baleta Don Quixote kao obol ruskoj klasici, iz koje korijene vuče i engleski balet. Nastupili su Marinela Nunez i nevjerojatni Carlos Acosta iz kubanske škole, koji svoju iznimnu kvalitetu duguje s jedne strane ruskim pedagozima, a s druge iznimnoj darovitosti tamnoputih Kubanaca. Publika je bila oduševljena njegovim plesom i virtuoznom tehnikom. Kretao se i skakao kao crni mačak vrteći nebrojene piruete i skačući dvostruke cabriole kakve u životu do tada nisam vidio. Nakon gromoglasna aplauza uslijedila je stanka u kojoj su tekli potoci šampanjca, pa sam podlegao snobizmu i naručio čašicu za čiju cijenu sam mogao popiti barem tri pinte Guinessa u obližnjem pubu, ali kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin, pa to valjda vrijedi i za London.

Poslastica za kraj

Drugi dio programa otpočeo je Onjeginom u koreografiji J. Cranka, ponovno jednim od sjajnih baleta rađenih na dramsku podlogu, da bi uslijedila koreografija Tryst, mladog koreografa Christophera Wheeldona, kojeg smatraju nasljednikom MacMillana i koji je u svojim dvadesetima već ostvario svjetsku karijeru. Briljirali su ponovno J. Cope i D. Bussell. Sljedeća koreografija bila je The Leaves are Fading Antony Tudora, još jednog engleskog velikana dvadesetog stoljeća. Nastupali su Alina Cojocaru i Johan Kobborg. A. Cojocaru je nova prvakinja Royal Balleta, rodom Rumunjka, sa završenom školom u Kijevu i stipendijom u Royal Ballet School, čiji imidž djevojčice u privatnom životu nestaje na sceni i ona se pretvara u pravog virtuoza. Uslijedila je varijacija zlatnog idola iz baleta La Bayadere u besprijekornoj izvedbi Ivana Putrova, još jednoga đaka kijevske škole. Zanimljivo je napomenuti da je s njima u školu išao naš George Stanciu, pa mi je žao da i on nije imao prilike vidjeti do koje su razine došli njegovi kolege. U Romeu i Juliji Kennetha MacMillana s D. Bussell i R. Bolleom opet je došla do izražaja njezina finoća pokreta. Za kraj je ostavljena poslastica — Carmen Matza Eka, u izvedbi Sylvie Guillem, J. Copea i Massima Murua iz Scale, gdje nas je ona zapanjila svojom nevjerojatnom izvedbom, te savršenom samokontrolom svoga klasično školovana tijela i u najneobičnijim suvremenim pokretima, uz interpretaciju koja doslovce plijeni pozornost publike. Nakon završetka programa uslijedio je defile članova Royal Balleta u čast Kraljice, gdje su na pomalo kičast način u koreografiji nastupili i stariji umjetnici u privatnim odijelima, pa je sve počelo pomalo sličiti privatnoj zabavi. Sve u svemu, otišao sam pun dojmova uživajući što sam u jednoj večeri imao jedinstvenu priliku vidjeti sve te fantastične zvijezde Royal Balleta u presjeku najraznovrsnijih stilova. Moje ukupno iznimno povoljne dojmove nije narušila ni sutrašnja loša kritika u »London Timesu«, gdje su po meni neosnovano napali novog ravnatelja Royal Balleta Rossa Strettona (koji je naslijedio Sir Anthonyja Dowella) da nije dovoljno vodio računa o engleskoj tradiciji, te niz drugih napomena sve do toga da je izvedba Carmen S. Guillem bila odveć kurvinska s obzirom na Kraljičinu nazočnost. No britanski kritičari znaju biti zajedljivi, te se i ne pokušavaju prikazati objektivnima, pa mi se čini da je glavni problem u tome što je novi direktor Australac.

Dva dana nakon tog događaja naše predstave bile su vrlo dobro popunjene, a »Sunday Times« posvetio nam je veliki članak, dok je svaki koreograf posebice dobio kritiku za svoj nastup. Zanimljivo je da smo i prošle godine od strane »London Timesa« dobili novinski osvrt u kojem je vrlo povoljno ocijenjen naš rad.

Bila je to prilika za susret s mnogim umjetnicima i stručnjacima pa sam tako prisustvovao vježbama Galine Samsove, koja se rado sjeća Zagreba, u kojem je nastupala kao Trnoružica, i naše Vesne Butorac, koja je bila gošća godinu dana u njezinoj privatnoj trupi u Londonu. Nakon svih tih uzbudljivih događaja spakirali smo kofere i promijenivši dio ekipe uputili se nakon neprospavane noći na Jerash Festival u Jordanu s našim nacionalnim programom, but that’s another story...

Svebor Sečak