Autoritet i energija

Autoritet i energija

Intelektualni pristup glazbenom djelu, elementarna muzikalnost, analitički duh, duboka kultura i misaona snaga združeni su u Bareze s ukusom, smirenom mudrošću i nastojanjem da se dohvati unutrašnja logika života i misli autora

Prirodno je očekivati da se mišljenje ili stajalište glazbenoga kritičara temelji na onome što je čuo i doživio na koncertu ili glazbenoscenskoj predstavi, otkuda je onda formirani sud sukladan izražajnim mogućnostima solista ili ansambala. Valja se suočiti i s onim objekcijama koje upozoravaju da kritičareva riječ često tapka za danim ili uvriježenim estetsko-scenskim postulatima, da posve rijetko upućuje na vanjske i provjerene uzore, da i ne spominjemo barem minimalnu razinu upućenosti i spremnosti da bude tumačem vrijednosti onoga što tako često ostaje skriveno. Razumije se, prikaz različitih koncertnih i glazbenoscenskih događanja, pa tako i onih ovoljetnih u Splitu, nije nimalo zahvalan posao, tim prije što se domaće stanje stvari voli prikazivati kao uredno, dok problemi dolaze od kritičara koji u mirno more bacaju kamenje i glume ogorčenost. Nije nevažno upozoriti kako je strukovnoj i drugoj javnosti, ne samo u Splitu, malo stalo do detektiranja stvarnih tegoba našeg glazbenoreproduktivnog života. Proklamirana namjera je organizatora bila da se vrhunskim djelima 20. stoljeća »izađe iz 19. stoljeća u kojemu nas uporno drže brojne struje i stanja u našoj domovini«. U glazbenom pogledu to znači namjeru da se prošeta kroz sve stilove i oblike glazbe od opere i klasičnih djela, preko jazza, napoletanskih kancona do Tereze Kesovije i Michela Legranda. Osnovni kriterij pri izradi programa jest izvrsnost, zatim pomirenje tradicionalnog i novog, klasičnog i modernog, pretkršćanskog i ovostoljetnog, stranih i domaćih glazbenika, s tim da sve između sebe komuniciraju na makro- i mikroplanu. Doista ambiciozan program, pun obećanja i velikih najava uprave, koja će uskoro biti zamijenjena novom, s obvezom da ista ravnateljica ostane na čelu festivala još jednu godinu.

Ne treba začuditi što od velikih obećanja najčešće ne ostaje mnogo, uz deklaratorno zadovoljstvo uprave festivala koja tvrdi da je 48. splitsko ljeto bio »festival umjetničkih kreacija u kojima je izbjegnuta rutina i ponavljanje već viđenog«. To se ponajprije odnosi na Oedipus Rexa i Simfoniju psalama Igora Stravinskog, kojima je otvoreno ovogodišnje Splitsko ljeto.

Odlazak Nikše Bareze

Predstavom je ravnao Nikša Bareza, dirigent koji je u sezoni 1998/99. postao umjetničkim ravnateljem glazbenog programa HNK i Splitskog ljeta i na tom mjestu ostao do 2001/2002. godine. U tom razdoblju Opera HNK pod njegovim vodstvom izvela je više premijera: Rossinijeva Turčina u Italiji (22. studenoga 1998), Offenbachova Orfea u podzemlju (5. prosinca 1999), Verdijeva Rigoletta (17. studenoga 2000), Gotovčeva Eru (30. studenoga 2001), na Splitskom ljetu Paraćevu Juditu (14. srpnja 2000) i Verdijeva Attilu (14. srpnja 2001). Pored niza koncerata, od kojih valja izdvojiti izvedbe Beethovenovih simfonija (Pete i Druge), obilježavanje velike Goetheove obljetnice, posebno mjesto pripada Verdijevu Requiemu na Splitskom ljetu 2001. godine. Ako se tomu pridodaju i premijere Donizzetijeve Lucije (1999, dirigent L. Voltolini), Tijardovićeve Male Floramye (2001, dirigent I. Lipanović) i Puccinijeve Toske (2002, dirigent I. Lipanović), kao i reprizne izvedbe opera postavljenih ranijih godina (npr. Carmen, zatim Aide, Nabucca i dr. na Peristilu), slika glazbene produkcije Opere HNK u Splitu u proteklom četverogodišnjem razdoblju postaje donekle razvidnija. Treba odmah upozoriti da ovo nije prvi put što Bareza rukovodi glazbenim izvedbama splitskog festivala, da je njegova veza s rodnim gradom duga i vrlo plodna. Na Barezinu glazbenom zemljovidu splitska postaja zauzima posebno mjesto. Dugogodišnji nastupi u inozemstvu (Zürich, Graz i brojne pozornice i koncertne dvorane širom Europe), uostalom kao i nastupi sa Simfonijskim orkestrom HRTV i drugim ansamblima, osigurali su mu ugled i autoritet.

U proteklom razdoblju Bareza je Splitu podario mnogo energije, učinio je sve da kohezija i glazbena linija različitih skladatelja dođe do punog izražaja, uranjao je u djela s težnjom da bude zastupnikom onoga drugoga, od kojega je primao jasne impulse i točne upute. Orkestar je pod Barezinom rukom tako često postajao dijelom scenskog zbivanja, emocija nije bila tek izvanjski dodatak u dramatski napetom i duboko čuvstvenom Rigolettu, oslobođena sentimentalnih afekata pred nama izrasta mračna narav čovjeka, nježnog oca i moralnog osvetnika povrijeđene časti. Intelektualni pristup glazbenom djelu, elementarna muzikalnost, analitički duh, duboka kultura i misaona snaga združeni su u Bareze s ukusom, smirenom mudrošću i nastojanjem da se dohvati unutrašnja logika života i misli autora. Unutrašnji put do istine djela nije nimalo lagan i ponekad zahtijeva velike napore da se dopre do prvobitne misli, finoće zvuka koji ne dopušta odveć bučnu euforiju ili prazna mjesta. Razumije se, dosegnuti ravnotežu u interpretaciji nije značilo samo slijediti notni zapis, pažljivo prostudirati partituru, nego se nositi i s glazbenom pustolovinom same izvedbe, utvrđene zakone glazbene misli nametnuti pjevačima, zboru, ne dopustiti da se narušava integritet izvedbe. Česta gostovanja i velike obveze dirigenta u inozemstvu odvajale su ga od splitske opere na čijem je bio čelu, nerijetko se stvarala atmosfera nepotrebne napetosti, traganja za krivcima nedovoljnog broja repriznih izvedbi i uopće opadanja interesa za operni život u gradu.

Budućnost operne i simfonijske glazbe

Koncertni dio programa 48. splitskog ljeta bio je promjenjive sreće i nedovoljno dotjeran. Općenito uzevši nastavila se tendencija slabe osmišljenosti glazbenog programa koji ne ostavlja dojam cjeline, promišljene i idejno jasno vođene. Čini se da je nastupom proslavljenog violiniste Shlome Mintza i Komornog orkestra Talich iz Češke 19. srpnja festival zabilježio pravi zvjezdani trenutak. Vrlo dobar dojam ostavio je i francuski pijanist armenskog podrijetla Vardan Mamikonian složenim programom sastavljenim od djela Bacha-Busonija, Ravela i Liszta, što mu je osiguralo tradicijsku nagrada »Slobodne Dalmacije« Judita.

Kako bilo, najveće zanimanje vladalo je za operne izvedbe Verdijevih Attile i Aide, pod ravnanjem Nikše Bareze i Ive Lipanovića, koje su još jednom upozorile na sjajnog ruskog baritona Jurija Netchaieva.

Ukratko, Splitsko ljeto, 48. po redu, prošlo je bez iznenađenja, pomalo suho i rutinski. Štoviše, da nije bio poneki uspjeli koncert, pitanje je što bi od glazbe, napose one operne, ostalo? Razgovora o glazbenoj budućnosti festivala sve je manje i ako je povjerovati Nikši Barezi, umjetničkom ravnatelju glazbenog programa, u Splitu uopće nije jasno što treba napraviti i kakva ga glazbena budućnost čeka.

Tonći Šitin