Ambiciozan projekt

Ambiciozan projekt

Trebalo se uživjeti u (specifičan) stil nama daleke epohe, te u specifične interpretacije likova s čak četiri tenora i dva kontratenora, gdje su često ženski glasovi namijenjeni mladićima, a muški ženama

Scenske izvedbe glazbenih djela koja su nastajala u doba rađanja opere uistinu su rijetka, pogotovo u našoj sredini. Stoga je prava sreća što su VBV uspjele u svoj program uvrstiti jedan takav jedinstveni projekt, još k tome suvremenu svjetsku praizvedbu kojim su znatno proširile i obogatile svoj repertoar novom na tom Festivalu dosad glazbeno-scenskom vrstom.

Operu Pompeo Magno Francesca Cavallija, uz Monteverdija najznačajnijeg predstavnika venecijanske opere, pronašao je i revidirao engleski muzikolog Denis Stevens (1922). Zahvaljujući njegovom poznanstvu s Nevenom Valentom, ravnateljem Festivala sv. Marka, ali i svojim nekadašnjim kontaktima s uglednim hrvatskim muzikologom Draganom Plamencem, profesor Stevens je pristao da to Cavallijevo i svoje djelo predstavi upravo u Hrvatskoj, odnosno na VBV-u.

Profesor Stevens nažalost nije mogao doći u Varaždin, ali je sa zanimanjem iz daleka pratio razvoj događaja. Iz njegova komentara u programskoj knjižici saznajemo da je Francesco Cavalli (1602-76) autor više od četrdeset opera za kojima je (kao tada novom glazbeno-scenskom vrstom) bila velika potražnja, pa je još za života postao bogat i slavan. Operu Pompej Veliki skladao je pred kraj svoje karijere i ona je prvi put prikazana 1666.

Priča o slavnom rimskom generalu Pompeju koji je oformio triumvirat sa Cezarom i Krasom, usredotočuje se na zgodu nakon velike bitke između rimske vojske pod vodstvom Pompeja i vojske Mitridata, kralja Ponta. Niz stvarnih, ali i sporednih izmišljenih likova sudjeluje u toj lijepoj operi, koja slikovito prikazuje značajno razdoblje rimske povijesti kao plod uspješne suradnje darovitog skladatelja i njegovog libretista Nicoló Minata. Pompej je prikazan ne samo kao junak s bojišta, već i plemenit čovjek pun vrlina, koji voli i pati, ali i prašta. Uloga je povjerena kontratenoru, čime je još više naglašena njegova suptilnost i osjećajnost u intimnim situacijama kada dvoji u izboru između ljubavi i slave.

Englesko-hrvatska ekipa

Pompej je okružen svojim saveznicima Cezarom i njegovom djecom Klaudijem i Julijom, te Krasom i njegovim sinom Sestom, zatim Isikratejom, ženom kralja Ponta Mitridata i njezinim sinom Farnaceom koje je oslobodio iz zarobljeništva i primio pod svoje okrilje. No tu je i prerušeni Mitridat koji se šulja oko dvora, unoseći nemir i želju za osvetom u nizu ljubavnih zapleta oko Isikrateje u koju su zaljubljeni još i Sesto i Klaudije, dok Juliju snubi Pompej u suparništvu sa svojim pobočnikom Seviliom. Živost u radnju unosi temperamentna Isikratejina sluškinja, spletkarica Harpalia, a duhovitost — luđakinja Atrea (muška uloga) i nespretni Pompejev sluga Delfo (još jedan kontratenor). Tu su još dvije sporedne uloge Genia i Amora, korus od četiri glasa, te gudački orkestar i continuo.

Taj na prvi pogled zamršen sadržaj ipak je razumljiv i logičan (zahvaljujući i titlovanom prijevodu Tomislava Fačinija), a u spoju s adekvatnom glazbom punom recitativa te skladnih i izražajnih arija potcrtanih funkcionalnom orkestralnom pratnjom, pruža snažan dojam. Tome je pridonijela odlična realizacija englesko-hrvatske ekipe, koja se u relativno kratkom vremenu sastala u Varaždinu kako bi objedinila i uskladila pojedinačne napore u jedinstvenu cjelinu.

Ugledni kontratenor Paul Eswood, svoje je veliko znanje i iskustvo interpretacije rane glazbe prvi put iskazao i kao dirigent u ovoj izvanrednoj prigodi koja je bila veliki izazov, u suradnji s uglednim redateljem Tomom Hawkesom, scenografkinjom Dinkom Jeričević i kostimografkinjom Daphne Stevens-Pascucci. Bila je to suvremena vizija baroknog glazbenog teatra, ostvarena s visokim estetskim kriterijima, pri čemu se trebalo uživjeti u (specifičan) stil nama daleke epohe, te u specifične interpretacije likova s čak četiri tenora i dva kontratenora, gdje su često ženski glasovi namijenjeni mladićima, a muški ženama.

Vrlo opsežnu i zahtjevnu ulogu Pompeja Velikog tumačio je vrsni, iako scenski pomalo ukočen kontratenor Charles Humphries, a njegovog slugu Delfa također je sjajno realizirao još jedan odličan kontratenor Dean Kustra. Cjelovito uspješan glazbeno-scenski dojam pružala je šarmantna sopranistica Philippa Hyde kao Giulija, a jednako sjajan bio je i tenor Joseph Cornwell kao Mitridate, te korejska sopranistica Jin-Hee Choi u ulozi Farnacea. Briljantnu komičnu ulogu Luđakinje ostvario je tenor Robert Burt, a vrlo dobri bili su i mezzosopranistica Michelle Harris kao Sesto i sopranistica Buddig Verona James kao Servilio.

Dragocjen je bio i većim dijelom ravnopravan udio hrvatskih pjevača, na čelu sa sjajnom Valentinom Fijačko u ulozi Issicrateje. Istaknula se i mezzosopranistica Dubravka Šeparović-Mušović kao Harpalij, te bariton Neven Valent kao Cezari Ivan Đ ani Gamulin kao Kraso. Sporedne uloge Genia i Amora pripale su Lani Kos i Heleni Lucić, a korus su izvodili Graziella Bracuti, alt; Stjepan Franetović, tenor; Helena Lucić, sopran i Alen Ruško, bas. Napokon, treba odati priznanje i odličnom orkestru u kojem su uz Zagrebačke soliste kao Continuo nastupili vrsni engleski glazbenici Helen Rogers, čembalo; Jennifer Jans violončelo i Elzabeth Pallet, teorba.

U sklopu svojih mogućnosti, koje — valja naglasiti — nisu u službi opernih produkcija HNK Varaždin pružio je potrebnu pomoć u konačnoj realizaciji (uz sudjelovanje mariborske, zagrebačke i londonske Kraljevske opere. Tako je taj ambiciozan i zahtjevan projekt producenta Nevena Valenta uspješno zaživio na sceni, pobudivši opravdano zanimanje javnosti za jedno zaboravljeno, a uistinu vrijedno djelo daleke prošlosti, koje je i publika prihvatila s oduševljenjem i koje će zacijelo krenuti i na druge pozornice u svijetu.

Višnja Požgaj