Zna, voli, istražuje i osjeća

Zna, voli, istražuje i osjeća

Luko Paljetak — Ivan Lovrenčić: Lapadski soneti Iva Vojnovića, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 2002.

Veliko lapadsko prostorje uvodnog soneta Na Mihajlu najavio je Vojnović impresivnim odjekivanjem teških koračaja fakina koji nose mrtvu vlastelu na konačno počivalište, »na zadnje sijelo, gdjeno znak propela / grobove kruni posred ruzmarina.« Ono što je u Trilogiji epilog, ovdje, u nizu od sedam soneta, početak je. (Redoslijed soneta u knjizi Paljetak-Lovrenčić, donesen je prema izdanju Ivo Vojnović, Akordi, Nakladni zavod, oktobar 1917). Groblje ispod Petke — »postaje jasna metafora pjesnikova ja«, reći će Paljetak. Otud, od pogleda na čovjekov završetak, počinju Vojnovićeva lapadska promišljanja o tadašnjem životu. Bude se slike o zamakloj prošlosti Grada, o markizima i vlasteli, reminiscencije o slobodi Republike, koja se više ne da obnoviti. Milosrđe i vjera povezali su u oproštajnoj povorci Vojnovićeva soneta skromne i raskošne, žive i mrtve. Nas, danas, spaja sugestivna ljepota prizora i misli što ih pruža tvorački knjižni susret pjesnika i slikara.

Razmicanje granica

Obnovimo kako je Vojnović bio jedan od onih pisaca koji je pri nastupu (Geranium, 1880), ali i u potonjem dramskom stvaralaštvu, kao i u Lapadskim sonetima, razmaknuo granice stilskih formacija realizma, naturalizma, uključivši se posebnošću svoga pisanja u njihovu dezintegraciju. Priklonom simbolističkoj estetici i posebno secesijskoj bujnosti, Vojnović će zapravo prethoditi hrvatskoj modernoj, u lirici, prozi, i drami. Već je istaknuto kako »kazališna moderna« počinje upravo Vojnovićevim Ekvinocijem (1895), i kako Lapadski soneti (četiri od njih objavljena su i pod nazivom Dubrovački soneti, 1900, 1901), sigurno vode Matošu, Nazoru, Begoviću, pa i Vidriću.

Zabilježimo, kako je to isto zbiljsko mjesto, izvorište Vojnovićevih lapadskih stihova, potaklo i Dragutina Tadijanovića da u pjesmi Zabilježeno na groblju (Na Mihajlu, u Dubrovniku), 24. travnja 1959, zametne misaoni poetski dijalog s grobom i grobnicima: »Gospar Ivo Vojnović, počiva, u slavi, / Blizu kamenog zida, u tamnom grobu, /...Zamukla je, davno, / Eolska lira čempresa grobnih.«

Luko Paljetak, autor osebujne interpretacije i zapisa o Vojnoviću, izvoran je, iskusan sonetist i prevoditelj. Podsjetimo s kojom je vrsnoćom u hrvatski jezik pretočio Vijenac slovenskog romantičkog barda, osjetljivog Prešerna, i toliko drugih pjesnika. Znamo da je sonetna struktura složena, da dohvaća neka metametrička svojstva koja već oblikom naviještaju značenje (S. Petrović). Najčešće, posebno vijenci soneta, ne nastaju kao plod trenutne odluke. Mnogo češće za sobom imaju dane i mjesece rada, traganja za skladom strofe, stiha i rime: Paljetak je već sedamdesetih godina minuloga stoljeća dokazao svoju sklonost vanjskom i unutarnjem redu sonetnog pjevanja. Uspinjao se, parafrazirajmo njegov naziv zbirke, Strpljivo stepenište — m, nudeći u »Arkani«, kako Maroević točno kaže, »remek-djelu versološke inventivnosti i stihotvorne maštarije«, nove dokaze uspješnoga umjetničkog hoda. Zadnjih nekoliko godina Paljetak se ističe i kao književni kritičar, interpretator i tumač drugih pjesnika (pa kao esejist, feljtonist, prozni pisac, dramatičar, slikar); ali i kao likovni prosuditelj. Uz monografije o Nevenki Arbanas i Ivanu Lovrenčiću, pa slikarstvu Pulitike, Trebotića, Šibla, Pozaićke, u ovoj knjizi ponovno se uspješno upušta u obuhvatnu analizu Lovrenčićevih crteža.

Lovrenčić, velik, priznat umjetnik, slikar je osebujna stila, s tematikom zavičajnog krajobraza Svetog Križa Začretja i biblijskih motiva. (Podsjetimo samo na onaj impresivni doživljaj, što nam pruža Mrtva priroda s raspelom, iz 1970). Autor je Lovrenčić brojnih grafičkih mapa, u kojima se iskazao kao tanan ilustrator poetskoga govora domaćih i stranih umjetnika. Navedimo albume Lorke, Krleže, Cesarića, Tadijanovića, Gorana Kovačića, Kaštelana (...); a ovom knjigom i Vojnovića.

Eufoničnost Vojnovićeva leksika

Paljetkovu pristupu analizi Vojnovićeve lirike kao da nije promaklo ništa: artističkom profinjenošću i znanstvenom akribijom, omogućio je širok, obavijestan pogled u skupinu od sedam soneta koji stoje kao uvid u hrvatsku modernu liriku na prijelazu XIX. u XX. stoljeće. Paljetkove sinteze, uz bogato citiranje ranijih relevantnih prosudbi o Lapadskim sonetima, ukazuju na mnogostrukost kritičkih koncepcija tumačenju jučer i danas. (Haler, Wenzelides, Delorko, Matković, Frangeš, Peić, Flaker, Suvin, Čale, Žmegač, Batušić, Stamać...). Luko gradi dalje, jer zna, voli, istražuje i osjeća. Čini se kao da je Paljetak, umjetnik višestruka izraza — pjesnik, esejist, i slikar — dohvatio i ponudio sve: i književnopovijesno razdoblje i genezu Lapadskih soneta.

Vojnović je riječ Sonet često pisao velikim slovom, želeći možda istaknuti posebnost forme, koja više od drugih rimama svojih kvartina i tercina pretače sliku riječi u njezin zvuk. Takvo su stapanje ponudili i crteži Lovrenčićeva viđenja. Pjesnikova »ponorna« glazba potiče, nameće riječ, riječ oblikuje sliku. Ne mislimo pritom na kritičarsko isticanje eufoničnosti Vojnovićeva leksika, na što je meritorno upozorio već Batušić, koliko na činjenicu da je Vojnoviću, ne samo u dramama i lirskoj prozi, nego i u pojedinim slikama soneta, glazbeni element postao sastavnim dijelom poetike.

Jesenji vjetar na Mihajlu sjetnim prstima prebire grančice čempresa i oštre iglice ruzmarina. Groblje na Lapadu dozvalo je Vojnovića, a on se odazvao sonetom: vizijom »grobnog« stabalja i glazbom »eolske lire«. Upitajmo, kao što je to Vojnović učinio 1895, u predlošku za intermezzo Ekvinocija: »A znate li što je ekvinocijo? — čujte orkestar što vam priča!« (prema Batušić, Je li Ukleti Holandez doplovio do Gruža, 231*). Ovdje, Na Mihajlu, — za nas — gospari slušaju psalam što »možda šapće o raju«. Requiem aeternam!

Vojnovićevo pjevanje (podsjeća na to i Paljetak), iskazom i doživljajem, impresionističko-simbolističko, prisno je vezano sa zbiljskim prostorom Grada ispod Petke. Obilježeno je detaljima, gotovo u svim pjesmama, osim soneta Carmen: od arhitekture do raslinja, (crkvica, ruže, ruzmarin, čempresi, borovi...). To je sonet novog, »slobodnijeg« pjeva, reći će Paljetak, jer se Vojnović, da preuzmemo Stamaća, nije pokoravao »dogmatičnom ispunjavanju klasičnog kalupa«.

Paljetak, haran pjesnik današnjega Dubrovnika, meritorno svjedoči o pjesniku Grada nekadašnjega. Knjiga je istinski palimpsest minuloga i sadašnjega. Obujmio je Lapadske sonete, i kao poetski čuvstvenik, kao književni znanstvenik, i kao interpretator likovnog djela. Tako je u ovoj knjizi Vojnovićev sonetni grumen, po Paljetku »trikrat peti«.

Sonete koji su nastali u desetogodišnjem razdoblju, od 1891. do 1901, a predstavljaju praskozorje hrvatske moderne, Paljetak je smisleno povezao i objasnio, tražeći uporišta u cjelokupnom Vojnovićevu djelu. Za cvjetove i mirise miholjica i ružmarina, za boje vrijesa i čempresa, za groblja, za melanholiju protjecanja vremena, za crne ptice, za smrt, ukazao je na mjesta srodnih slika (i neki su raniji kritičari otvorili te relacije), u pripovijetkama Perom i olovkom, pa Ekvinociju, Trilogiji, Maškeratama ispod kuplja, Gospođi sa suncokretom...

Likovni adekvat

Odista, svaki je crtež, svaka slika — simbol — zapravo mali sustav viđenja svijeta. Paljetkovo čitanje Vojnovićevih Lapadskih soneta susrelo se s najboljim likovnim adekvatom; s Lovrenčićevim »prevođenjem« Vojnovićeve riječi u novu sliku. Dvojicu umjetnika — pjesnika i slikara — veže, reći će Luko, »prirođeni im sućutni pogled« na život, ali »i jednako tako im zajednička doza samoironije« (str. 96). Lapad, groblje, cjelina prostora poveznica je života i smrti. Opoziciju Vojnovićevih slika izmijenit će Lovrenčić »svojom — kako kaže Paljetak — pronicljivom interpretacijom«. Fakini ne nose Gospara na Mihajlo, već »autor Vojnović, prikazan kao plemić pod perikom«. Vojnovićev dodir s grobljem susret je sa krajnjim smislom. Lijes nosi pjesnik sam. Uostalom — umjetnik, poput Rollandova Jean Christophea — uvijek vuče strukturu i značenje, »teret« svoga djela, dakle života. Lovrenčićev crtež bez »fakina« i čempresa, kao da je još sjetniji oproštaj od života, od onog što ga sugerira Vojnovićev stih.

Suptilna je i detaljna Paljetkova analiza Lovrenčićevih crteža. U Januaru — slikar će »temi pristupiti kroz neizbježni zanosni prvi stih soneta«, oslanjajući se na njegovu virtuoznu sinestezijsku opoziciju: »Svud sniježi cvijeće na te crne grane«. Očit je toliko isticani lirski tonalitet Lovrenčićeve likovne naracije.

Vojnovićevi čempresi, izostavljeni s Lovrenčićeve slike Na Mihajlu, kao da su, citirajmo, »obilno posijani«, na crtežu soneta Oni, »pretvorivši ga u razigranu sliku groblja, nad kojim sada zaista vlada ’velebna vlast’ njegovih ’gordih dubova’«.

U sonetu Miholjice, reći će Paljetak, postavio je Lovrenčić četiri »tihe svijeće«, nastavljajući kako je baš ovaj, nazovimo ga slikarski sonet, ostvaren »majstorskom sinestezijom boja, zvukova i mirisa«. Složiti se je kako »bijeg od ljudi prema stvarima«, i za Vojnovića, i za Lovrenčića, ne mora značiti odricanje od živih. Jer, iznad mrtvih stvari cvijeće raste, »i tužni pjev se maslinarka vije!«

U knjizi je eksplicirana sklonost obojice autora, Vojnovića i Lovrenčića, secesijskoj ornamentaciji, naglašena srodnost između lapadskih grobljanskih vizija i sjetnih zagorskih veduta. Lovrenčić je nad sonetom emocijom boje i poteza sazdao sliku; Paljetak slici, tumačeći je, vratio poetsku zapanjenost. Komplementarnošću talenata zatvorio se (ili otvorio?) umjetnički krug na najbolji mogući način.

Djelo je popraćeno pomno odabranim citatima, iscrpnim bilješkama i literaturom. Doseg misli i slika o secesijskoj modernosti Lapadskih soneta takav je da može eo ipso posvjedočiti pravu vrijednost ovog polimodalnog: i artističkog i znanstvenog čitanja Vojnovićeva djela.

Ivo Frangeš